Iz regionalnog centra urgentne medicine (jednog od četiri u Hrvatskoj!) upravo je dojavljeno; visokorizični bolesnik za krvožilnu bolest Mile Slatinski, ima jaku bol u prsnom košu i preznojavanje. Dispečer regionalnog centra provjerava lokacije timova urgentne medicine na terenu. Daje nalog najbližem od njih. Educirani liječnik urgentne medicine i medicinska sestra za 9,5 minuta su u kući bolesnika. Pregledom, EKG-om i priručnim laboratorijem postavljaju dijagnozu infarkta. EKG-e upućuje da se radi o infarktu, koji se liječi hitnim propuhavanjem začepljene krvne žile (takvih je danas više od 70%). Na taj način nekroza (odumiranje) srčanog mišića bit će minimalna. Bolesnik je stabilan, i na vozaču i čitavom timu je borba s kilometrima da bi bolesnik što prije bio dovežen u invazivni kardiološki centar gdje će mu biti napravljen navedeni zahvat. Mile u prostranom sanitetskom autu cijelo vrijeme monitoriran, vitalne funckije u nijednom trenutku mu nisu ugrožene. Dispečer koordinira bolničko osoblje. 121 minutu od početka boli započinje koronarografija, implantira se stent, šteta je minimalna. Drugi dan Mile odlazi svojoj kući, četvrti dan je na poslu.
Mislite da se radi o znanstvenoj fantastici? Nipošto! To je europski model funkcioniranja urgentne medicine. On živi u praksi. Na europskim i svjetskim kardiološkim kongresima prezentiraju se podaci, od početka boli do stentiranja («from pain tu baloon» ), usporedjuju se gore navedene minute. To je mjera uspješnosti urgentne kardiološke službe. To razmišljanje je ušlo u stručne protokole, i to je zakon kojega svi segmenti struke poštuju.Mi u Europu ulazimo za dvije ili pet godina. Nije bitno. Do ulaska u «klub», kako si tepaju, moramo prilagoditi zakone. I pravna država mora profunkcionirati. A zakon se mora poštovati. Ako se ne poštuje, na scenu stupaju čuvari zakona. Policija, državna odvjetništva, oštećeni i/ili izmanipulirani pacijenti, k’o gladne hijene nabrijani odvjetnici, mediji, sve moguće «babske» udruge . Drama. Da li smo spremni zato?!Naravno, da nismo!
Prije 22 godine radeći u ambulanti u Višnjici, ruke sam prao u prohrđalom željeznom lavoru. Danas su higijenski uvjeti bolji, ali stanje u zdravstvu nije. Zadnjih dvadeset godina tehnologija je učinila zdravstvenu revoluciju neslućenih razmjera, a mi od te revolucije smo, samo prohrđale lavore zamijenili nešto boljim lavaboima, i to je sve.
Sustav upravljanja zdravstvom na lokalnoj razini očišćen je od zdravstvenog osoblja. Vode ga ljudi bez pozitivnih radnih biografija, sumnjive kompetentnosti, hladnokrvni karijeristi, bez stručnog znanja i vizije. Državni novci se troše po principu «sve za ništa». Brojna i dobro ugojena zdravstvena administracija ih servisira i daje ima osjećaj snage i važnosti.
Najveći broj njih su tipični zdravstveni paraziti koji godinama parazitiraju na leđima osiguranika i troše suhu zdravstvenu supstancu. Sustav životari na potplaćenim liječnicima i drugom zdravstvenom osoblju, ucjenama, prisilama, plešući pri tome, blago rečeno, po rubu zakona.
Europa, sa svim svojim manama, ipak razmišlja drugačije. Pacijent je svetinja i čitav sustav je podređen njemu. Prostor između pacijenta i zdravstvenog djelatnika je debirokratiziran. Feudi ne postoje. Rad se cijeni. Zdravstvo nije potrošnja, to je gospodarska investicija.
Pred bolnim smo rezovima, valjda nam zdravo zdravstveno tkivo do tada neće odumrijeti.
28 studenoga 2008
21 studenoga 2008
STIGMA
Prije neki dan gledam emisiju na televiziji o smanjivanju liste čekanja za pretrage CT i MR. Ministar zdravstva namjerava to riješiti kupovinom određenog broja navedenih pretraga u velikim privatnim poliklinikama, jer su iste usko grlo u državnim bolnicama. Za tu kupovinu trebao bi izdvojiti neku mrvicu novaca, doslovce mrvicu. I ne bi toj informaciji pridavao značaj, da se u emisiji nije pojavila neka sindikalna čelnica, nekog od zdravstvenih sindikata. Ne sjećam joj se imena. Znam da je imala žarku, crveno obojenu kosu, upadala je svakomu u riječ, njena je uvijek bila zadnja. Okomila se opasno na privatne doktore i njihove poliklinike, baš se onako strastveno napalila. Pa, uzimaju nam novce, preljeva se državni novac u privatne džepove i onda izjava godine, zbog čega ju zapravo i spominjem. Oni (misleći na privatnike) ostvaruju dobit, pukne crvenokosa. Zamislim se, žalim ženicu, ono malo mozga opasno joj ispire komunistički likvor. Draga, moja gospođo, kada ne bi bilo dobiti, ne bi bilo ni nas! Da li to ona razumije?
Ovaj tjedan po medijima se rasteže priča o još jednoj bolnici. Radi se o bolnici Vrapče, najstarijoj, najvećoj i najuglednijoj Psihijatriji u zemlji, sinonimom brige za zdravlje duševnih bolesnika. Došla je u neobičnom kontekstu. Naime, zagrebački Općinski građanski sud nepravomoćno je odlučio da predsjednik Republike mora jednom odvjetniku isplatiti 70 tisuća kuna odštete zbog nanošenja duševnih boli. Predsjednik je, kaže dalje vijest, u jednoj od svojih izjava, na razini vica ili stilske figure, odvjetniku poručio, da se pri dolasku u Zagreb, javi u Vrapče, jer mu tamo mogu pružiti efikasnu i jeftinu pomoć.
I sada pogledajte. Zadovoljština za duševne boli odlazi odvjetniku, a prava šteta napravljena je zapravo vrlo osjetljivim skupinama bolesnika: duševnima, slijepima, gluhima, plegičarima, svim drugim invalidima, često nažalost na rubu društvene brige i interesa. Naš zadatak je, pomoći im uključiti se u društvo, kvalitetno ih socijalizirati. Predsjednik, naravno u tome nije izuzetak, što više , njegova zadaća u tome bi trebala biti posebno naglašena. Štetnost navedene izjave je u tome, što on koristi bolest, i sustav u funkciji bolesti (Vrapče- duševna bolnica, a na zagrebačka četvrt!) kao sredstvo, da bi degradirao i ponizio svojega protivnika. Pri tome je zanemario da Vrapče, za tisuće bolesnika i njihovih obitelji znači nadu u novi život. Takav govor zove se stigmatizacija, žigosanje, sramoćenje. A stigmatizacija je najveći problem učinkovite socijalizacije invalida. Zato, bez obzira na moguću neprimjerenost trenutka, koristim ovaj jaki događaj, radi nove senzibilizacije prema invalidnim pacijentima.
Rijetko mi kolege kao pacijenti dolaze u ordinaciju. Ovaj tjedan došao mi je kolega i prijatelj s brojnim poteškoćama: bolna leđa, kukovi, bubrezi, «trula jetra», pad burzovnih indeksa. Izgubio sam na dionicama INE, na stambenoj štednji sam izgubio, prokišnjava mi novi stan, smanjen mi je državni poticaj… Uzrujan je. I sam zbunjen, teško povlačim crtu između organskog i socijalnog. Ipak, u zadnji trenutak izvučem iz memorije svoju staru, pomalo već prožvakanu, ali uvijek aktualnu priču o psihosomatskim i psihosocijalnim bolestima i stanjima, karakterističnim baš za suvremenog, poslovnog čovjeka, menadžera. O, pa to lijepo zvuči! Tenzija popušta. Na kraju, moj dragi kolega, pokazuje svoj altruistički duh, svoju veličinu i humanost. Čega se ja prihvatim, to propada; ne žalim sebe, žao mi je drugih koji propadaju zbog mene, kaže mi sjetno na rastanku.
Svi sveti su. Sjećamo se najdražih, brzine kojom su živjeli. Preispitujemo i sebe. Uz sjećanja i obiteljska druženja, kane po koja suza. Ipak, o našim smrtima ne govorimo, to stvara nelagodu. A treba li bismo govoriti. Kao i o dostojanstvu života i dostojanstvu umiranja. Smrt i nije tako loša, jer dok smo mi živi nje nema, a kada umremo nema nas, pojednostavljuje recept Epikur.
I Svi sveti i Dušni dan, bez obzira na naše vjerske, svjetonazorske i druge razlike, govore, da sa smrću nije kraj.
Ovaj tjedan po medijima se rasteže priča o još jednoj bolnici. Radi se o bolnici Vrapče, najstarijoj, najvećoj i najuglednijoj Psihijatriji u zemlji, sinonimom brige za zdravlje duševnih bolesnika. Došla je u neobičnom kontekstu. Naime, zagrebački Općinski građanski sud nepravomoćno je odlučio da predsjednik Republike mora jednom odvjetniku isplatiti 70 tisuća kuna odštete zbog nanošenja duševnih boli. Predsjednik je, kaže dalje vijest, u jednoj od svojih izjava, na razini vica ili stilske figure, odvjetniku poručio, da se pri dolasku u Zagreb, javi u Vrapče, jer mu tamo mogu pružiti efikasnu i jeftinu pomoć.
I sada pogledajte. Zadovoljština za duševne boli odlazi odvjetniku, a prava šteta napravljena je zapravo vrlo osjetljivim skupinama bolesnika: duševnima, slijepima, gluhima, plegičarima, svim drugim invalidima, često nažalost na rubu društvene brige i interesa. Naš zadatak je, pomoći im uključiti se u društvo, kvalitetno ih socijalizirati. Predsjednik, naravno u tome nije izuzetak, što više , njegova zadaća u tome bi trebala biti posebno naglašena. Štetnost navedene izjave je u tome, što on koristi bolest, i sustav u funkciji bolesti (Vrapče- duševna bolnica, a na zagrebačka četvrt!) kao sredstvo, da bi degradirao i ponizio svojega protivnika. Pri tome je zanemario da Vrapče, za tisuće bolesnika i njihovih obitelji znači nadu u novi život. Takav govor zove se stigmatizacija, žigosanje, sramoćenje. A stigmatizacija je najveći problem učinkovite socijalizacije invalida. Zato, bez obzira na moguću neprimjerenost trenutka, koristim ovaj jaki događaj, radi nove senzibilizacije prema invalidnim pacijentima.
Rijetko mi kolege kao pacijenti dolaze u ordinaciju. Ovaj tjedan došao mi je kolega i prijatelj s brojnim poteškoćama: bolna leđa, kukovi, bubrezi, «trula jetra», pad burzovnih indeksa. Izgubio sam na dionicama INE, na stambenoj štednji sam izgubio, prokišnjava mi novi stan, smanjen mi je državni poticaj… Uzrujan je. I sam zbunjen, teško povlačim crtu između organskog i socijalnog. Ipak, u zadnji trenutak izvučem iz memorije svoju staru, pomalo već prožvakanu, ali uvijek aktualnu priču o psihosomatskim i psihosocijalnim bolestima i stanjima, karakterističnim baš za suvremenog, poslovnog čovjeka, menadžera. O, pa to lijepo zvuči! Tenzija popušta. Na kraju, moj dragi kolega, pokazuje svoj altruistički duh, svoju veličinu i humanost. Čega se ja prihvatim, to propada; ne žalim sebe, žao mi je drugih koji propadaju zbog mene, kaže mi sjetno na rastanku.
Svi sveti su. Sjećamo se najdražih, brzine kojom su živjeli. Preispitujemo i sebe. Uz sjećanja i obiteljska druženja, kane po koja suza. Ipak, o našim smrtima ne govorimo, to stvara nelagodu. A treba li bismo govoriti. Kao i o dostojanstvu života i dostojanstvu umiranja. Smrt i nije tako loša, jer dok smo mi živi nje nema, a kada umremo nema nas, pojednostavljuje recept Epikur.
I Svi sveti i Dušni dan, bez obzira na naše vjerske, svjetonazorske i druge razlike, govore, da sa smrću nije kraj.
14 studenoga 2008
EGZODUS SLATINSKIH DOKTORA
Tjedan je, u kojem u zdravstvenom kalendaru crvenim slovima piše Osteoporoza. Bolest karakterizira gubitak mineralne gustoće kostiju, njeno stanjivanje, gubitak čvrstine i na koncu prijelom. Jedan je od najozbiljnijih uzročnika invaliditeta u starijoj životnoj dobi. Tipična bolesnica je mršavica u menopauzi, sa zavidnim pušačkim stažem. Liječenje obično počinje u uznapredovaloj fazi bolesti (guravost, bolna leđa, koljena, kukovi itd) ili poslije spontanog prijeloma i zapravo je pokušaj saniranja već napravljene štete. Prevencija je najbitnija: pojačana fizička aktivnost, prehrana bogata kalcijem (mlijeko, sir), sunčanje i D vitamin.
Hrana je nutricionističko, zdravstveno i nažalost egzistencijalno pitanje. Njome unosimo sve što je bitno za pravilno funkcioniranje našeg organizma: vitamine, minerale, imunoglobuline, proteine, šećere, masnoće. Tijelo naše osjeća zdravu i uravnoteženu prehranu i zahvalno nam je na tome. Ona je fini imunološki štit našeg organizma. Ona širi kulturu, približava ljude, postaje pitanje životnog stila i filozofije. Ali, hrana osim svega navedenog, vrlo često, opasan je otrov koji izaziva mnoge bolesti. Poznata je i ispravna ona narodna, da najviše bolesti natučemo svojim ustima.
Među evanđelistima je i jedan liječnik. To je sveti Luka. Karakterizira ga otmjen stil pisanja, fina analiza događaja, korištenje literature svoga vremena pri pisanju. Medice, cura te ipsum (Lk 4,23). Liječniče, izliječi samog sebe; naš narod kaže i najprije pometi ispred svoga praga. Luka zna da je najjača snaga svjedočenje. Inzistira na tome. Vjerojatno se sv. Lukom nadahnuo i naš aktualni ministar kada je isposlov’o da doktori šest mjeseci prije prestanu s nepušenjem u odnosu na ostali puk.
Aktualna tema u slatinskom zdravstvu je egzodus doktora. U dva mjeseca Slatinu napušta najmanje pet liječnika. Nastavak je to stručnog pustošenja slatinskog zdravstva. Nestaje Hitna pomoć i pripravnost u Voćinu. Vjerojatno će se zatvoriti i neke seoske ambulante. Istina, Dom zdravlja je oglasio potrebu za tri nova liječnika, samo je nejasno odakle će doći. Županijski poglavari, kao vlasnici navedene ustanove, ne oglašavaju se. Prave se toše. Šalju emisare, jer u međuvremenu Dom zdravlja je ostao bez ravnatelja, a v.d. ravnatelja je podnio ostavku. Emisari trebaju «minus pet liječnika» prebaciti na 10 preostalih obiteljskih liječnika, koji već sada rade u nemogućim uvjetima. Imaju preopterećene ambulante, iznad normativa su, nagriženi su sindromom izgaranja na poslu. Zabrinuti su. Njihovu zabrinutost će vjerojatno, vrlo brzo, s njima dijeliti i njihovi pacijenti. Oni imaju pravo na odmornog, naspavanog, koncentriranog, cjelovitog, dostupnog liječnika u ambulanti primarne zaštite. Nisu oni papir, da ih se može zgužvati i baciti u koš, u slučaju pogreške. Ili, možda neki misle drugačije?
A, kolegicama i kolegama koji odlaze, hvala. Neka Vam je sretno, s profesionalnog stanovišta niste pogriješili.
Napisao: P. Nedić
Hrana je nutricionističko, zdravstveno i nažalost egzistencijalno pitanje. Njome unosimo sve što je bitno za pravilno funkcioniranje našeg organizma: vitamine, minerale, imunoglobuline, proteine, šećere, masnoće. Tijelo naše osjeća zdravu i uravnoteženu prehranu i zahvalno nam je na tome. Ona je fini imunološki štit našeg organizma. Ona širi kulturu, približava ljude, postaje pitanje životnog stila i filozofije. Ali, hrana osim svega navedenog, vrlo često, opasan je otrov koji izaziva mnoge bolesti. Poznata je i ispravna ona narodna, da najviše bolesti natučemo svojim ustima.
Među evanđelistima je i jedan liječnik. To je sveti Luka. Karakterizira ga otmjen stil pisanja, fina analiza događaja, korištenje literature svoga vremena pri pisanju. Medice, cura te ipsum (Lk 4,23). Liječniče, izliječi samog sebe; naš narod kaže i najprije pometi ispred svoga praga. Luka zna da je najjača snaga svjedočenje. Inzistira na tome. Vjerojatno se sv. Lukom nadahnuo i naš aktualni ministar kada je isposlov’o da doktori šest mjeseci prije prestanu s nepušenjem u odnosu na ostali puk.
Aktualna tema u slatinskom zdravstvu je egzodus doktora. U dva mjeseca Slatinu napušta najmanje pet liječnika. Nastavak je to stručnog pustošenja slatinskog zdravstva. Nestaje Hitna pomoć i pripravnost u Voćinu. Vjerojatno će se zatvoriti i neke seoske ambulante. Istina, Dom zdravlja je oglasio potrebu za tri nova liječnika, samo je nejasno odakle će doći. Županijski poglavari, kao vlasnici navedene ustanove, ne oglašavaju se. Prave se toše. Šalju emisare, jer u međuvremenu Dom zdravlja je ostao bez ravnatelja, a v.d. ravnatelja je podnio ostavku. Emisari trebaju «minus pet liječnika» prebaciti na 10 preostalih obiteljskih liječnika, koji već sada rade u nemogućim uvjetima. Imaju preopterećene ambulante, iznad normativa su, nagriženi su sindromom izgaranja na poslu. Zabrinuti su. Njihovu zabrinutost će vjerojatno, vrlo brzo, s njima dijeliti i njihovi pacijenti. Oni imaju pravo na odmornog, naspavanog, koncentriranog, cjelovitog, dostupnog liječnika u ambulanti primarne zaštite. Nisu oni papir, da ih se može zgužvati i baciti u koš, u slučaju pogreške. Ili, možda neki misle drugačije?
A, kolegicama i kolegama koji odlaze, hvala. Neka Vam je sretno, s profesionalnog stanovišta niste pogriješili.
Napisao: P. Nedić
07 studenoga 2008
PISMO SEOSKOG DOKTORA
Dragi moji,
Do prije deset petnaestak godina bijah sveprisutan. U kinu, kafiću, športskim utakmicama, kulturnim događajima, političkim skupovima. Objavljivao sam stručne članke, pratio kulturna događanja, čak i pjesme pisao. Družio se s kolegama, prisjećali se rasporeda kreveta u sobi 905 studenjaka, ilegalaca, najboljih komada. Anatomija, bijela kuta, svjetla budućnost!
Kolega više nema. Bar ih ne srećem na slatinskim ulicama. Istina, ne sreću ni oni mene. Neke vidim na jesenskim i proljetnim kongresima u Opatiji ili nekoj europskoj metropoli. Nismo posvađani, ali ne razgovaramo puno. Vrijeme nas je udaljilo. Tek poslije druge butelje vina na sponzoriranoj večeri opuštamo se, obično je to drugog dana kongresa. Tema uvijek ista; najnovija reforma aktualnog ministra, bolovanja, lista lijekova, lista čekanja, limiti, kontrolori. O fondovskim kaznama nitko previše ne govori, uredno ih plaćamo, a nisu ni male. Ljut sam. Kolege iz Moldavije, Španjolske, Indije, su nekako spontaniji, prisniji, sretniji. A tek kako su Arapi, kako su ludo plesali prije dva mjeseca na večeri u Istanbulu.
Čuj, dobro ste čuli, Istanbulu!? S najboljom kolegicom poslije te večere, pred ponoć, šetam od Trga Taksim širokim bulevarom koji je pretvoren u pješačku zonu, prema starom gradu. Masa mladih ljudi valja se širokim bulevarom, tu i tamo prođe nostalgični tramvaj, policija na svakom koraku. Strojnice, rotirke na policijskim autima, uredno odrađivanje posla. Nikoga ne diraju. Stotine kafića otvoreno, sve trgovine rade. Pije se voda i čaj. Alkohol je zabranjen. I pušenje je zabranjeno. Nema žuje, bambusa, a opet obilje radosti. Zbunjeni smo.
Ovakva druženja su rijetka. I nije to moj svijet. Moj svijet je pao na dva slova: obitelj i ordinacija. Brine me, da mi Tena i Domagoj ne zaglave u lošem društvu, studiraju u velikim gradovima, izazovi su veliki. Luka je gimnazijalac, a tempo školskih reformi više ne mogu pratiti, ne znam hoće li na prijemni ili upada s državnom maturom.
Posao u ordinaciji mi uzima ipak najviše energije. Godinama sam prije posla prelistao novine, više ih ne čitam. Dovoljni su mi Liječničke novine i stručna literatura. I sa sestrom na poslu razgovaram sve manje, to mi je posebno žao. Imam moralnu obvezu pomoć joj u izgradnji. Mlada je, tek je počela raditi.
Pacijenti su načitani, educirani, naivni, skrušeni, bahati, zahtjevni, dragi. Čekaonica je svakim danom sve punija. Političari grme o sve većim zdravstvenim pravima, o novcima govore manje, o doktorima sve gore. Živjet ćete najmanje stotinu godina, samo glasujte za nas, nekako mi odzvanjaju njihove riječi. Pa tko bi ostao ravnodušan!?
Stješnjen sam između papirnatih obećanja i surove stvarnosti. Frustriran sam zbog toga, ubrzano dišem, gubim dah. Žao mi je pacijenata, ne mogu ih povrijediti, rastužiti, nešto im uskratiti. Uskratit ću radije sebi. Znamo se godinama, bolesni su, sve njihove firme su već propale. Od poštenih radnika postali su socijalni jadnici. Pomalo pucam po šavovima, zajedno s njima.
Jedno jutro zovem kolegu sa specijalizacije da mi primi gđu Baricu na važnu dijagnostičku pretragu, da ju zapravo stavi na listu čekanja, naporno joj je otići do Zagreba. Teško je bolesna. Stari moj ne ljuti se, kod nas je koma, rado bih ti pomogao, ali stvarno ne mogu. Zahvalim mu svejedno, razumijem čovjeka. Nazovem gđu Baru i javim, da mi je kolega na godišnjem, ispričam se.
Mediji bruje o korumpiranim, nesposobnim i pokvarenim doktorima. Ne mogu čitati internetske portale i forume, iritiraju me. Njihove poruke su prijeteće: nećemo stati, tko je sljedeći. Publika želi krv! Negativna energija treperi u zraku. Ustanem, gledam se u ogledalu iznad lavaboa. Lice mi nije mlado, vrat je dobrano naboran, oči umorne. Više od dvadeset godina služim i dajem se pacijentima. Sada osjećam sve u trenu, i godine i pacijente. Padaju mi sada na pamet i kobasice, svježi čvarci i tople štrudle tete Mare. Prvi puta u životu se pitam, da li sam i ja korumpiran? Što na mome licu vide moji prijatelji iz čekaonice? Da li i u meni vide jednoga od njih? Osjećam da vide, siguran sam u to. Jedna buba u uho i gotovo je. Nemam pravo na pogrešku. Moram hitno mijenjati rječnik, stil, ponašanje. Ne mogu i ne smijem više biti opušten, ležeran, navlačim masku. Počinjem svoj novi život.
U zrelim sam godinama. Razmišljam o budućnosti svoje djece i njihovih vršnjaka, hrvatskog društva, drage mi Hrvatske. Nisam toliko bitan. Bitni su mi oni. Oni su budućnost. Spreman sam žrtvovati se za njih, u njihove živote udahnuti dašak radosti, one radosti što sam je vidio na carigradskom bulevaru. Ne znam kako.
Narkomani umiru. Dok sam čitao novine njihove su smrti punile crnu kroniku. Kratke crtice, inicijali; nađen u stanu, uzrok smrti nepoznat. Prije nekoliko dana također je jedan umro, on nije bio anoniman. Na pogrebu se okupilo šareno društvo, ples, pjesma. Televizije. Izjave kolega, ti si već na nebu, na rukama anđela, pjevaš zajedno s njima. Kćerka tinejdžerka žali što ga nije stigla bolje upoznati, ali da će se uskoro vidjeti. Luka sjedi pored mene, nadam se da sve razumije, ne govorim mu ništa.
Pada mi na pamet pokojni otac. S devetnaest godina križni put Dravograd- Srbija. Godina dana prisilnog rada u rudniku bakra u Boru. Poslije toga čitav život znoj, suze, borba, djeca. Bogobojazan je. Govorio mi je za života, ljubi Boga i čovjeka. I što dalje od politike. Svi moji koji su se njome bavili, više ne postoje. Doživio je skoro osamdeset. Znam da je u nebu. Sada sam zabrinut. Kako će se sada snaći u novome društvu? On je staromodan, ne voli šarenu odjeću, crvene cilindre i funk glazbu.
Ipak, nisam pesimista, kao što mislite. Istina, u mome selu kuća za prodaju je sve više, kupaca sve manje. Ne vjerujem zluradima da će Slavonija postati bogato lovište europske gospode, da ćemo se oblačiti u jeftinim kineskim dućanima i hraniti sumnjivim namirnicama velikih trgovačkih lanaca. I životariti na svježem zraku uz obronke slavonskih šuma. Nadam se da nas neće liječiti veseli kolege, Indijci i Arapi koje sam sreo na sponzoriranoj večeri u Istanbulu. Poštujem ih, znaju oni medicinu, ali ne poznaju dušu hrvatskog čovjeka. Iskreno se nadam.
Sve Vas voli VašDr. Ivo
Do prije deset petnaestak godina bijah sveprisutan. U kinu, kafiću, športskim utakmicama, kulturnim događajima, političkim skupovima. Objavljivao sam stručne članke, pratio kulturna događanja, čak i pjesme pisao. Družio se s kolegama, prisjećali se rasporeda kreveta u sobi 905 studenjaka, ilegalaca, najboljih komada. Anatomija, bijela kuta, svjetla budućnost!
Kolega više nema. Bar ih ne srećem na slatinskim ulicama. Istina, ne sreću ni oni mene. Neke vidim na jesenskim i proljetnim kongresima u Opatiji ili nekoj europskoj metropoli. Nismo posvađani, ali ne razgovaramo puno. Vrijeme nas je udaljilo. Tek poslije druge butelje vina na sponzoriranoj večeri opuštamo se, obično je to drugog dana kongresa. Tema uvijek ista; najnovija reforma aktualnog ministra, bolovanja, lista lijekova, lista čekanja, limiti, kontrolori. O fondovskim kaznama nitko previše ne govori, uredno ih plaćamo, a nisu ni male. Ljut sam. Kolege iz Moldavije, Španjolske, Indije, su nekako spontaniji, prisniji, sretniji. A tek kako su Arapi, kako su ludo plesali prije dva mjeseca na večeri u Istanbulu.
Čuj, dobro ste čuli, Istanbulu!? S najboljom kolegicom poslije te večere, pred ponoć, šetam od Trga Taksim širokim bulevarom koji je pretvoren u pješačku zonu, prema starom gradu. Masa mladih ljudi valja se širokim bulevarom, tu i tamo prođe nostalgični tramvaj, policija na svakom koraku. Strojnice, rotirke na policijskim autima, uredno odrađivanje posla. Nikoga ne diraju. Stotine kafića otvoreno, sve trgovine rade. Pije se voda i čaj. Alkohol je zabranjen. I pušenje je zabranjeno. Nema žuje, bambusa, a opet obilje radosti. Zbunjeni smo.
Ovakva druženja su rijetka. I nije to moj svijet. Moj svijet je pao na dva slova: obitelj i ordinacija. Brine me, da mi Tena i Domagoj ne zaglave u lošem društvu, studiraju u velikim gradovima, izazovi su veliki. Luka je gimnazijalac, a tempo školskih reformi više ne mogu pratiti, ne znam hoće li na prijemni ili upada s državnom maturom.
Posao u ordinaciji mi uzima ipak najviše energije. Godinama sam prije posla prelistao novine, više ih ne čitam. Dovoljni su mi Liječničke novine i stručna literatura. I sa sestrom na poslu razgovaram sve manje, to mi je posebno žao. Imam moralnu obvezu pomoć joj u izgradnji. Mlada je, tek je počela raditi.
Pacijenti su načitani, educirani, naivni, skrušeni, bahati, zahtjevni, dragi. Čekaonica je svakim danom sve punija. Političari grme o sve većim zdravstvenim pravima, o novcima govore manje, o doktorima sve gore. Živjet ćete najmanje stotinu godina, samo glasujte za nas, nekako mi odzvanjaju njihove riječi. Pa tko bi ostao ravnodušan!?
Stješnjen sam između papirnatih obećanja i surove stvarnosti. Frustriran sam zbog toga, ubrzano dišem, gubim dah. Žao mi je pacijenata, ne mogu ih povrijediti, rastužiti, nešto im uskratiti. Uskratit ću radije sebi. Znamo se godinama, bolesni su, sve njihove firme su već propale. Od poštenih radnika postali su socijalni jadnici. Pomalo pucam po šavovima, zajedno s njima.
Jedno jutro zovem kolegu sa specijalizacije da mi primi gđu Baricu na važnu dijagnostičku pretragu, da ju zapravo stavi na listu čekanja, naporno joj je otići do Zagreba. Teško je bolesna. Stari moj ne ljuti se, kod nas je koma, rado bih ti pomogao, ali stvarno ne mogu. Zahvalim mu svejedno, razumijem čovjeka. Nazovem gđu Baru i javim, da mi je kolega na godišnjem, ispričam se.
Mediji bruje o korumpiranim, nesposobnim i pokvarenim doktorima. Ne mogu čitati internetske portale i forume, iritiraju me. Njihove poruke su prijeteće: nećemo stati, tko je sljedeći. Publika želi krv! Negativna energija treperi u zraku. Ustanem, gledam se u ogledalu iznad lavaboa. Lice mi nije mlado, vrat je dobrano naboran, oči umorne. Više od dvadeset godina služim i dajem se pacijentima. Sada osjećam sve u trenu, i godine i pacijente. Padaju mi sada na pamet i kobasice, svježi čvarci i tople štrudle tete Mare. Prvi puta u životu se pitam, da li sam i ja korumpiran? Što na mome licu vide moji prijatelji iz čekaonice? Da li i u meni vide jednoga od njih? Osjećam da vide, siguran sam u to. Jedna buba u uho i gotovo je. Nemam pravo na pogrešku. Moram hitno mijenjati rječnik, stil, ponašanje. Ne mogu i ne smijem više biti opušten, ležeran, navlačim masku. Počinjem svoj novi život.
U zrelim sam godinama. Razmišljam o budućnosti svoje djece i njihovih vršnjaka, hrvatskog društva, drage mi Hrvatske. Nisam toliko bitan. Bitni su mi oni. Oni su budućnost. Spreman sam žrtvovati se za njih, u njihove živote udahnuti dašak radosti, one radosti što sam je vidio na carigradskom bulevaru. Ne znam kako.
Narkomani umiru. Dok sam čitao novine njihove su smrti punile crnu kroniku. Kratke crtice, inicijali; nađen u stanu, uzrok smrti nepoznat. Prije nekoliko dana također je jedan umro, on nije bio anoniman. Na pogrebu se okupilo šareno društvo, ples, pjesma. Televizije. Izjave kolega, ti si već na nebu, na rukama anđela, pjevaš zajedno s njima. Kćerka tinejdžerka žali što ga nije stigla bolje upoznati, ali da će se uskoro vidjeti. Luka sjedi pored mene, nadam se da sve razumije, ne govorim mu ništa.
Pada mi na pamet pokojni otac. S devetnaest godina križni put Dravograd- Srbija. Godina dana prisilnog rada u rudniku bakra u Boru. Poslije toga čitav život znoj, suze, borba, djeca. Bogobojazan je. Govorio mi je za života, ljubi Boga i čovjeka. I što dalje od politike. Svi moji koji su se njome bavili, više ne postoje. Doživio je skoro osamdeset. Znam da je u nebu. Sada sam zabrinut. Kako će se sada snaći u novome društvu? On je staromodan, ne voli šarenu odjeću, crvene cilindre i funk glazbu.
Ipak, nisam pesimista, kao što mislite. Istina, u mome selu kuća za prodaju je sve više, kupaca sve manje. Ne vjerujem zluradima da će Slavonija postati bogato lovište europske gospode, da ćemo se oblačiti u jeftinim kineskim dućanima i hraniti sumnjivim namirnicama velikih trgovačkih lanaca. I životariti na svježem zraku uz obronke slavonskih šuma. Nadam se da nas neće liječiti veseli kolege, Indijci i Arapi koje sam sreo na sponzoriranoj večeri u Istanbulu. Poštujem ih, znaju oni medicinu, ali ne poznaju dušu hrvatskog čovjeka. Iskreno se nadam.
Sve Vas voli VašDr. Ivo
Pretplati se na:
Postovi (Atom)