Kako izbrisati PTSP?

U jednim regionalnim novinama promakla je mnogima vijest jedne europske ispitivačke agencije o hrvatskom zdravstvu. Naime, po kriterijima učinkovitosti ono je iznenađujuće visoko rangirano, a po kriteriju informatiziranosti čak na trećem mjestu u Europi. Vijest je previše dobra, da bi dobila širi odjek u javnosti.

S druge strane, zdravstveni težaci uz obilje odgovornog i ozbiljnog posla ovih dana bave se i jednim bizarnim problemom koji godinama na razne načine opterećuje hrvatsko društvo i koji je postao jedan od sinonima njegove korumpiranosti. Radi se o PTSP-u, posttraumatskom stresnom poremećaju, okviru za više duševnih bolesti i stanja, uglavnom trajnog karaktera.

Uz mnogobrojne časne hrvatske branitelje koji su svoju hrabrost platili ovom teškom dijagnozom, njima se zadnjih godina prikrpio i popriličan broj onih koji s PTSP-om nemaju baš puno veze, ali dobro im je došao za materijalno osnaživanje svoje ratne invalidnosti. Ili pak, za njeno ostvarivanje. I tako u konačnici većina je dobila ili bolje rečeno odradila PTSP, a temeljem toga i povećala mirovine, naravno uz malo sportske sreće. A država, ne sklona priznavati vlastite greške s problematičnim zakonima i iz njih ostvarenim pravima, pila ju okrenula naopako. PTSP-ovcima zabranjuje posjedovanje oružja, dirajući tako u jednu od najvažnijih ikona hrvatskog čovjeka (druga je žene, istina lovačkim veteranima sve manje!) s idejom da obeshrabri buduće kandidate na PTSP.

Svaki PTSP je ostvaren kroz zdravstveni sustav uz enormnu potrošnju zdravstvenog državnog novca. Sve po zakonu. U novonastaloj situaciji mnogi bi doslovce i bez skrupula izbrisali PTSP iz svoje medicinske dokumentacije. Ali, ispriječila se medicinska etika zdravstvenih težaka, ali i gore opisana informatizacija, koja ne poznaje opciju «delete», brisanje.

I, tu se krug zatvorio. Dok policija uredno puni skladišta dragim lovačkim rekvizitima, nezadovoljni kucaju na kriva vrata svojih liječnika.

Prava su, ona Hrvatskog sabora i promjene zakona.

Druže Tito nešto bi te pito...

Simpatično zbunjeni poljoprivredni ministar Čo naredio je novu reviziju silosa kako bi namirio nestalu seljačku pšenicu. Posljedica je to bezdušne pljačke državnog i seljačkog žita iz silosa u Đakovu. Za dosadašnje krađe uvijek su optuživani, ili proždrljivi štakori ili neuspješna deratizacija. Državnim revizorima za argumentaciju se ostavljao štakorski gustiš pri dnu silosa, za dokazni materijal, što je gospoda uredno i unosila u zapisnik.

         Pljačka žita na našim prostorima ima dugu povijest. U pedesetim godinama prošloga stoljeća seljacima su se meli tavani. Bilo je to vrijeme nenarodnog, komunističkog režima, kada je tadašnja vlast silom nametala obaveze, kako bi prehranila gradske revolucionare. Spomenute tavane meli su i policajci i seljaci, zajedno. S time što su ovi posljednji meli i plakali. Ipak, neuništivi narodni duh nije klonuo, nego je vlastodršca i opjevao: Druže Tito nešto bi te pito, gdje je naše sa tavana žito…(?)

         Danas, pedeset godina kasnije, proces obrade žita je uznapredovao. Seljaci oru, siju, žanju i sami dovoze svoju ljetinu u silose. Na skladištenje i čuvanje. Sve do trenutka kada pregladnjeli štakori započnu svoj nemilosrdni egzistencijalni pir i u ispražnjenim silosima, nekada punog slasnog žita, ne ostave svoje suhonjave brabonjke. Za svjedočanstvo i dokaz.

A neuništivi narodni duh, svoju tugu liječi novim pjevom: Draga Jaco naš zlatni biseru, truj štakore dok nas ne zaseru…(!)

BEZ KSENOFOBIJE, MOLIM

Prije deset godina, za vrijeme izborne kampanje, hrvatski predsjednik na odlasku, kompletom ksenofobičnih i rasističkih dosjetki i viceva o Hercegovcima zapuhao je novim vjetrovima hrvatskim društvenim krajolikom. «Naučiti ću ih pecati, a ne da jedu našu ribu» najpoznatija je dosjetka o Hercegovcima kojom je  impresionirao birače, i postao predsjednikom države. A nitko mu, prije toga, nije davao šanse ni dva posto. Mesić je vješto  iskoristio (post)tuđmanovsko vrijeme dezorijentiranosti, straha i depresije, i s vicom preko noći osvojio Hrvate.

Danas, vremešni starac, s ponosom govori o perfektno odrađenih svojih deset godina («bez ijednog gafa»), o tome kako je Hrvatsku učinio miljenicom Europe i iskrenim prijateljem svojih susjeda. K tomu, stvorio je nevjerojatno pozitivnu klimu snošljivosti i uvažavanja. Državničkom mudrošću iz društvene močvare je iskorijenio siromaštvo i korupciju, podigao narodu moral, te ga učinio sretnim i zadovoljnim. I sitim.  

Duh ksenofobije, tada pušten iz boce, više nije vraćen. Hrvatska vrhuška, po staroj kumrovačkoj školi svojih vladara, manje je gledala svoja posla, a više živjela izmišljajući vanjske, a bogme i unutarnje neprijatelje. Tako su stvorene poznate hrvatske krvopije: već spomenuti Hercegovci i pridruženi im Bosanci, pa Slovenci i Cigani, već tradicionalni Srbi, pa dođoši svih fela, zatim hrvatski nacionalisti i ustaše, jugonostalgičari, tompsonovci, klerofašisti…i naravno brojni drugi. Sve njih, uboge parazite, mater je rodila s jednim jedinim ciljem, da naude nama, pravovjernim rodoljubima i radoholičarima i dragoj nam Hrvatskoj.

Hercegovci, i pridruženi im Bosanci (premda i sami dva različita svijeta!) pri tome prednjače u protuhrvatskoj raboti. Priča se, da su im žene za vrijeme petstoljetne otomanske okupacije rađale čiste poturice, bez hrvatskog gena i u ostacima i da su na hrvatsko tlo zapravo donijeli prljavi trgovački zloduh Carigrada. Zato «misija Hercegovina» se nastavlja, koknuti svakog Hercegovca, ma gdje bio. A, koji preživi: pecat će ribe i dalje, ali bez štapa i udice. Pa, kom opanci, kom obojci.

Za razliku od njih, naša povijest je povijest finog ugarsko-austrijskog štiha. Na pustarama ugarsko-hrvatskih grofova slušala se klasična glazba i plesao valcer. Čardaš samo u kasnim noćnim satima. Red, moral i čistunstvo bili su iznad svega. Za služinčad i konjušare, kako su nas grofovi od milja zvali, osobito. A, i Osmanlije su nas gazili samo dvjesto godina. I zato logično, našoj pomirljivosti nema mjesta.

         Kako vratiti pušteni duh ksenofobije i rasizma? Što ako se boca u međuvremenu razbila?