POVJERENJE

Kada bismo pitali bilo koga u našoj okolini što je najvažnije u međuljudskim odnosima, zasigurno bismo dobili odgovor: povjerenje. Koliko je povjerenje važno u našim životima, nažalost, najčešće znamo kad nas netko iznevjeri. Ili možda kada mi nekoga iznevjerimo. Tada znamo kako se te rane vrlo teško liječe, a možda nikada ne zarastu. Osim povjerenja na međuljudskoj razini, jednako je važno i povjerenje i na onoj općedruštvenoj razini. Svi vjerujemo, ili bismo trebali vjerovati, velikim društvenim institucijama, te medijima koji bi nas trebali informirati i oblikovati javno mišljenje. Nije uvijek tako, što rezultira društvenom nesigurnošću.
Međuljudsko povjerenje ne dolazi samo od sebe i strpljivo ga treba ugrađivati u temelje svakog kvalitetnog odnosa. U njegovoj izgradnji najvažnija je odgovornost. Povjerenje se gradi vremenom, a obavezno uključuje razgovore, iskrenost, uzajamnu podršku i razumijevanje, slušanje i (samo)žrtvovanje. Ono je temelj ljubavnih veza, funkcioniranja obitelji i odgoja djece. Plod je duha, i ona uzrečica «nikome ništa ne vjerujem» govori zapravo o duhovnoj praznini navedene osobe i ništa drugo. Nepovjerenje znači konfuziju, gubitak dragih osoba i prijatelja, razaranje obitelji, a često i uništavanje vlastitog i tuđeg života.
Nezamisliv je i društveni život, bez izgradnje minimalnog povjerenja. Brojne društvene djelatnosti bez njega ne mogu funkcionirati. Najbizarnije, sigurna vožnja autom podrazumijeva povjerenje u druge vozače i sudionike u prometu. Kako će kvalitetno funkcionirati školstvo, bankarstvo, zdravstvo, složeni gospodarski odnosi bez povjerenja? Nikako. Istina, naši odnosi su regulirani hrpom regula i propisa, ali povjerenje je ona fina nit utkana u naše živote koju zakonodavac ne može objektivizirati kroz bilo kakav pravno-zakonodavni supstrat. Kako zadobiti društveno povjerenje? Nema univerzalnog obrasca. Obično se poziva na dugovječnost tvrtke/društva, njenu veličinu i količinu novaca, razna strukovna priznanja, obiteljsku tradiciju, znanstvene titule, društvena priznanja…Ali, i dnevna bogata marketinška medijska aktivnost ima samo jednu ulogu; želim povjerenje odmah i sada, žuri mi se, želim brzo uspjeti.
Kao osobit oblik društvenog (ne)povjerenja izdvojio bih političko. Građani su zasićeni političarima, malo im se vjeruje, a politika je postala gotovo prezreni posao, unatoč teoretski svojoj plemenitoj misiji. Vjerodostojnost i odgovornost kao temeljne pretpostavke toga posla su pogažene. U takvoj percepciji stigmatiziraju se i dobronamjerni pa i pošteni, što politiku čini još apsurdnijom. Negativnu selekciju koja prirodno slijedi, žele upravo oni, koji politiku najviše prostituiraju. Zato se građani okreću «nepolitičkim» osobama, koje uz malo dobre volje i ponešto novca, lako mogu postati nove političke ikone. Da li je to dobar pravac, vrijeme će pokazati.
Povjerenje je krhko. Ono je poput stakla. Dovoljna je mala neopreznost da ga se slomi, poslije ga je teško sakupiti i vratiti u prvobitno stanje. No čovjek, da bi preživio, mora imati zdrav razum, vjeru u sebe i povjerenje u druge. Ma koliko ga moralnih dilema pri tome mučilo.