KRIŽNI PUT

Hrvatska baš ne može bez kostiju, one su naša ukleta sudbina. Posijane su posvuda: po oranicama, rudnicima, jamama. Ovoga puta, aktualne su one iz kolona smrti, Križnoga puta. Zato se prisjetimo.
Točno u ovo vrijeme, 1945 godine, od istočne Slavonije i Srijema prema zapadu valjala se moćna partizanska mašinerija. U općem kaosu i strahu, izgubljeni i stiješnjeni pripadnici poraženih vojski, brojni civili, te žene i djeca bježali su na zapad. Svakim kilometrom masa je bila sve brojnija, kolona se duža. 8.svibnja partizani su u Zagrebu, 9. svibnja kapitulirala je Njemačka i rat protiv fašizma je završio. Navedeno mnoštvo, uz sve nedaće, zaustavljeno je u Sloveniji i Austriji. Od strane Engleza, 15. svibnja na Bleiburgu, predano je u nadležnost partizanima. Preko 20 tisuća neprijatelja ubijeno je u razdoblju od 09.05-15.05.1945, stoji u izvještaju partizanske armije, «u ratu poslije rata» navodi partizanski general Basta. Ostali su vraćeni natrag, «u logore i rodni kraj» kako kaže M.Đilas, formirajući pri tome nepregledne kolone ratnih zarobljenika, dugačke stotine kilometara, poznate kao Križni put. «Križni putovi» su primjerena metafora na paćeničke marševe gladnih i žednih zarobljenika u kojima mnogi nisu izdržali ili su ubijeni, kaže povjesničar Ivo Goldstein.
Partizanski, odnosno komunistički čelnici bili su suzdržani. Tito je 27.svibnja 1945 komentirao: Izdajnici su stvar prošlosti… ruka osvetnica našega naroda dostigla je ogromnu većinu. Ali, zlo je tek počinjalo. U srpnju iste godine Ivan Krajačić Stevo, šef Ozne (tajna služba) poručuje: «Drugovi, prestanite konačno s likvidacijama!». Broj ubijenih ostat će vječna tajna. Ako maknemo dnevno politikanstvo, danas se barata s oko 70 tisuća (Hrvat Žerjavić) do 100 tisuća (Srbin Kočović). Engleski znanstvenik i povjesničar Noel Malcolm pišući o Jugoslaviji, kaže da se «računa da je gotovo 250 tisuća ljudi izgubilo živote u masovnim strijeljanjima, marševima smrti i koncentracionim logorima 1945. i 1946. godine». Naš slatinčanin Dragutin Pelikan, dokumentira imenom i prezimenom 373 nestalih na Križnom putu s područja bivše općine P. Slatina.
Dva su totalitarizma obilježili prošlo stoljeće: opako genocidni nacizam i jednako opako tabuizirani komunizam. I jedan i drugi su odnijeli na desetke milijuna nevinih žrtava. Iako na suprotnim stranama, u pitanju istine, pravde i slobode imali su iste postupke.
A, u tim ratnim i poratnim godinama, s Hrvatskom se povijest još jednom grubo poigrala. Kosti svuda razasute, bez obzira na njihov broj, naciju, vjeru i spol, ne smiju se gurati pod tepih zaborava. Čišćenje pamćenja treba stalno obnavljati. Svi nevini zaslužuju dostojno sjećanje. To je duhovna zadovoljština za žrtve, ali i članove njihovih obitelji i kolektivno zdravlje naroda. Jer, hipoteke su vrlo opasne.
Jedne od njih, s knedlom u grlu, sjeća se moj stariji kolega, slavonski volksdeutscher. Kao dvadeset dvogodišnji student medicine i jedini hranitelj preostale obitelji, mjesnom komesaru je na ime «obaveza» isporučivao posljednju kravu, kravu hraniteljicu. Nadao se do zadnjega ljudskosti i samilosti, a dobio je uz bol zbog oduzete imovine, posprdno i zloguko, «pa ti si Nijemac».