Čest je slučaj nagle, naprasne, neočekivane smrti. I što je još gore, takva smrt se češće događa mlađoj populaciji. U narodu za takvu smrt znaju reći da je to «smrt u cipelama», misleći na činjenicu da umrli nije prethodno bolovao. Takva smrt je po pravilu dramatična za okolinu, ali je «lagana» za umrlog. Kažu, «umro je iz punog zdravlja», u medicini se koristi eufemizam- imao je «praznu povijest bolesti». I jedno i drugo dođe na isto. Ipak pažljivijom analizom dobivenih podataka, često proizlazi da se umrli znao žaliti na bolove u prsnom košu, umor i opću slabost. Razvidno je k tomu, da su umrli imali jedan, ali obično više rizičnih faktora za bolesti krvnih žila: hipertenziju, pušenje, visok kolesterol …, ali kako se obično događa u stvarnom životu, preko toga se prelazi, jer «takve smrti se uvijek događaju drugome». Činjenica je, da više od 5% smrti zbog koronarne bolesti (zakrečenje krvnih žila srčanog mišića) dolazi iznenada i bilo kakva pomoć, pa koji puta i u zdravstvenim ustanovama je zakašnjela.
Dva se medicinska entiteta okrivljuju za iznenadnu smrt. Kod mlađih obično se radi o hipertrofiji (zadebljanju) srčanog mišića (dijagnosticira se pravovremenim ultrazvukom srca) i prepoznata bolest, može se uspješno držati pod kontrolom. Kod starijih, uzrok je najčešće, gore navedena, klinički neprepoznata koronarna bolest, koja ne završava srčanim infarktom što je obično slučaj, nego jednom teškom aritmijom (treperenje klijetki), koju karakterizira kaotičan rad srca i nagli gubitak njegove osnovne funkcije- pumpanja krvi.
Ima li lijeka iznenadnoj smrti? Kada nastupi, a obično se događa za vrijeme uobičajenih životnih aktivnosti, praktično nema. Posjetimo se, da smrt takve bolesnike zatiče u krevetu, na radnom mjestu, automobilu, sportskim aktivnostima.
Ali, postoji, jedna druga priča. Ona se zove srčano-žilni slijed (kardiovaskularni kontinuum). Pojava prvog rizičnog žilnog faktora (obično povišeni krvni tlak!) je zapravo prva «perla» u navedenom nizu. To je početak evolucije. Njena duljina je potpuno individualna, od nekoliko mjeseci, do nekoliko decenija. Nastaju kaskadno drugi događaji iz navedenog slijeda: opterećenje lijeve klijetke, proširenje srca, koronarna bolest, srčani infarkt, tomboembolijske komplikacije, poremećaji ritma, srčano zatajivanje i smrt. Svi srčani bolesnici, pa i oni s mogućom iznenadnom smrti, imaju svoje mjesto u navedenom slijedu. To je bit priče.
Visoki tlak u Hrvatskoj optimalno je kontroliran u 16% pacijenata, šećerana bolest u manje od 10%, više od 50% bolesnika je nesvjesno visokog kolesterola, a puši preko 30% populacije. Psihosocijalnih poremećaja, pretilosti povezane s nepravilnom prehranom i inaktivnosti sve više, a ozbiljnih i kvalitetnih preventivnih pregleda sve manje. U navedenom činjeničnom kolopletu i znanstveno utemeljenom srčanom-žilnom slijedu, leži prevencija i terapija iznenadne srčane smrti. Drugoga puta, nažalost, nema.
30 travnja 2009
22 travnja 2009
POVJERENJE
Kada bismo pitali bilo koga u našoj okolini što je najvažnije u međuljudskim odnosima, zasigurno bismo dobili odgovor: povjerenje. Koliko je povjerenje važno u našim životima, nažalost, najčešće znamo kad nas netko iznevjeri. Ili možda kada mi nekoga iznevjerimo. Tada znamo kako se te rane vrlo teško liječe, a možda nikada ne zarastu. Osim povjerenja na međuljudskoj razini, jednako je važno i povjerenje i na onoj općedruštvenoj razini. Svi vjerujemo, ili bismo trebali vjerovati, velikim društvenim institucijama, te medijima koji bi nas trebali informirati i oblikovati javno mišljenje. Nije uvijek tako, što rezultira društvenom nesigurnošću.
Međuljudsko povjerenje ne dolazi samo od sebe i strpljivo ga treba ugrađivati u temelje svakog kvalitetnog odnosa. U njegovoj izgradnji najvažnija je odgovornost. Povjerenje se gradi vremenom, a obavezno uključuje razgovore, iskrenost, uzajamnu podršku i razumijevanje, slušanje i (samo)žrtvovanje. Ono je temelj ljubavnih veza, funkcioniranja obitelji i odgoja djece. Plod je duha, i ona uzrečica «nikome ništa ne vjerujem» govori zapravo o duhovnoj praznini navedene osobe i ništa drugo. Nepovjerenje znači konfuziju, gubitak dragih osoba i prijatelja, razaranje obitelji, a često i uništavanje vlastitog i tuđeg života.
Nezamisliv je i društveni život, bez izgradnje minimalnog povjerenja. Brojne društvene djelatnosti bez njega ne mogu funkcionirati. Najbizarnije, sigurna vožnja autom podrazumijeva povjerenje u druge vozače i sudionike u prometu. Kako će kvalitetno funkcionirati školstvo, bankarstvo, zdravstvo, složeni gospodarski odnosi bez povjerenja? Nikako. Istina, naši odnosi su regulirani hrpom regula i propisa, ali povjerenje je ona fina nit utkana u naše živote koju zakonodavac ne može objektivizirati kroz bilo kakav pravno-zakonodavni supstrat. Kako zadobiti društveno povjerenje? Nema univerzalnog obrasca. Obično se poziva na dugovječnost tvrtke/društva, njenu veličinu i količinu novaca, razna strukovna priznanja, obiteljsku tradiciju, znanstvene titule, društvena priznanja…Ali, i dnevna bogata marketinška medijska aktivnost ima samo jednu ulogu; želim povjerenje odmah i sada, žuri mi se, želim brzo uspjeti.
Kao osobit oblik društvenog (ne)povjerenja izdvojio bih političko. Građani su zasićeni političarima, malo im se vjeruje, a politika je postala gotovo prezreni posao, unatoč teoretski svojoj plemenitoj misiji. Vjerodostojnost i odgovornost kao temeljne pretpostavke toga posla su pogažene. U takvoj percepciji stigmatiziraju se i dobronamjerni pa i pošteni, što politiku čini još apsurdnijom. Negativnu selekciju koja prirodno slijedi, žele upravo oni, koji politiku najviše prostituiraju. Zato se građani okreću «nepolitičkim» osobama, koje uz malo dobre volje i ponešto novca, lako mogu postati nove političke ikone. Da li je to dobar pravac, vrijeme će pokazati.
Povjerenje je krhko. Ono je poput stakla. Dovoljna je mala neopreznost da ga se slomi, poslije ga je teško sakupiti i vratiti u prvobitno stanje. No čovjek, da bi preživio, mora imati zdrav razum, vjeru u sebe i povjerenje u druge. Ma koliko ga moralnih dilema pri tome mučilo.
Međuljudsko povjerenje ne dolazi samo od sebe i strpljivo ga treba ugrađivati u temelje svakog kvalitetnog odnosa. U njegovoj izgradnji najvažnija je odgovornost. Povjerenje se gradi vremenom, a obavezno uključuje razgovore, iskrenost, uzajamnu podršku i razumijevanje, slušanje i (samo)žrtvovanje. Ono je temelj ljubavnih veza, funkcioniranja obitelji i odgoja djece. Plod je duha, i ona uzrečica «nikome ništa ne vjerujem» govori zapravo o duhovnoj praznini navedene osobe i ništa drugo. Nepovjerenje znači konfuziju, gubitak dragih osoba i prijatelja, razaranje obitelji, a često i uništavanje vlastitog i tuđeg života.
Nezamisliv je i društveni život, bez izgradnje minimalnog povjerenja. Brojne društvene djelatnosti bez njega ne mogu funkcionirati. Najbizarnije, sigurna vožnja autom podrazumijeva povjerenje u druge vozače i sudionike u prometu. Kako će kvalitetno funkcionirati školstvo, bankarstvo, zdravstvo, složeni gospodarski odnosi bez povjerenja? Nikako. Istina, naši odnosi su regulirani hrpom regula i propisa, ali povjerenje je ona fina nit utkana u naše živote koju zakonodavac ne može objektivizirati kroz bilo kakav pravno-zakonodavni supstrat. Kako zadobiti društveno povjerenje? Nema univerzalnog obrasca. Obično se poziva na dugovječnost tvrtke/društva, njenu veličinu i količinu novaca, razna strukovna priznanja, obiteljsku tradiciju, znanstvene titule, društvena priznanja…Ali, i dnevna bogata marketinška medijska aktivnost ima samo jednu ulogu; želim povjerenje odmah i sada, žuri mi se, želim brzo uspjeti.
Kao osobit oblik društvenog (ne)povjerenja izdvojio bih političko. Građani su zasićeni političarima, malo im se vjeruje, a politika je postala gotovo prezreni posao, unatoč teoretski svojoj plemenitoj misiji. Vjerodostojnost i odgovornost kao temeljne pretpostavke toga posla su pogažene. U takvoj percepciji stigmatiziraju se i dobronamjerni pa i pošteni, što politiku čini još apsurdnijom. Negativnu selekciju koja prirodno slijedi, žele upravo oni, koji politiku najviše prostituiraju. Zato se građani okreću «nepolitičkim» osobama, koje uz malo dobre volje i ponešto novca, lako mogu postati nove političke ikone. Da li je to dobar pravac, vrijeme će pokazati.
Povjerenje je krhko. Ono je poput stakla. Dovoljna je mala neopreznost da ga se slomi, poslije ga je teško sakupiti i vratiti u prvobitno stanje. No čovjek, da bi preživio, mora imati zdrav razum, vjeru u sebe i povjerenje u druge. Ma koliko ga moralnih dilema pri tome mučilo.
15 travnja 2009
KRIŽNI PUT
Hrvatska baš ne može bez kostiju, one su naša ukleta sudbina. Posijane su posvuda: po oranicama, rudnicima, jamama. Ovoga puta, aktualne su one iz kolona smrti, Križnoga puta. Zato se prisjetimo.
Točno u ovo vrijeme, 1945 godine, od istočne Slavonije i Srijema prema zapadu valjala se moćna partizanska mašinerija. U općem kaosu i strahu, izgubljeni i stiješnjeni pripadnici poraženih vojski, brojni civili, te žene i djeca bježali su na zapad. Svakim kilometrom masa je bila sve brojnija, kolona se duža. 8.svibnja partizani su u Zagrebu, 9. svibnja kapitulirala je Njemačka i rat protiv fašizma je završio. Navedeno mnoštvo, uz sve nedaće, zaustavljeno je u Sloveniji i Austriji. Od strane Engleza, 15. svibnja na Bleiburgu, predano je u nadležnost partizanima. Preko 20 tisuća neprijatelja ubijeno je u razdoblju od 09.05-15.05.1945, stoji u izvještaju partizanske armije, «u ratu poslije rata» navodi partizanski general Basta. Ostali su vraćeni natrag, «u logore i rodni kraj» kako kaže M.Đilas, formirajući pri tome nepregledne kolone ratnih zarobljenika, dugačke stotine kilometara, poznate kao Križni put. «Križni putovi» su primjerena metafora na paćeničke marševe gladnih i žednih zarobljenika u kojima mnogi nisu izdržali ili su ubijeni, kaže povjesničar Ivo Goldstein.
Partizanski, odnosno komunistički čelnici bili su suzdržani. Tito je 27.svibnja 1945 komentirao: Izdajnici su stvar prošlosti… ruka osvetnica našega naroda dostigla je ogromnu većinu. Ali, zlo je tek počinjalo. U srpnju iste godine Ivan Krajačić Stevo, šef Ozne (tajna služba) poručuje: «Drugovi, prestanite konačno s likvidacijama!». Broj ubijenih ostat će vječna tajna. Ako maknemo dnevno politikanstvo, danas se barata s oko 70 tisuća (Hrvat Žerjavić) do 100 tisuća (Srbin Kočović). Engleski znanstvenik i povjesničar Noel Malcolm pišući o Jugoslaviji, kaže da se «računa da je gotovo 250 tisuća ljudi izgubilo živote u masovnim strijeljanjima, marševima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine». Naš slatinčanin Dragutin Pelikan, dokumentira imenom i prezimenom 373 nestalih na Križnom putu s područja bivše općine P. Slatina.
Dva su totalitarizma obilježili prošlo stoljeće: opako genocidni nacizam i jednako opako tabuizirani komunizam. I jedan i drugi su odnijeli na desetke milijuna nevinih žrtava. Iako na suprotnim stranama, u pitanju istine, pravde i slobode imali su iste postupke.
A, u tim ratnim i poratnim godinama, s Hrvatskom se povijest još jednom grubo poigrala. Kosti svuda razasute, bez obzira na njihov broj, naciju, vjeru i spol, ne smiju se gurati pod tepih zaborava. Čišćenje pamćenja treba stalno obnavljati. Svi nevini zaslužuju dostojno sjećanje. To je duhovna zadovoljština za žrtve, ali i članove njihovih obitelji i kolektivno zdravlje naroda. Jer, hipoteke su vrlo opasne.
Jedne od njih, s knedlom u grlu, sjeća se moj stariji kolega, slavonski volksdeutscher. Kao dvadeset dvogodišnji student medicine i jedini hranitelj preostale obitelji, mjesnom komesaru je na ime «obaveza» isporučivao posljednju kravu, kravu hraniteljicu. Nadao se do zadnjega ljudskosti i samilosti, a dobio je uz bol zbog oduzete imovine, posprdno i zloguko, «pa ti si Nijemac».
Točno u ovo vrijeme, 1945 godine, od istočne Slavonije i Srijema prema zapadu valjala se moćna partizanska mašinerija. U općem kaosu i strahu, izgubljeni i stiješnjeni pripadnici poraženih vojski, brojni civili, te žene i djeca bježali su na zapad. Svakim kilometrom masa je bila sve brojnija, kolona se duža. 8.svibnja partizani su u Zagrebu, 9. svibnja kapitulirala je Njemačka i rat protiv fašizma je završio. Navedeno mnoštvo, uz sve nedaće, zaustavljeno je u Sloveniji i Austriji. Od strane Engleza, 15. svibnja na Bleiburgu, predano je u nadležnost partizanima. Preko 20 tisuća neprijatelja ubijeno je u razdoblju od 09.05-15.05.1945, stoji u izvještaju partizanske armije, «u ratu poslije rata» navodi partizanski general Basta. Ostali su vraćeni natrag, «u logore i rodni kraj» kako kaže M.Đilas, formirajući pri tome nepregledne kolone ratnih zarobljenika, dugačke stotine kilometara, poznate kao Križni put. «Križni putovi» su primjerena metafora na paćeničke marševe gladnih i žednih zarobljenika u kojima mnogi nisu izdržali ili su ubijeni, kaže povjesničar Ivo Goldstein.
Partizanski, odnosno komunistički čelnici bili su suzdržani. Tito je 27.svibnja 1945 komentirao: Izdajnici su stvar prošlosti… ruka osvetnica našega naroda dostigla je ogromnu većinu. Ali, zlo je tek počinjalo. U srpnju iste godine Ivan Krajačić Stevo, šef Ozne (tajna služba) poručuje: «Drugovi, prestanite konačno s likvidacijama!». Broj ubijenih ostat će vječna tajna. Ako maknemo dnevno politikanstvo, danas se barata s oko 70 tisuća (Hrvat Žerjavić) do 100 tisuća (Srbin Kočović). Engleski znanstvenik i povjesničar Noel Malcolm pišući o Jugoslaviji, kaže da se «računa da je gotovo 250 tisuća ljudi izgubilo živote u masovnim strijeljanjima, marševima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine». Naš slatinčanin Dragutin Pelikan, dokumentira imenom i prezimenom 373 nestalih na Križnom putu s područja bivše općine P. Slatina.
Dva su totalitarizma obilježili prošlo stoljeće: opako genocidni nacizam i jednako opako tabuizirani komunizam. I jedan i drugi su odnijeli na desetke milijuna nevinih žrtava. Iako na suprotnim stranama, u pitanju istine, pravde i slobode imali su iste postupke.
A, u tim ratnim i poratnim godinama, s Hrvatskom se povijest još jednom grubo poigrala. Kosti svuda razasute, bez obzira na njihov broj, naciju, vjeru i spol, ne smiju se gurati pod tepih zaborava. Čišćenje pamćenja treba stalno obnavljati. Svi nevini zaslužuju dostojno sjećanje. To je duhovna zadovoljština za žrtve, ali i članove njihovih obitelji i kolektivno zdravlje naroda. Jer, hipoteke su vrlo opasne.
Jedne od njih, s knedlom u grlu, sjeća se moj stariji kolega, slavonski volksdeutscher. Kao dvadeset dvogodišnji student medicine i jedini hranitelj preostale obitelji, mjesnom komesaru je na ime «obaveza» isporučivao posljednju kravu, kravu hraniteljicu. Nadao se do zadnjega ljudskosti i samilosti, a dobio je uz bol zbog oduzete imovine, posprdno i zloguko, «pa ti si Nijemac».
08 travnja 2009
U PROSTORU DUHA
Izlaskom iz vremena u kojem je ateizam figurirao kao (ne)službena ideologija, razvili su se brojni duhovni pokreti. Prisutni su u krilu domaćih crkvi, a mnogi su i ne crkvenog karaktera. Uz sve to, ovih dana je objavljeno, da je u KBC Rebro osnovan Centar za duhovnu medicinu, prvi takve vrste u Hrvatskoj i na taj način duhovnost promovirao kao dio službene medicine. Ali i bez službenog priznanja duhovnosti, brojni su zdravstveni djelatnici i njihovi pacijenti snagu nalazili i nalaze u svojoj svakodnevnoj duhovnoj izgradnji. Dojmljivo je svjedočenje u tisku samog predstojnika Psihijatrijske klinike dr. M. Jakovljevića, da bi se bez duhovnosti i Boga osjećao neostvarenim, bez obzira na brojne znanstvene i stručne reference.
Svjetska zdravstvena organizacija zadnjih godina provela je veliko multicentrično istraživanje o kvaliteti života s uključivanjem šest faktora: tjelesno i psihičko zdravlje, osobna nezavisnost, socijalni odnos, okoliš te duhovnost i religija. Jedan od glavnih zaključaka ove studije odnosi se upravo na duhovnost, a kaže da liječenje lijekovima i operacijom je redukcionističko i mehanicističko shvaćanje pacijenta, a liječnici i pacijenti uviđaju vrijednost duhovnosti, vjere i suosjećanja.
Razumjeti duhovnost, traži prije svega odgovor na temeljno pitanje: što je to čovjekov duh? Uz mnoga relevantna razmišljanja, u svijetu osobito je prihvaćeno ono dr.Tomislava Ivančića koji je razvio i osobitu duhovnu terapiju- hagioterapiju. Po njemu dakle, duh je nematerijalan, ne spoznaje se kao objekt, nego je uvjet spoznaje. Bog ga udahnjuje samim početkom života. Znatno je širi pojam, nego religioznost, ona je samo segment duha. Duh ne raste i ne stari, neuništiv je, osjetljiv, reagira na najsitnije doživljaje i pohranjuje ih kao ugodu ili neugodu. Po tome se razlikuje od tijela i psihe s kojim se čovjek također rađa, ali su podložne rastu i sazrijevanju. Kako se očituje ljudski duh ili po čemu ga prepoznati? Mnogobrojni su plodovi duha: sloboda, pravda, povjerenje, mudrost, nada, ljubav, vjernost, velikodušnost, hrabrost, dobrota…Riječ duša je zajednički naziv za duh i psihu. Duh u čovjeku djeluje preko duhovnih struktura koje se prepoznaju kao razne funkcije: osoba, život, savjest, intelekt, slobodna volja, karakter, religioznost, duhovno stvaralaštvo, spolnost…Brojne su duhovne bolesti i njihovi uzroci. Njihovo raspoznavanje nam je puno bliže, nego sama priča o duhu. Manifestiraju se kao grižnja savjeti, ovisnost (zarobljena je slobodna volja!) i patnja.
Uskrs je za kršćane najveći blagdan, zapravo bit i smisao vjere, kroz poruku da smrću život ne prestaje. Veliki tjedan, koji mu prethodi, su dani razmišljanja o životu, smislu, žrtvi, ljubavi i nadi.
Plaši me duhovna tupost, duhovni fanatizam i duhovno samozadovoljavanje, kaže vlč. Zlatko Sudac. U širokom prostoru duha svi se mogu ostvariti, ima mjesta za sve.
Svjetska zdravstvena organizacija zadnjih godina provela je veliko multicentrično istraživanje o kvaliteti života s uključivanjem šest faktora: tjelesno i psihičko zdravlje, osobna nezavisnost, socijalni odnos, okoliš te duhovnost i religija. Jedan od glavnih zaključaka ove studije odnosi se upravo na duhovnost, a kaže da liječenje lijekovima i operacijom je redukcionističko i mehanicističko shvaćanje pacijenta, a liječnici i pacijenti uviđaju vrijednost duhovnosti, vjere i suosjećanja.
Razumjeti duhovnost, traži prije svega odgovor na temeljno pitanje: što je to čovjekov duh? Uz mnoga relevantna razmišljanja, u svijetu osobito je prihvaćeno ono dr.Tomislava Ivančića koji je razvio i osobitu duhovnu terapiju- hagioterapiju. Po njemu dakle, duh je nematerijalan, ne spoznaje se kao objekt, nego je uvjet spoznaje. Bog ga udahnjuje samim početkom života. Znatno je širi pojam, nego religioznost, ona je samo segment duha. Duh ne raste i ne stari, neuništiv je, osjetljiv, reagira na najsitnije doživljaje i pohranjuje ih kao ugodu ili neugodu. Po tome se razlikuje od tijela i psihe s kojim se čovjek također rađa, ali su podložne rastu i sazrijevanju. Kako se očituje ljudski duh ili po čemu ga prepoznati? Mnogobrojni su plodovi duha: sloboda, pravda, povjerenje, mudrost, nada, ljubav, vjernost, velikodušnost, hrabrost, dobrota…Riječ duša je zajednički naziv za duh i psihu. Duh u čovjeku djeluje preko duhovnih struktura koje se prepoznaju kao razne funkcije: osoba, život, savjest, intelekt, slobodna volja, karakter, religioznost, duhovno stvaralaštvo, spolnost…Brojne su duhovne bolesti i njihovi uzroci. Njihovo raspoznavanje nam je puno bliže, nego sama priča o duhu. Manifestiraju se kao grižnja savjeti, ovisnost (zarobljena je slobodna volja!) i patnja.
Uskrs je za kršćane najveći blagdan, zapravo bit i smisao vjere, kroz poruku da smrću život ne prestaje. Veliki tjedan, koji mu prethodi, su dani razmišljanja o životu, smislu, žrtvi, ljubavi i nadi.
Plaši me duhovna tupost, duhovni fanatizam i duhovno samozadovoljavanje, kaže vlč. Zlatko Sudac. U širokom prostoru duha svi se mogu ostvariti, ima mjesta za sve.
01 travnja 2009
MEDIKALIZACIJA
Početkom dvadeset prvog stoljeća, u jeku sveopće potrage za zdravljem koje polagano postaje i jedna od najsnažnijih ideologija stoljeća u koje ulazimo, javlja se sve više novih bolesti. U porastu su prije svega kronične degenerativne, kardiovaskularne, psihosocijalne bolesti i pretilost. Prije dvije godine pojavila se knjiga njemačkog novinara Jorga Blecha pod nazivom «Izmišljači bolesti». Knjiga obnavlja ranije poznatu tezu (Illichevu) da farmaceutske tvrtke uz pomoć liječničkih lobija i znanstvenika izmišljaju nove bolesti kako bi stvorile veće tržište za svoje proizvode. Mišljenja idu i dalje, da trgovina zdravljem već je izvjesno vrijeme jedna od najunosnijih trgovina, čak i unosnija od trgovanja strastima i ovisnostima kao što su narkotici, prostitucija i kocka. Uvodi se i novi izraz, medikalizacija ljudskog života, koji naglašava kako medicina postaje jedna od glavnih institucija socijalne kontrole. Zagovornici navedenih teza kao argumente koriste već navedeni snažni rast farmaceutske industrije, izrazito povećanje broja farmaceutskih pripravaka, navodno moguće sumnjive rezultate velikih studija o djelotvornosti i mogućoj štetnosti lijekova.
Neosporne su činjenice, da ljudska očekivanja u pogledu zdravlja postaju sve veća, ambicioznija pa i izopačenija. Medikaliziraju se prirodni događaji kao što su starost, menopauza, trudnoća, spolne disfunkcije, manjak koncentracije, ćelavost, debljina. Počinjemo baratati novim dijagnozama kao npr. stanje kroničnog umora, praznička depresija, sindrom tigra u kavezu. Pojam bolesti postaje univerzalan, sveobuhvatan i iracionalan. I potpuno prirodni društveni događaji kao što su rađanje, umiranje, promjena profesije, zapošljavanje… traže dodatnu «medicinsku» potvrdu. Pacijenti dolaze do brze informacije putem interneta, informacija nije više privilegija zdravstvenih djelatnika.
Nitko danas ne niječe medikalizaciju. Želja za zaradom u tržišnoj ekonomiji, prodala bi i crnog vraga, a da ne bi zarađivala na ljudskom zdravlju.
Postoji elementarno pravilo u farmakologiji: Primum, non nocere (Prije svega ne naškoditi). Sretna je okolnost da najveći dio pripravaka reklamiranih u udarnim TV terminima, katalozima i časopisima, nema dokazano medicinsko djelovanje i mogućnost nastanka štete skoro da ne postoji.
Kako ozbiljna medicina odgovoriti na navedeni izazov? Kroz tri razine: kontinuiranu izobrazbu zdravstvenih djelatnika, edukaciju pacijenata i kvalitetno državno zakonodavstvo. Ne postoji nacionalne medicine, medicina je svjetska, globalna. Nove medicinske spoznaje, danas se crpe iz velikih, neovisnih svjetskih studija (ispitivanja) pacijenata i lijekova. Udio hrvatskog sudjelovanja u takvim studijama je, iskreno simboličan, pa shodno tome i naša odgovornost.
Najvažnije je, da pacijent i liječnik u projektu liječenja moraju biti iskreni partneri. Pacijent, koji je zbog svoje bolesti vrlo ranjiv, mora imati jasnu informaciju o svojoj bolesti i stanju, te plan i mogućnosti liječenja. Takav pristup smanjit će uobičajenu sumnjičavost i nepovjerenje pacijenta. To je najbolji način zaštite pacijenata od «dobronamjernih», pa i nekritičkog dijela farmaceutske industrije.
I na kraju uzet ću si pravo na malu ironiju; u masi, gore navedenih, «neizlječivih» bolesti, imati «normalnu», izlječivu bolest dođe zapravo kao premija.
Neosporne su činjenice, da ljudska očekivanja u pogledu zdravlja postaju sve veća, ambicioznija pa i izopačenija. Medikaliziraju se prirodni događaji kao što su starost, menopauza, trudnoća, spolne disfunkcije, manjak koncentracije, ćelavost, debljina. Počinjemo baratati novim dijagnozama kao npr. stanje kroničnog umora, praznička depresija, sindrom tigra u kavezu. Pojam bolesti postaje univerzalan, sveobuhvatan i iracionalan. I potpuno prirodni društveni događaji kao što su rađanje, umiranje, promjena profesije, zapošljavanje… traže dodatnu «medicinsku» potvrdu. Pacijenti dolaze do brze informacije putem interneta, informacija nije više privilegija zdravstvenih djelatnika.
Nitko danas ne niječe medikalizaciju. Želja za zaradom u tržišnoj ekonomiji, prodala bi i crnog vraga, a da ne bi zarađivala na ljudskom zdravlju.
Postoji elementarno pravilo u farmakologiji: Primum, non nocere (Prije svega ne naškoditi). Sretna je okolnost da najveći dio pripravaka reklamiranih u udarnim TV terminima, katalozima i časopisima, nema dokazano medicinsko djelovanje i mogućnost nastanka štete skoro da ne postoji.
Kako ozbiljna medicina odgovoriti na navedeni izazov? Kroz tri razine: kontinuiranu izobrazbu zdravstvenih djelatnika, edukaciju pacijenata i kvalitetno državno zakonodavstvo. Ne postoji nacionalne medicine, medicina je svjetska, globalna. Nove medicinske spoznaje, danas se crpe iz velikih, neovisnih svjetskih studija (ispitivanja) pacijenata i lijekova. Udio hrvatskog sudjelovanja u takvim studijama je, iskreno simboličan, pa shodno tome i naša odgovornost.
Najvažnije je, da pacijent i liječnik u projektu liječenja moraju biti iskreni partneri. Pacijent, koji je zbog svoje bolesti vrlo ranjiv, mora imati jasnu informaciju o svojoj bolesti i stanju, te plan i mogućnosti liječenja. Takav pristup smanjit će uobičajenu sumnjičavost i nepovjerenje pacijenta. To je najbolji način zaštite pacijenata od «dobronamjernih», pa i nekritičkog dijela farmaceutske industrije.
I na kraju uzet ću si pravo na malu ironiju; u masi, gore navedenih, «neizlječivih» bolesti, imati «normalnu», izlječivu bolest dođe zapravo kao premija.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)