U općoj predizbornoj halabuci prigušeno su stizale poruke s izvanrednog znanstvenog skupa: Hrvatski identitet, u organizaciji Matice Hrvatske. Okupio je mnoga zvučna imena koji su multidisciplinarno govorili o neprocjenjivom značenju nacionalnog identiteta u svjetskoj globalizaciji. Pitanje nacionalne prepoznatljivosti postaje conditio sine qua non nacionalnog i državnog opstanka, osobito malih naroda. Bez njega postajemo bezlični konzumenti velikih i moćnih, koji i ovako, čitav svijet shvaćaju kao sredstvo vlastitom probitku, dobitku i užitku. Mala digresija, svjetski trend ide još dalje. U potrazi za podrijetlom, mnogi narodi ne staju tamo dokle sežu njihove povijesne, kulturne i ine baštine, nego koristeći blagodati suvremene genetike, tragom svoje etnogeneze odlaze u nezamislive povijesne dubine. I, o nama, «do stoljeća sedmog», ima se što reći, ali neki drugi puta.
Igor Zidić, predsjednik Matice navodi dva temeljna kamena koja su nas održala. Povijesni, stalna borba za opstanak na ovim prostorima, koja nas je ojačala, te kršćanski, s kojim baštinimo sve njegove univerzalne vrijednosti. Naravno, na navedenom skupu, nije zaboravljena bogata i raznolika nacionalna kulturna, jezična i književna stečevina, s kojom se ponosimo. Sve je završilo suvremenim temama, npr. kako likovno izraziti svoju prepoznatljivost?
Ali, nije sve idealno. To je jasno samo po sebi. Stidimo se hrvatskih korijena i ne uvažavamo čak i općepriznate snažne povijesne ličnosti, događaje, istine, pa i mitove. Postajemo stranci u jeziku i kulturi svojih roditelja. Sram nas je čak i vlastitog državnog barjaka, bez kojega državni spomen dani izgledaju prazno i otužno. Nacionalni identitet nije nacionalizam, niti šovinizam. To je naša narodna i državna legitimacija. I zato postaje nemoguća misija, jednog Nikolu Teslu, biskupa Strossmayera, slavonskog težaka, vučedolsku golubicu, smrt hrvatskog branitelja… promovirati u jasan prepoznatljiv hrvatski proizvod po kojem će nas svijet cijeniti.
Od političara to ne očekujemo. Oni su bića iz drugog filma, taj problem ne vide, ne razumiju i ne shvaćaju. Zauzeti su čekanjem u briselskoj čekaonici, ispunjavajući pri tome stotine suludih uvjeta, ponizno dobivajući čvrge za neposluh, «ko male baje», od šizoidnih pahora, žlobara i drugih europskih nitkova. A nema, slobodnog naroda i države, bez ponosa, identiteta i svijesti o vlastitim vrijednostima.
Nacionalni identitet je ogledalo našeg osobnog identiteta. Spomenuo sam to, pišući o izgradnji identiteta Slatine prije nekoliko tjedana. U prvom planu je čovjek, naš sugrađanin. A, on je, u povijesnom slatinskom kontekstu, dio odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u Slatinu. Donio je samo vjeru u bolji život. Neke je ta vjera zadržala, mnogi drugi su nastavili dalje.
Vjerujmo sebi. U brojnim našim sugrađanima krije se dovoljno bogatstva, osobnosti, razigranosti, pa i pozitivne ludosti, kao polazište za daljnje formiranje prepoznatljivosti našega grada. E, tu učimo od Europe. Oni su svoje pijance, popišance, imperijaliste, sirene i duhove pretvorili u nacionalne brandove i na njima odlično zarađuju.
Nema komentara:
Objavi komentar