U općoj predizbornoj halabuci prigušeno su stizale poruke s izvanrednog znanstvenog skupa: Hrvatski identitet, u organizaciji Matice Hrvatske. Okupio je mnoga zvučna imena koji su multidisciplinarno govorili o neprocjenjivom značenju nacionalnog identiteta u svjetskoj globalizaciji. Pitanje nacionalne prepoznatljivosti postaje conditio sine qua non nacionalnog i državnog opstanka, osobito malih naroda. Bez njega postajemo bezlični konzumenti velikih i moćnih, koji i ovako, čitav svijet shvaćaju kao sredstvo vlastitom probitku, dobitku i užitku. Mala digresija, svjetski trend ide još dalje. U potrazi za podrijetlom, mnogi narodi ne staju tamo dokle sežu njihove povijesne, kulturne i ine baštine, nego koristeći blagodati suvremene genetike, tragom svoje etnogeneze odlaze u nezamislive povijesne dubine. I, o nama, «do stoljeća sedmog», ima se što reći, ali neki drugi puta.
Igor Zidić, predsjednik Matice navodi dva temeljna kamena koja su nas održala. Povijesni, stalna borba za opstanak na ovim prostorima, koja nas je ojačala, te kršćanski, s kojim baštinimo sve njegove univerzalne vrijednosti. Naravno, na navedenom skupu, nije zaboravljena bogata i raznolika nacionalna kulturna, jezična i književna stečevina, s kojom se ponosimo. Sve je završilo suvremenim temama, npr. kako likovno izraziti svoju prepoznatljivost?
Ali, nije sve idealno. To je jasno samo po sebi. Stidimo se hrvatskih korijena i ne uvažavamo čak i općepriznate snažne povijesne ličnosti, događaje, istine, pa i mitove. Postajemo stranci u jeziku i kulturi svojih roditelja. Sram nas je čak i vlastitog državnog barjaka, bez kojega državni spomen dani izgledaju prazno i otužno. Nacionalni identitet nije nacionalizam, niti šovinizam. To je naša narodna i državna legitimacija. I zato postaje nemoguća misija, jednog Nikolu Teslu, biskupa Strossmayera, slavonskog težaka, vučedolsku golubicu, smrt hrvatskog branitelja… promovirati u jasan prepoznatljiv hrvatski proizvod po kojem će nas svijet cijeniti.
Od političara to ne očekujemo. Oni su bića iz drugog filma, taj problem ne vide, ne razumiju i ne shvaćaju. Zauzeti su čekanjem u briselskoj čekaonici, ispunjavajući pri tome stotine suludih uvjeta, ponizno dobivajući čvrge za neposluh, «ko male baje», od šizoidnih pahora, žlobara i drugih europskih nitkova. A nema, slobodnog naroda i države, bez ponosa, identiteta i svijesti o vlastitim vrijednostima.
Nacionalni identitet je ogledalo našeg osobnog identiteta. Spomenuo sam to, pišući o izgradnji identiteta Slatine prije nekoliko tjedana. U prvom planu je čovjek, naš sugrađanin. A, on je, u povijesnom slatinskom kontekstu, dio odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u Slatinu. Donio je samo vjeru u bolji život. Neke je ta vjera zadržala, mnogi drugi su nastavili dalje.
Vjerujmo sebi. U brojnim našim sugrađanima krije se dovoljno bogatstva, osobnosti, razigranosti, pa i pozitivne ludosti, kao polazište za daljnje formiranje prepoznatljivosti našega grada. E, tu učimo od Europe. Oni su svoje pijance, popišance, imperijaliste, sirene i duhove pretvorili u nacionalne brandove i na njima odlično zarađuju.
27 svibnja 2009
20 svibnja 2009
ROCKY
Nekoliko dana pred izbore na druženju- «prelu» novoosnovanog kulturnog društva Napredak sreo sam i slatinskog gradonačelnika Ivana Roštaša. Najprije iznenađen što ga vidim, dodatno me zbunio nečim tako neočekivanim, za njega novim, zrelim: «pa ja sam narodni čovjek i moje je mjesto uz narod». U društvu prijatelja i više stotina građana osjećao se ugodno, zračio je mirnoćom i samopouzdanjem. Uživao je u pjesmi i plesu slavonskih i bosanskih kulturnih društva i vjerojatno ponesen mladenačkom razigranošću, prepoznao još jednom bilo naroda. Tri dana poslije, pomeo je konkurenciju i izabran za novog gradonačelnika. Tko je novi slatinski gradonačelnik?
Kao neovisni intelektualac pokazat ću malo drskosti i uzet si slobodu socijalno-psihološki profilirat novoga gradonačelnika. Pišući više od pola godine za tjednik koji čitate, uvijek sam pisao isključivo o čovjeku, on je moj najveći izazov. Svaki čovjek je nova priča i poruka, a povijesni, neposredni izbor prvog čovjeka grada, priznajem osobito nadahnjuje.
Slatina je zadnjih godina u gospodarskom kolapsu i psihološko-socijalnoj depresiji neslućenih razmjera. Svi gospodarski simboli i ponosi su izgleda nepovratno uništeni, znatno više nego u gradovima u susjedstvu. Nemoć, bijes i očaj ljudi lebde u zraku. I onda on, Ivan Roštaš, s odlično personaliziranim Rocky, dobiva plebiscitarnu podršku i rekordnu neposrednu narodnu legitimaciju. Prvi u povijesti Slatine. Nije kriv, jasan je narodni pravorijek.
A život ga nije mazio, doslovce od rođenja. O tome on ne govori. Završio je fakultet, dobio posao, formirao obitelj, počeo se kućiti, uživati u sportu. Sve je to kratko trajalo. Opstojnost Slatine ozbiljno je ugrožena i puno ne razmišlja. Ostavlja posao i staje u obranu grada. S trideset godina prvi je zapovjednik obrane grada. Mlad, visok, naočit, bio je najsnažnija poruka svojim sugrađanima: ostajemo na svojim ognjištima. U svojem kasnijem životu, radu, pa i političkoj karijeri, tu činjenicu ne koristi. To je bila jednostavno njegova obveza koju je korektno odradio. Na sreću nije stradao, nije dobio PTSP, ostao je normalan i s novom energijom nastavio dalje. Najprije, kao ravnatelj u školi, zadnjih godina kao profesionalni političar.
Da me netko prije sedam dana pitao, u tri riječi što misliš o svome gradonačelniku, ne bi dvojio: pošten, hrabar, neshvaćen. Danas bi se korigirao: pošten, hrabar, poštovan. Vjerojatno samo on zna za sve ožiljke što mu ljudi napraviše tijekom odrastanja, formiranja, stručne, poslovne i političke karijere. Nije demagog, pristojan je i samozatajan, i kao takav, uvijek je bio potencijalni plijen predatora iz okruženja.
Jedan drugi Rocky, Marciano, njegov podsvjesni idol, rušio je svoje sportske protivnike kao od šale. Od našeg Rockya građani očekuju puno zahtjevniju misiju: rušenje nezaposlenosti i društvenog mentalnog sivila, jasno distanciranje od političko-gospodarskog «spama» u lovu u mutnom, te vraćanja dostojanstva gradu.
Rocky, ti to znaš. Neka ti je sretno!
Kao neovisni intelektualac pokazat ću malo drskosti i uzet si slobodu socijalno-psihološki profilirat novoga gradonačelnika. Pišući više od pola godine za tjednik koji čitate, uvijek sam pisao isključivo o čovjeku, on je moj najveći izazov. Svaki čovjek je nova priča i poruka, a povijesni, neposredni izbor prvog čovjeka grada, priznajem osobito nadahnjuje.
Slatina je zadnjih godina u gospodarskom kolapsu i psihološko-socijalnoj depresiji neslućenih razmjera. Svi gospodarski simboli i ponosi su izgleda nepovratno uništeni, znatno više nego u gradovima u susjedstvu. Nemoć, bijes i očaj ljudi lebde u zraku. I onda on, Ivan Roštaš, s odlično personaliziranim Rocky, dobiva plebiscitarnu podršku i rekordnu neposrednu narodnu legitimaciju. Prvi u povijesti Slatine. Nije kriv, jasan je narodni pravorijek.
A život ga nije mazio, doslovce od rođenja. O tome on ne govori. Završio je fakultet, dobio posao, formirao obitelj, počeo se kućiti, uživati u sportu. Sve je to kratko trajalo. Opstojnost Slatine ozbiljno je ugrožena i puno ne razmišlja. Ostavlja posao i staje u obranu grada. S trideset godina prvi je zapovjednik obrane grada. Mlad, visok, naočit, bio je najsnažnija poruka svojim sugrađanima: ostajemo na svojim ognjištima. U svojem kasnijem životu, radu, pa i političkoj karijeri, tu činjenicu ne koristi. To je bila jednostavno njegova obveza koju je korektno odradio. Na sreću nije stradao, nije dobio PTSP, ostao je normalan i s novom energijom nastavio dalje. Najprije, kao ravnatelj u školi, zadnjih godina kao profesionalni političar.
Da me netko prije sedam dana pitao, u tri riječi što misliš o svome gradonačelniku, ne bi dvojio: pošten, hrabar, neshvaćen. Danas bi se korigirao: pošten, hrabar, poštovan. Vjerojatno samo on zna za sve ožiljke što mu ljudi napraviše tijekom odrastanja, formiranja, stručne, poslovne i političke karijere. Nije demagog, pristojan je i samozatajan, i kao takav, uvijek je bio potencijalni plijen predatora iz okruženja.
Jedan drugi Rocky, Marciano, njegov podsvjesni idol, rušio je svoje sportske protivnike kao od šale. Od našeg Rockya građani očekuju puno zahtjevniju misiju: rušenje nezaposlenosti i društvenog mentalnog sivila, jasno distanciranje od političko-gospodarskog «spama» u lovu u mutnom, te vraćanja dostojanstva gradu.
Rocky, ti to znaš. Neka ti je sretno!
13 svibnja 2009
SPOLNOST I MOZAK
Od mnoštva mogućih tema za pisanje koje mi se roje po glavi, unutarnji glas me ovaj tjedan vodi u svijet spolnosti (seksualnosti). A sjetih se i poduke starijih kolega, da su seksualne teme, najneutralniji oblik ljudskog izražavanja.
Proljeće je vrijeme buđenja. Flore, životinjskih vrsta, ali i ljudskih emocija. Potonje su osobito stanje duha i svojevrstan jezik socijalnog života i djelovanja. Ne postoji jača emocija od ljubavi. A, od ljubavnih emocija, spolna je vjerojatno najjača. Jaka je, da može brda valjati, ali istovremeno nas svojom suprotnošću spustiti u primitivni animalizam i negirati sve ljudsko u nama.
Mozak je najvažniji spolni organ, poznata je poštapalica. Međutim, nije samo poštapalica, u tome leži i dobar dio istine. Neurobiologija spolnog podražaja je poznata. Sve kreće od osjetilnih podražaja: vizualnih, slušnih, kontaktnih, mirisnih i mnogih drugih. Osjetilna informacija dolazi u mozak, u dio koji se zove hipotalamus. U mozgu se informacija obrađuje i započinje nova neurobiološka kaskada u koji su uključeni hipofiza (također dio mozga) te ciljni organi, u ovome slučaju spolni organi. Dakle, bez zdravog mozga, u doslovnom smislu, spolni čin nije moguć. Poznato je, mladi pacijenti s patološkim, obično tumoroznim promjenama u mozgu (hipofizi!), kao prvi simptom imaju impotenciju. Ona u takvim slučajevima nosi mnoštvo osobnih i bračnih konfuzija, sumnji, pa i nevjera, a onda obično poslije godinu, dvije otkrije se pravi uzročnik, tumor hipofize. I tada, jedna drama, nastavlja se drugom, još opasnijom.
Hrvatsko društvo zapljusnuto nametnutim, pijanim europskim liberalizmom i hedonizmom brzo je dovelo seksualnost na novinske naslovnice. Danas je glavna novinska vijest, slogan «seks na eks», kojim maturanti traže besplatne kondome i pilule. I još više, traže društvenu brigu i odgovornost u slučaju «probušenih» kondoma i kontraverznih pilula. Dakle, na djelu je novi paradoks. Kada nema besplatnog studiranja, neka bude barem besplatnog seksa. Jasno je, da ova seksualna razmišljanja nemaju veze sa mozgom. Želim vjerovati, da su više plod bolesnih novinarskih mozgova u borbi za održanje padajuće tiraže, nego većinskog razmišljanja naše mladeži.
Besplatni seks je još simpatičniji dio priče. Onaj zloćudniji su droga, kronični alkoholizama, homoseksualizam, poremećaj osobnosti, nasilništvo i ubojstva.
Zato, sa sjetom ostaje sjećanje na vrijeme džentlmenskih švalera i kurvara, te suptilnih dama, koje su u zamjenu za običnu diskreciju, znale primati i davati nezaboravne trenutke uživanja. Današnji seks se sveo na jeftinu robu, razinu besplatnih udžbenika i čokoladica kinder bueno, često akt agresije začinjen etanolskim parama, lišen ijedne moždane vijuge. Odgovornost je tu nepoznati pojam.
A prava spolnost je dar, harmonija fizičkog, psihičkog, emocionalnog i duhovnog. Za shvatiti navedeno potreban je prije svega zdrav mozak. Naravno, koga ima.
Proljeće je vrijeme buđenja. Flore, životinjskih vrsta, ali i ljudskih emocija. Potonje su osobito stanje duha i svojevrstan jezik socijalnog života i djelovanja. Ne postoji jača emocija od ljubavi. A, od ljubavnih emocija, spolna je vjerojatno najjača. Jaka je, da može brda valjati, ali istovremeno nas svojom suprotnošću spustiti u primitivni animalizam i negirati sve ljudsko u nama.
Mozak je najvažniji spolni organ, poznata je poštapalica. Međutim, nije samo poštapalica, u tome leži i dobar dio istine. Neurobiologija spolnog podražaja je poznata. Sve kreće od osjetilnih podražaja: vizualnih, slušnih, kontaktnih, mirisnih i mnogih drugih. Osjetilna informacija dolazi u mozak, u dio koji se zove hipotalamus. U mozgu se informacija obrađuje i započinje nova neurobiološka kaskada u koji su uključeni hipofiza (također dio mozga) te ciljni organi, u ovome slučaju spolni organi. Dakle, bez zdravog mozga, u doslovnom smislu, spolni čin nije moguć. Poznato je, mladi pacijenti s patološkim, obično tumoroznim promjenama u mozgu (hipofizi!), kao prvi simptom imaju impotenciju. Ona u takvim slučajevima nosi mnoštvo osobnih i bračnih konfuzija, sumnji, pa i nevjera, a onda obično poslije godinu, dvije otkrije se pravi uzročnik, tumor hipofize. I tada, jedna drama, nastavlja se drugom, još opasnijom.
Hrvatsko društvo zapljusnuto nametnutim, pijanim europskim liberalizmom i hedonizmom brzo je dovelo seksualnost na novinske naslovnice. Danas je glavna novinska vijest, slogan «seks na eks», kojim maturanti traže besplatne kondome i pilule. I još više, traže društvenu brigu i odgovornost u slučaju «probušenih» kondoma i kontraverznih pilula. Dakle, na djelu je novi paradoks. Kada nema besplatnog studiranja, neka bude barem besplatnog seksa. Jasno je, da ova seksualna razmišljanja nemaju veze sa mozgom. Želim vjerovati, da su više plod bolesnih novinarskih mozgova u borbi za održanje padajuće tiraže, nego većinskog razmišljanja naše mladeži.
Besplatni seks je još simpatičniji dio priče. Onaj zloćudniji su droga, kronični alkoholizama, homoseksualizam, poremećaj osobnosti, nasilništvo i ubojstva.
Zato, sa sjetom ostaje sjećanje na vrijeme džentlmenskih švalera i kurvara, te suptilnih dama, koje su u zamjenu za običnu diskreciju, znale primati i davati nezaboravne trenutke uživanja. Današnji seks se sveo na jeftinu robu, razinu besplatnih udžbenika i čokoladica kinder bueno, često akt agresije začinjen etanolskim parama, lišen ijedne moždane vijuge. Odgovornost je tu nepoznati pojam.
A prava spolnost je dar, harmonija fizičkog, psihičkog, emocionalnog i duhovnog. Za shvatiti navedeno potreban je prije svega zdrav mozak. Naravno, koga ima.
06 svibnja 2009
IZBOR(I)
Tjedan dilema je pred nama. Uz obilje osobnih i društvenih, javnost očekuje odgovore na tri izbora: javnih službi, studenata i lokalnih izbora.
Djelatnici u javnim službama biraju između štrajka zbog smanjenja plaća i neprimjerenog statusa s jedne strane, te svoje društvene odgovornosti i misije za koju su se školovali i koju obavljaju, s druge. Dobro razumiju situaciju i spremni su prinijeti na domovinski oltar svoga žrtvenog jarca. To nije sporno. Ali, smeta ih, što se deklarativno izgrađuje «društvo znanja i zdravlje za sve», a onda nepodnošljivom lakoćom obeshrabre oni koji ga ostvaruju. Vlada pak, stisnuta brojnim recesijskim, gospodarskim i političkim problemima, izbrala je za nju najlogičnije rješenje. Svjesna je, da uz vjerojatno puno buke i žuči, od ozbiljnog štrajka neće biti ništa. Što se tiče zdravstvenog osoblja, to je sasvim sigurno. Tako, prvi izbor mogao bi završiti pat pozicijom i s gorčinom u želucu mnogih.
Studentska priča došla je tiho, takorekuć niotkuda. Prvi puta, od maspoka '71 studenti su dnevna tema. Istina, prije manje od dvije godine, ista «revolucionarna» grupacija se žestila protiv besplatnog studiranja braniteljske djece, bez skrupula blateći i ponižavajući njih i njihove roditelje. Sada zanimljivo, isto pravo traže za sebe. Blokiranje, odnosno zauzimanje fakultetskih prostora nije bezazlena priča. To sada shvaćaju i oni, koji su stvar potpirili, misleći da će sve završiti na dobrom predizbornom vicu. A studenti su, iskreno, naša najveća vrijednost i budućnost i ne zaslužuju manipulaciju od bilo koga. Za borbu do boljih pozicija, otvorene su im brojne legitimne akcije. Pet minuta slave preko leđa svojih kolega i profesora, nije akademska vrlina.
Obznanjene su liste za lokalne izbore. Veseli činjenica, da je blizu 150 naših sugrađana spremno svoje znanje, umijeće i vrijeme darovati za boljitak svojega grada. Za mene, to je najveći dobitak ovih izbora. Što reći za liste? Razvidno je, da dvije najjače stranke idu sa svojim provjerenim postavama. Osim što nam otkrivaju, liste ponešto i skrivaju. Obični birač gledajući poredak kandidata, dolazi u nedoumicu, «tko tu kosi, a tko vodu nosi». Valjda je to, kako se kaže, dio stranačkih strategija. Ostale stranke, sa svojim respektabilnim imenima, imaju razloga za utemeljen optimizam. Žalosti što je većina stranaka, za malobrojne poduzetnike, opet rezervirala magareće klupe. Vrijedi također pozdraviti političko organiziranje Srba, te mogućnost demokratskog izbora kandidata sa vlastite liste.
Izbori su praznik demokracije i jedini dan u izbornom ciklusu kada građani mogu učinkovito reći svoje mišljenje o političarima. Zašto ga ne reći!?
Zaslužuje, na koncu, svoje mjesto i izborni aforizam Duška Radovića: «Čovjek u životu mora dva puta biti pametan, pri izboru zvanja i bračnog partnera. U protivnome, mora biti pametan cijeli život».
Dragi Duško, priča o izboru, u međuvremenu je postala puno složenija.
Djelatnici u javnim službama biraju između štrajka zbog smanjenja plaća i neprimjerenog statusa s jedne strane, te svoje društvene odgovornosti i misije za koju su se školovali i koju obavljaju, s druge. Dobro razumiju situaciju i spremni su prinijeti na domovinski oltar svoga žrtvenog jarca. To nije sporno. Ali, smeta ih, što se deklarativno izgrađuje «društvo znanja i zdravlje za sve», a onda nepodnošljivom lakoćom obeshrabre oni koji ga ostvaruju. Vlada pak, stisnuta brojnim recesijskim, gospodarskim i političkim problemima, izbrala je za nju najlogičnije rješenje. Svjesna je, da uz vjerojatno puno buke i žuči, od ozbiljnog štrajka neće biti ništa. Što se tiče zdravstvenog osoblja, to je sasvim sigurno. Tako, prvi izbor mogao bi završiti pat pozicijom i s gorčinom u želucu mnogih.
Studentska priča došla je tiho, takorekuć niotkuda. Prvi puta, od maspoka '71 studenti su dnevna tema. Istina, prije manje od dvije godine, ista «revolucionarna» grupacija se žestila protiv besplatnog studiranja braniteljske djece, bez skrupula blateći i ponižavajući njih i njihove roditelje. Sada zanimljivo, isto pravo traže za sebe. Blokiranje, odnosno zauzimanje fakultetskih prostora nije bezazlena priča. To sada shvaćaju i oni, koji su stvar potpirili, misleći da će sve završiti na dobrom predizbornom vicu. A studenti su, iskreno, naša najveća vrijednost i budućnost i ne zaslužuju manipulaciju od bilo koga. Za borbu do boljih pozicija, otvorene su im brojne legitimne akcije. Pet minuta slave preko leđa svojih kolega i profesora, nije akademska vrlina.
Obznanjene su liste za lokalne izbore. Veseli činjenica, da je blizu 150 naših sugrađana spremno svoje znanje, umijeće i vrijeme darovati za boljitak svojega grada. Za mene, to je najveći dobitak ovih izbora. Što reći za liste? Razvidno je, da dvije najjače stranke idu sa svojim provjerenim postavama. Osim što nam otkrivaju, liste ponešto i skrivaju. Obični birač gledajući poredak kandidata, dolazi u nedoumicu, «tko tu kosi, a tko vodu nosi». Valjda je to, kako se kaže, dio stranačkih strategija. Ostale stranke, sa svojim respektabilnim imenima, imaju razloga za utemeljen optimizam. Žalosti što je većina stranaka, za malobrojne poduzetnike, opet rezervirala magareće klupe. Vrijedi također pozdraviti političko organiziranje Srba, te mogućnost demokratskog izbora kandidata sa vlastite liste.
Izbori su praznik demokracije i jedini dan u izbornom ciklusu kada građani mogu učinkovito reći svoje mišljenje o političarima. Zašto ga ne reći!?
Zaslužuje, na koncu, svoje mjesto i izborni aforizam Duška Radovića: «Čovjek u životu mora dva puta biti pametan, pri izboru zvanja i bračnog partnera. U protivnome, mora biti pametan cijeli život».
Dragi Duško, priča o izboru, u međuvremenu je postala puno složenija.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)