Poziv u dva

Zdravlje mu se dobrano narušilo. Žućkasto sedefasti micelij sve dublje ga je izjedao, prožimao i odvajao od ponoktice. Jedne večeri, u napadaju bijesa, iščup'o sam ga. Palac na lijevoj nozi ostao je bez rožnatog pokrova, prekriven sukrvičastom pokožicom, a nokat je svoje završio. Na smetlištu historije.

Gledao sam siroti palac, a on me odveo u neka ranija vremena, kada se poštivao cirkadijalni biološki ritam, a komunikacijska tehnologija odrastala u pamučnim pelenama.

-Telefon je dosadno zvonio, zvonio…(što te u životu može nervirati kao noćni telefonski poziv?!), ustao sam, nategao dvometarsku telefonsku žicu i javio se:

Želim tvoj palac, iznenadio me ženski glas s druge strane. Protrljo sam oči, protresao još jednom glavu i promrmljao: Ne razumijem!

Želim tvoj palac, dobro si razumio!? Ne razuu… I veza se prekinula.

A nemir započeo.

         Tu noć sam, jače nego ikada, shvatio da ne postoji samo ženska znatiželja. Vegetativni živčani sustav odrađivao je svoj dio posla, dok me ozbiljno mučilo pitanje, tko se krije iza tajanstvenog ženskog glasa?

         Stotinu ideja, analiza, likova…ne, ne i ne… pa ni CIA mi tu ne može pomoći!

         Prvo sam eliminirao podvalu zločestih (kvazi)prijatelja. Ne, nemaju oni hrabrosti u dva iza ponoći instruirati neku rospijetinu za takvu podvalu. To sam odmah isključio.

         U zoru, u svitanje, mučio me zao duh moje kolegice, drage šašavice (Bog nek' joj bude milostiv, mlada je otišla!) koja mi je prije nekoliko dana davala mudre životne i profesionalne savjete: Čuj ti mene, pacijentice ne žele doktora, one žele doktora-mangupa. Želiš li uspjeti, budi na to spreman, budi spreman na sve, baš na sve…pa i ljubovati na radnom stolu! Pribrao sam misli i nastojao pobjeći. Ženska glavo, zaboravila si moje principe, zakletvu, Hipokrata, etiku… zbrajao sam argumente, sjetivši se i posljednjega, ja sam gromada, a stol je malen, jedva metar duljine. Ona je cinik, konačno sam shvatio.

         Teško je te noći, moram priznati, bilo pobjeći od imaginarnih, zanosnih i rasnih crnki, brineta, pa i plavuša (boje su bile nebitne). I nisu one nipošto bile na zadnjem mjestu, kao u ovoj priči. Možda su podlegle trenutku slabosti? Ili su pale na moj pogled, šarm? Koji muškarac na ovome svijetu u to ne vjeruje? Al' zašto na takav način? Ubacile su mi bubu u uho i nestale. Prožimala me ugoda i nesreća, istovremeno.

         Znam samo da nisam sanjar, niti mjesečarim. Slušalica telefona monotono je pištala na podu pored noćnog ormarića, kao neoboriv dokaz noćnog poziva.

         -Sredio sam svoje misli i uprisutnio duh.

         Iztupferirao sam još jednom vodenastu sukrvicu s korijena palca, previo ga i pripremio za brz oporavak. Bit će za njega još izazova.

         A noćni ženski glas ostao je, do danas, zarobljen u tami ljetne noći.

Zagreb dragi moj, impotentni

Teško je članak, o nekome koga istinski voliš, započeti s navedenom naslovnicom. Ali, ne mogu pobjeći od osjećaja i logike. I brojnih argumenata. Znam, da će mi netko spočitnuti kako je to samo jal zatucanog provincijalca. Ali, neka…

Sve što je u Hrvatskoj središnje, glavno i bitno, u Zagrebu je. Zgrade, arhitektura, kazališta, ulice, ustanove, fakulteti. I najveći je. Zasluga je to čitave plejade vrhunskih europskih arhitekata i projektanata koji su tadašnje livade, svojim znanjem i umijećem  pretočili u monumentalne građevine i trgove. Zasluga je to i brojnih vrijednih ruku koji su zadnjih sto godina udeseterostručili broj stanovnika i gradski poračun, praveći Zagreb velegradom, istovremeno pustošeći svoj zavičaj. Zasluga je to i brojnih zagrebčana vizionara koji su širili duhovne, kulturne i urbanističke horizonte grada.

To je povijest.

Prije dvadeset i više godina, kada se krojila budućnost ovih prostora, pamtimo ga po famoznoj političkoj «zagrebačoj šutnji». Bilo je to vrijeme amputacije svake suvisle ideje i vjetar u leđa Miloševićevoj Srbiji.

Ni rat nije bio zagrebački. Krvarili su Vukovar, Osijek, Sisak, Gospić... Zagrebčani su se bavili logistikom, savjetima i sobom. Čast izuzecima. Nekoliko raketa suludog zločinca Martića na Zagreb, dobile su više medijskog prostora, nego stotine tisuća drugih ispaljene po provinciji.

I semafori su u metropoli drugačiji. Pamtimo ih po orkestralnom trubljenju, ukoliko niste startali u maniri Alonsa ili Hamiltona. I kolege su osobiti. Uvijek ih interesira životopis, fakultet, specijalizacija, doedukacije... I neizbježna glupa pitanja, tipa imate li RTG-e, EKG-e, telefon? I priča s time završava.

Danas bijeli Zagreb buči. I kontaminira medijski i društveni život svojim prosvjedima. Ili nazovi prosvjedima. I to zbog tri posječene lipe i jedne garaže, koja će umanjiti komoditet purgerskih jetsettera. Okomili su se na sve, ponajviše na policiju zbog «svilenog» privođenja. Pozivaju se pri tome na Europu, zaboravljajući da ona pravnu državu brani šmrkovima, palicama i konjima. Za početak, prije oklopnih vozila.

Zaboravili su purgeri također, da 30 metara ispod Varšavske, do guzice u betonu, dnevno kruh zarađuje pet stotina radnika, hraneći i školujući svoje đake, studente, državne parazite, pa i njih prosvjednike.

Zato Zagrebe, uozbilji se. Teška su vremena, nije sada čas za glumatanje, predstave i performanse.

A fotelje, kao pozadinska kulisa svega, i ovako se dijele na dan izbora.

Rešetar i Babić, u čemu je razlika ?

         Prošli tjedan dvojica mojih kolega s ovoga podneblja, iskoristili su dijelić svojega medijskog prostora i poslali javnosti svoje poruke.

         Mladi Rešetar, na početku svoje liječničke karijere, na Slatinskom portalu dojmljivo je poručio: dođite u hitnu službu, odstranit ćemo krpelj za deset sekundi, sigurno, pedantno i bez komplikacija. Baš kako i priliči doktoru mladcu i što je još važnije, što očekuju pacijenti. Osobito u vremenu kada krpeljni meningoencefalitis ubire svoje žrtve. Smrt ili doživotnu invalidnost. O vrijednosti (cijeni) svoje usluge mladi kolega još ne razmišlja. O tome razmišljaju drugi.

         Stariji Babić, glavni liječnički sindikalist, pojavio se na javnoj (državnoj) telki na sindikalnoj presici, neugodno se nabijajući na leđa lideru Matijaševiću, poručujući naciji: mi doktori se ne odričemo prava na cipelarinu i božićnicu. Ne znam koliko je doktora u sindikatu (znam da u svome okruženju takve ne poznajem!), ali sam siguran da je Babićevo guranje u žarište javne televizije mnoge zasmetalo.

Nisu doktori baš takva socijala, da se bilo tko u njihovo ime pojavljuje na televiziji kao borac za njihovu cipelarinu. Radije bi oni, poput seljaka, naftaša, telefondžija, hepovaca, i mnogih drugih, europsku plaću i europske uvjete rada (političare ću namjerno izostaviti!). I ništa više od toga. Tim više, što je zdravstvo Europi prilagođeno od svoga postanka, a navedeni se tek prilagođavaju, mudro krenuvši s plaćama.

Zašto mladi Rešetar i vječni Babić? Jer su metafore hrvatske realnosti. Mladost i kvalitetna usluga na jednoj, te vječitost i pravo na drugoj strani.

Možda i medij gdje su se pojavili nije slučajnost!?