Sjećanje na Vukovar: ODLAZAK HEROJA

Rastanak na minhenskom kolodvoru bio je natopljen emocijama i suzama, do boli. Poslije tri godine boravka u Njemačkoj Marin se rastajao od zaručnice Marije. Odlučio se za povratak. Bila je jesen 1991 godine, vijesti ih Hrvatske nisu bile dobre. Kopka ga: Ne želim biti pobjegulja i kukavica i Švabama raditi «knaufplate», dok mi Domovina krvari, rekao je Mariji na rastanku. Mladi smo, tek su mi 24 godine, skućit ćemo se, život je pred nama. Čuvaj se, ostavljam ti auto, brzo se vidimo.

Putem je razmišljao o Mariji, mami i ratištu. Sjetio se i pokojnog oca, kao kroz maglu, kada su ga u zavarenom sanduku dopremili iz Njemačke. Poginuo je kao bauštelac. Bilo mu je tada pet godina.

Kada sam ga te jeseni ugledala na kućnom pragu, znala sam da ne sluti na dobro, priča mi ovih dana Ruža, Marinova mama. Otkud ti sine, gdje Marija, pitala sam. Ostala je kod svojih, ja idem u rat- rekao mi je kao iz topa. Sve mi se toga trenutka urušilo, prisjeća se.

Sutradan je već u Orahovici, u Uredu za obranu. Rekli su mu da nije služio JNA (nesposoban!), te ne može ni hrvatsku vojsku. Što sada? Da se vraćam Mariji?! Ne, ne, ponavljao je u sebi, ne dolazi u obzir. Imam plan B, koji mi je rekao službenik iz ureda.

Za dva dana bio je u Centru za obuku Tigrova u Lučkom, a već poslije sedam dana na prvim ratnim kušnjama u Vukovaru.

Desetina kojoj je pripadao, bila je izvanredna. Ukopani duboko pod zemljom, dobro naoružani, Dunav su vidjeli samo kroz goleme trupce iznad rova. Momci su bili bez mane, odlučni, hrabri. Borbe su bile svakodnevne, sve žešće, vremena za odmor sve manje, opasnosti sve veće. Poslije nekoliko tjedana dobili su prvu službenu obavijest o kojoj se do tada samo šuškalo: Vukovar je u okruženju, slijedi borba do smrti.

Hrvatske snage su bile na izdisaju, desetkovane, uništene. Konfuzija. Zapovjedi nisu pristizale. Od Marinove desetine ostala u njih četvorica. U trenutku kada je nekoliko metara od njihova rova prošla kolona nepoznatih vojnika, šarenih i sivih uniformi shvatili su, sve je gotovo. Odluka desetnika bila je, proboj do Vinkovaca. Marin umoran, izcijeđen, gladan i žedan, stavio je maminu krunicu i aluminijsku pločicu s inicijalima u usta i spustio strojnicu s ramena. Nije mu bilo dobro. Sažeo je čitav život u jednu sliku, tupo zureći u mokrom rovu u lice Marije i mame.

Od trojice suboraca koji se krenuli u proboj u Vinkovce je došao jedan. Poslije nekoliko dana javio se Marinovoj mami i rekao da je on pri proboju zaostao.

2001. godine na Patologiji Medicinskog fakulteta u Osijeku, Ruža je primila suhoparnu vijest da su posmrtni ostaci njenog sina identificirani na Ovčari. Nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja. Iste godine sahranjen je na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nekoliko godina poslije, Marinovo ime upisano je i na mramornu pločicu Spomen-doma Ovčara.

Danas je skrhana žena, već starica. Od sinovljeve smrti je sama. Sjećanja na Vukovar su joj posebno bolna. Na antidepresivima je i sedativima. Nikoga ne krivi za smrt svoga sina, odlazak na ratište je njegova odluka. Ipak dvije stvari ju muče. Zašto «ovi, danas veliki heroji»i njenog sina nisu ostavili u Orahovici «da se igra rata», nego su ga poslali u Vukovar? Da li se sin umirući sjetio njenih riječi: «Sine, molim te ne idi». Nažalost, odgovore na ta, pa i druga pitanja neće saznati nikada.

DLAKAVA ČUDOVIŠTA

         Završio je nedjeljni objed. Umjesto lagane sijeste, gusta, dosadna kiša prikovala me uz TV. Kad tamo Nedjeljom u 2. Aco Stanković i pajdo Miljenko Jergović.

         Aco je danima najavljivao drugog gosta, izvjesnog Emira Kusturicu. Nekdašnji režiser zadnjih godina «otkrio» je svoje povijesne korijene, primio se krsta i postao Nemanja. Zato je izdašno honoriran od strane tadašnje srbijanske vlasti zavidnim imanjem u Srbiji, gdje napravio svoj Kunstdorf. S obzirom na veličinu posjeda, svojega novog begluka, brzo se prozvao Nemanja Kustur-beg. Postaje «misionar» pravoslavlja primajući na svome begluku infantilne Japance, darivajući im krstove, a oni ushićeno skakutali, uvjereni da dobivaju prestižna odlikovanja Luja XVI. Nemanja Kustur-beg je njihovo poskakivanje, pak držao božjim znakom prelaskom na novu vjeru, što ga je činilo beskrajno sretnim.

         I naš naivni Aco uputi se, s čitavom HT logističkom svitom na Emirovu begovinu. Dugo su divanili, i umjesto očekivanog intervjua, ponizno odbije begovu ponudu prelaska na vjeru pradjedovsku. Na sve to beg se razjari (popizdi po današnji!), te s nogom u stražnjicu isprati Acu u «lepu njegovu».  

         Spomenuti Miljenko, begov bosanski pandan, kameleonski konvertit i skriboman, lik je koji teško sjeda i na pun želudac. Uživio se u svoju zamjensku ulogu i zajedno s Acom sat vremena dokono teferičio olajavši pri tome svakoga koga se sjetio. Svjestan svoje moći, koju crpi s jasala svoje megakompanije EPH-a, blesavo se beljio, stenjao, prduckao, ne spojivši ni jednu suvislu rečenicu. Drugarima je, za puni ugođaj u studiju, falila samo topla kafica s rahatlucima.

         Acina inspiracija definitivno je u krizi. Možda ju popravi novi, povoljniji menadžerski ugovor. Umjesto odlaska na noge ofucalom fašisti, ekskluzivu je mogao pronaći i u našoj Podravini, nekada najzapadnijoj begovini Otomanskog carstva.

Zar Aci nije zanimljiva tema već redovita, sezonska pojava hladnokrvnog mažnjavanja velike love nevinim i naivnim građanima? Akteri gubitničko-dobitničke kombinacije su sve ugledna imena: bankari, doktori, službenici, profesori…Hipoteke, otplate tuđih kredita, razbijanje obitelji, nije li to realna životna tema? Sa svojim pajdašem Miljenkom, onako muški, uz domaću rakiju i slaninu, mogli bi napraviti finu psihološku i sociopatološku analizu podravskog čovjeka i istinski ganuti TV pretplatnike. Aco čekamo te.

Anatomija pada: AUTORITET

U ovim vrtložnim trenucima povijesti česta su prizivanja autoriteta. Latinski korijen riječi autoritet- «auctoritas» podrazumijeva vlast, ugled, dostojanstvo, vrijednost.

Ne postoji univerzalna definicija autoriteta, ali ona svaka podrazumijeva sposobnost pojedinca da iznese svoje stajalište ili mišljenje, te da mu se bespogovorno vjeruje, ne sumnjajući u njegovu ispravnost. Autoritet se stvara temeljenjem znanja, poštenja, vještina i emocionalne zrelosti. To je osobni autoritet. Postoji (ili je postojao!), i tzv. institucionalni autoritet rezerviran za pojedina zanimanja ili institucije (npr. pravnici, policija, profesori…).

Uz svoje pozitivno lice, autoritet ima i svoje neprihvatljivo, neželjeno naličje u formi sile ili moći zasnovane na psihoanalitičkom super egu koji ne poznaje kompromis i uvijek je kratkog vijeka (narodna «svaka sila za vremena»). Patološka forma autoriteta je opsesivnost, koja svoja suluda promišljanja nameće za univerzalni obrazac drugima.

Osobito pozitivan autoritet je sposobnost organiziranja pozitivnih opće društvenih aktivnosti. To je autoritet vođe, lidera, od koga se očekuje da bude sposoban brzo rješavati probleme, konflikte, situacije, da nadahnjuje i bude pozitivan primjer. Što kvalitetnije ispuni očekivanja, njegova se vrijednost povećava.

Različiti su autoriteti: roditeljski, obiteljski, autoritet u društvu, radnom mjestu, sportskom borilištu, itd.

Treba li nam danas autoritet? U vremenu općeg relativiziranja svega postojećeg, apsolutno ne treba. U realnom životu, autoritet je uvjet bez kojega se ne može. Pitanje je samo, gdje granica između nestvarnog, iracionalnog života (zovu ga i neoliberalnim!) i krute, realne životne stvarnosti? Teško ju je odrediti, niti je pravocrtna, niti je debela.

Bio bih zločest i nepravedan govoriti o anatomiji pada bilo kojeg društvenog autoriteta, a ne početi od vlastitoga, profesionalnoga, liječničkog. Jer, u padu autoriteta te profesije, zrcale se i mnogi drugi padovi.

Liječništvo je vrlo zahtjevna profesija, a liječnici, zajedno s medicinskim sestrama, su nositelji zdravstvene djelatnosti. Muke počinju od studentskih dana, specijalizacije, kontinuirane edukacije, izuzetne odgovornosti, društvene osjetljivosti. U cijelom tom zamršenom kolopletu, profesionalno formiranje je dominantno u odnosu na univerzalno formiranje vlastite ličnosti.

Danas, s pristojnog odmaka, jasno mi je, da marginalizacija, pa i sunovrat autoriteta liječništva je proizvod vlastitog ega, izvučenog iz domaće, doktorske kuhinje. Upinjanje prstom na bilo koga, upinjanje je u tuđu odgovornost. A to ne stoji.

Gdje liječnička greška? Mnogo ih je, dvije bih izdvojio. Prva, stvaranje vlastitog autoriteta diskreditiranjem autoriteta kolega postaje način funkcioniranja mnogih. A diskreditacija, kao bumerang, uvijek pogađa profesiju, a ne kolegu. Druga je, nestajanje iz javnog života i verbalna muklina kada su pitanju ključne zdravstvene teme, što s može protumačiti jedino nerazumijevanjem funkcioniranja društvenih odnosa.

«Meine lieben Kollegen»- dragi moj kolega, uobičajeni je način komuniciranja našega okruženja. Nije to kurtoazija, to je životna realnost očuvanja vrijednosti, dostojanstva i ugleda jedne profesije.

U građenju autoriteta i njegovom razumijevanju tek smo na početku. A, izgradnja i prosperitet društva bez jakih, autoritativnih osoba, jedva da je zamisliva.