U DRUŠTVU SVIH SVETIH

         Prije osamnaest godina, u najvrtložnijem trenutku hrvatske povijesti, osnovana je 136 brigada hrvatske vojske, slatinska brigada. Dogodilo se to u trenucima kada je opstojnost i sloboda grada visila na tankoj niti, a cijeloj Slavoniji prijetila amputacija od ostatka Hrvatske. Kroz nekoliko dana, skoro dvije tisuće mladića, odjenulo je uniforme i odlučno zauzelo položaje za obranu grada. Toliku količinu domoljubnog, rodoljubnog i lokalpatriotskog zanosa Slatina nije doživjela. Uz hrabre branitelje, jednakom odlučnošću grad su branile i njihove obitelji i svi koji svoj grad nisu ostavili na cjedilu. Grad je obranjen, misija je obavljena. Nažalost, kako to biva, poslije rata broje se žrtve. Više desetina mrtvih i više od stotinu ranjenih.

         Svake godine, baš na dan osnivanja brigade, odajemo počast poginulima. Njihova žrtva i žrtva njihovih najbližih je najveća. Odajemo im počast, tri dana pred veliki blagdan Svih svetih, s logičnim pitanjem, da li su i oni u tome izabranom društvu, društvu svetih? Odgovor je neupitan. Da, tamo su. Oni su Svi sveti. Jer svetost nije teološka, legendarna ili metafizička kategorija, svetost je svojim životom svjedočiti najveće ljudske i civilizacijske vrijednosti: slobodu, čast, poštenje, domoljublje, čovjekoljublje… A to su upravo činili oni, naši ubijeni branitelji. A, to je i bit blagdana koji je pred nama. Obilježavaju ga s osobitim pijetetom svi, usudim se reći, bez obzira na atribute koje nismo birali: vjeru, naciju, socijalni status, podrijetlo.

         Na Svi svete, sjećamo se svojih najdražih i velike brzine kojom su živjeli. Kroz njih preispitujemo i sebe ili bismo barem to trebali činiti. Ipak, o našim smrtima nerado govorimo, jer to proizvodi nelagodu i nevjericu. Dostojanstvo života (ali i umiranja!) nije tema za našu svakodnevicu, radije, neka o tome razmišljaju drugi.

         A smrt, nije tako loša, pojednostavljuje priču antik Epikur: Dok živimo nema nje, a kada umremo nema nas.  Susret nje i nas je samo kratki trenutak.

         Svi sveti i Dušni dan su dani horizontalnog i vertikalnog duhovnog jedinstva i zajedništva. I dokaz, da smrću sve ne završava.

 

NABUBRENA HRVATSKA

         Od kad je svijeta i vijeka mladost misli da svijet počinje s njima, a stariji da s njima sve završava. 

         Tako je mlada hrvatska država pije petnaestak godina, promijenila svoj administrativni ustroj, «obogativši» se, između ostaloga, sa sada već blizu 600 jedinica lokalne samouprave. Njihovim formiranjem, stvorena su sigurna i dobro plaćena radna mjesta za stranačke zaslužnike,  poslušnike, kumove i obitelj. Time je započeo je novi proces društveno političke feudalizacije. Piramidu državne uprave ispreplele su nebrojene i različite interesne skupine, ne samo političke, ali riječ potonje po prirodi stvari, uglavnom je zadnja. Administrativni ustroj slijepo se prenio na sve sfere društvenog života (prosvjetu, zdravstvo…) što je dalo poleta novom bujanju birokracije.

Tako se vjerojatno dobronamjerna ideja ravnomjernog razvoja, brzo razvrgla u svoju suprotnost i postala svrhom sama sebi. Pri tome se zaboravilo da smo populacijski minorna država, manja od mnogih europskih gradova i takav teret ne možemo nositi.

         I tako, do jučer zabranjena tema, više to nije. Premijerka Kosor javno i nedvosmisleno govori o administrativnom preustroju, kao mjeri za jeftiniju državu. Za dobro uhljebljene na državnim jaslama i sama ideja je preuranjena.       Suze očajnice stotine i tisuće obespravljenih gubitkom radnih mjesta, koga  zanimaju? A iskreno, i bilo čija solidarnost samo im je lažna utjeha.

         Hrvatska je danas nabubrena država. Nabubrila su je ne samo izmišljena radna mjesta, nego i višak neradnika, prodavača magle te bezidejnih  i neodgovornih političara.

         Rješenje navedenih problema, ma kakvim epitetima bolnosti bilo kićeno, zapravo je put u stvaranje normalne države, kakvu njeni građani valjda zaslužuju. Svaki otpor navedenoj ideji je borba za očuvanje vlastitog feuda i moći, neutemeljenog na znanju, kvaliteti i sposobnosti.

Zgodno je spomenuti primjer Poljske. Ta država s 40 milijuna stanovnika u svome vlasništvu ima dvije bolnice. Sustav zamislite funkcionira. Usputp, Hrvatska ima preko 40 razno raznih državnih bolnica i deset puta manje stanovnika.

         Nedavna TV emisija o globalnoj informatičkoj korporaciji Google čiji je posao «besplatno» prodavanje ideja i inovacija, pokazuje da se može i drugačije poslovati. Svaka ideja dolazi iz baze, osnovni je moto uspješnog razvoja navedene kompanije. Naš godišnji dohodak u odnosu na Googlov je, opet usput čista mrvica.  

         Za rješavanje pitanja nabubrene Hrvatske potreban je uz razum (u ovom slučaju doista upitan), barem mrvica mogućeg morala i odgovornosti. Nećemo si valjda dozvoliti da se, uz škverane i željezare, po Markovom trgu valjaju i štrajkaju bankrotirani gradonačelnici? Ili je vlastiti feud, važniji od države?

        

DAJ MI ŠAPU BRATE VUČE

Malo je onih koji nisu čuli za Franju iz Asiza u Italiji. U mladosti bonvivan i hedonist,  nadahnuo se prirodom, te preko nje spoznao Boga. Promijenio život, te započeo novi život utemeljen na istinskom siromaštvu i ljubavi prema prirodi, njenim stvorenjima i čovjeku. Spiritualno je promatrao sve oko sebe, ostavivši poznatu odu o bratu suncu, mjesecu i vjetru, te sestrici vodici i zemljici. Još za života stekao je brojne prijatelje i sljedbenike. Danas je globalno uvažavan i poštovan, i prisutniji je nego za života.

Živio je u 12 stoljeću, tako da je njegova biografija vjerojatno dijelom prožeta i legendom. Jedna je osobita.

U selu Gubbiju strašni i krvoločni vuk seljacima je napadao blago, osobito janjce. Požale se Franji. On ode u šumu, gdje pozdravi vuka prijateljski: «Dođi ovamo, brate vuče!» Vuk dođe, a on mu objasni da mu je janje zapravo sestra, ali da ga razumije, jer je gladan i mora preživjeti. Predloži nagodbu, on neće napadati ovce, a seljaci će mu davati hranu. Pri tome ukori seljake zbog njihove sebičnosti i ne uviđavnosti. Vuk, u znak prihvaćanja pruži mu šapu. Bio je to početak novog suživota, «sitog vuka i ovaca na broju».

Franjini sljedbenici, franjevci- fratri, su prije 800 godina došli u naše, «slavenske krajeve», širiti novu, do tada nepoznatu ljubav. Svoje poslanje gradili su na siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Sagradili su prvi dom u današnjoj Srebrenici, te osnovali povijesnu provinciju Bosnu Srebrenu koja se u to vrijeme prostirala od mora do Budima. Neprijeporna je njihova odlučujuća zasluga u očuvanju kulturnog i narodnog identiteta Bosne, ali i Slavonije i Dalmacije. Svojim osobitim životom, duhovnošću i mudrošću služe malom čovjeku, pri tome promičući iskonske ideje svojega osnivača Franje. Službena crkva je prepoznala Franjinu karizmu i uvrstila ga u red svetih.

Često se zapitam, zašto su današnji vukovi nepripitomljivi? Istina je drugačija, oni su i te kako pripitomljivi, ali nema Franje, da pouči njih i seljake. Da im pročita Pjesmu brata Sunca. Ili upozna s bogatstvom i sadržajnošću razgovora sa bratom vrapcem i sestrom vjevericom.

JEZIČNI SOKACI

Jezik je živ organizam. Mijenja se, prilagođava i globalizira. Osim svoje nacionalne i kulturne odrednice, određuje i naše međuodnose, pa i osobnosti, i to često na rubu zdravog humora, ironije i sarkazma. Ali, i to je sastavni dio života.

Nedavno sam jako povrijedio našu uvaženu i dragu sugrađanku. U nebitnom i prijateljskom razgovoru invalide nisam nazvao osobama s invalidnošću. Njena reakcija je bila refleksna i čvrsta: Jako ste me povrijedili, nisam invalid, ja sam prije svega osoba. Aj’de, pa to mi je jasno, gutnem u sebi, i uljudno se ispričam dami. Dobijem usput i poučak o osobama s posebnim potrebama. Jasna mi je borba za osobnost i poosobljenje invalida, teže razumijem «posebne potrebe». Jer, one nisu mrske ni zdravima.

Drugi sokak, druga priča. Ratni invalidi i oni koji tome teže, nisu tako terminološki tankoćutni. S osobnošću nemaju problema. Ne smeta ih izraz invalid, i u nazivima svojih udruga s ponosom ga ističu. Ne poznaju «posebne potrebe», ali dobro razumiju invalidske postotke. I sve štima. Teški invalidi ili pojedine njihove skupine imaju pravo na tuđu pomoć koji se gordo zove osobni asistent. Zaobiđen je ljepši, pošteniji i pristaliji domaći izraz- sluga.  Ili su se sluga i služenje vremenom tako ozloglasili, da su osuđeni na definitivno odumiranje?

Slijedi li preobrazba bolesnika («bolestan si», također ima i svoju negativnu stranu!) u osobe sa bolešću, vrijeme će brzo pokazati. Neki vjetrovi u daljini se već čuju. Muke su i s umjetnom oplodnjom (naravno ovdje ne samo terminološke!). Do nedavno izraz oplodnja bio je rezerviran za svijet veterine i stručne medicine. Kroz umjetnu oplodnju na široka vrata ušao je u svakodnevnu upotrebu. Začeće ili zanošenje su u uzmaku, bez obzira što u sebi uz fizičku, sadrže i duboku duhovnu sastavnicu.

Od Nove godine, ako Bog da, i doktori će postati koncesionari i ući terminološki u elitni krug hrvatske bogate gospode. Predmet njihove koncesije su realno njihovi pacijenti, koji će time «pasti» na razinu rudače, pomorskog dobra, plina ili vode. Ipak, dobra je stvar što će koncesijom, pacijenti dobiti kakav-takav status prirodnog bogatstva.

Gripa ne jenjava. Osim ljudske, pa kokošje, na redu je svinjska. Pa endemija, epidemija, pandemija. Pa farmaceutska industrija i njihovo zadovoljno trljanje ruku što vode uvijek teku na njihov mlin. Pa studije (članci), po kojima se u povijesti, više umiralo od komplikacija cjepiva,  nego od same gripe. Ali svinjska gripa, onako usput je garnirana i domaćim «svinjarijama», izraženih u liku i djelu propadanja nekada velikog imunološkog instituta.

Jezična evolucija ide dalje, za razliku od svojih čvrsto ušančenih tvoraca koji se drže provjerene, smijeh je najbolji lijek.

INCEST "DEBELE GUZICE"

Misija mi je bila pomoći kolegi da ne postane žrtvom vlastite lakomislenosti. Prihvaćajući misiju nisam ni slutio što me očekuje.

Prva postaja bila je Nina. Radilo se o mršavoj, zapuštenoj, neuglednoj ženici. S petoro djece živjela je u trošnom, neprimjerenom kućerku. Djeca, gologuza, balava, izgladnjeli, jedno drugome do uha. Kada sam ulazio u dvorište, priznajem, ježio sam se od straha; što od razbješnjelih pasa privezanih uz protrulu tarabu, što od tupih pogleda dječice, a ponajviše od lika same Nine. Predstavio sam se. Nisam uspio ništa više izustiti, a već sam sjedio uz štednjak, na drvenom krevetcu. Ne pitajući me zbog čega dolazim, Nina je započela priču.

Danas sam došla iz Bjelovara i rekla sam onoj «debeloj guzici» (mislila je pri tome na posljednjeg muža!) odlazim od tebe, dosta mi je ovoga života. S nama je završeno. Sve sam mu vjerovala, sada mi je jasno, njegova budućnost je dugogodišnji zatvor.

Ništa mi nije jasno, pokazivao sam mimikom neznanki.  Shvatila je i bez krzmanja mi pojasnila. Ta «debela guzica», tu, u ljetnoj kuhinji (radilo se zapravo o drvenoj šupi naslonjenoj na kućicu!) tri godine živi s tom malom kurvom Dudom. U ljetnoj kuhinji su stenjali i vrištali po cijeli dan, pola sela ih je čulo. A moja djeca su gladna. Dao joj je sve novce. Kurva si kupuje farmerke, cipele, izlazi s dečkima, svaki petak ide u Slatinu. I vozački joj je platio. Dva puta je već pobacila. Zadnji abortus sam platila od svoje socijalke, otkidajući od usta svoje djece. Samo da spriječim sramotu.

Pa tko je Duda, odvažih se? Kurva,  njegova kći iz prvoga braka. Kakva mater, takva kći. Ne vjerujem, spontano šapnu sebi u bradu? Vi ne vjerujete, ja to gledam i žderem se već tri godine. Mala (misleći na Dudu!) ga je prokužila s petnaest godina i uredno ga od tada muze. Ma, što da vam kažem… ševio je i stariju kćer, napravio joj i dvoje djece, onda je pobjegla s djecom u Švicu i više se ne javlja, otme se na kraju Nini.

Zgrožen nevjerojatnim rodoskvrnućem, iskreno, zaboravih Nini reći zašto sam došao. Zahvalio sam se, izrazio žaljenje, te k'o tat, brzinom munje pobjegao iz dvorišta.

Danas, nekoliko godina poslije, prolazeći pored kuće strave koja je već ruševna i nenastanjena, sjetim se njenih incestioznih aktera.

Nina sa svojih, sada već šestoro djece i novim mužem živi u drugom selu, u darovanoj kući, i dalje od socijalne pomoći. «Debela guzica» odrađuje višegodišnju robiju, a Duda, sada već 25 godišnjakinja, dočepala se papira i zbrisala sestri u Švicarsku.

A, kolega je sretno završio.