Zdravko Tomac: reality show obraćenja !?

         Dugogodišnji visokopozicionirani komunistički dužnosnik SR Hrvatske Zdravko Tomac, zadnjih godina intrigira hrvatsku javnost svojim misterioznim, dvostrukim obraćenjem. Od komuniste i ateiste u antikomunistu i vjernika. Čini to kroz javne nastupe i tribine, što je vrlo atipično za jedan takav duboko intiman čin.

Obraćenje nije trenutak, nego je to proces stalnog duhovnog jačanja, obogaćivanja i stvaranja kvalitetnijeg odnosa s Bogom i ljudima. Uostalom, spoznajni i vrijednosni sudovi i nevjernika podložni su stalnim mijenama. Stoga, obraćenje nije ekskluziva, nego dnevni život svakog vjernika.

         Obraćenje Tomca sporno je s dvije osnove. Njegovo javno događanje (knjige, mediji, tribine…) te njegove karakteristike (vrijeme događanja, istovremenost ideološkog i vjerskog obraćenja itd). S druge strane, njegovo obraćenje je logičnije od brojnih prekonoćnih konvertita  koji su se pojavili devedesetih, s uglavnom dubioznim motivima.

         Koga danas zanima obraćenje ili duhovni performansi ocvalog komunjare? Iskreno, nikoga ili malo koga. Ali, kada se najavi, da će isti na Cvjetnicu aktivno sudjelovati u evangelizaciji Slatinčana, nevjerica je prisutna na svakome mjestu. «Dok on u crkvi bude pričao, ja ću vrištati», kaže mi jedan vjernik.

         Uz svu Tomčevu dobronamjernost, pa i onih koju mu omogućavaju, pa i potiču na takvo djelovanje, zaboravlja se na moralni konflikt navedenog čina. A to je, korištenje sustava na kome si služio i gradio svoj politički, ideološki i  moralni habitus, kao sredstvo negacije istoga. Time valjda i sebe samoga.

Tomac je svoje obraćenje i odnos s Bogom mogao graditi u tišini svojega obiteljskoga doma, što bi mu donijelo traženi duhovni mir. Misleći da svojim obraćeničkim svjedočenjem čini dobro Hrvatskoj i vjerničkoj zajednici kriva je pretpostavka. Prošlo je vrijeme velikih proroka, a profanaciju i estradizaciju svetinja iskreni vjernici doživljavanju kao poniženje. Tomac nije sv.Pavao, nego simbol turobne hrvatske prošlosti, bezidejne sadašnjosti i nikakve budućnosti.

Zato, Tomčev svečani ulazak u Slatinu, nećemo shvatiti kao djelovanje Duha svetoga,  nego kao nepotreban eksperiment ili nedajbože reality show. Ili, reality show obraćenja.

Nepotreban Crkvi, vjernicima i Tomcu.

PRIČA O NOSU

Teško mu je ne odati priznanje za puninu osjećaja rascvjetalog proljeća, adrenalinski doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina u okruženju slasnih delicija. Ali, on je puno više od toga.

Okrutni smo prema njemu. Ružimo ga s različitim epitetima; da je velik, pa širok, onda baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.

Zaboravlja se pri tome njegova mirisna prijemčivost svega i svačega, a u zadnje vrijeme osobito društvenih («miris novca») i političkih odnosa («začepi nos i glasaj»).

«Razbi mu nos» postala je forma fine društvene komunikacije.

Nos je i najfiniji glazbeni instrument čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.

A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali neregistrirani da nema njega?! «Tihomiri» bi zasigurno zauvijek ostali nelocirani.

Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagrijaju.

Onima, kojim on znači kruh, proživljavali su s njim razne hunjavice, šmrcanja i kihanja. Mene je, više od nosa destruiranog karcinomom, dojmio nos tamponiran polipima. Užasno me asocira na gušenje.

Kako bi danas izgledale naočale da nema nosa?!

Nosevi su pisali povijest. Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznata je stvar. Danas me nitko ne može uvjeriti da bismo još uvijek živjeli u svijetu podijeljenim željeznom zavjesom, da nije bilo ono prčastog nosa prelijepe Raise Gorbačov. I nesputani mudroslovac Voltaire nije odolio nosu. «Mudro» je zaključio da su svi ljudi rođeni s deset prstiju i nosom, a nitko za znanjem o Bogu.

Ugodni osjećaj kopanja nosa označava našu vječitu težnju dječaštvu i nedoraslošću.

Što bi danas znali o svijetu bez nosa? Skoro ništa.

«Drage kolege, inspirirane kolege, slijedite svoj nos» poručio je Nikola Tesla. I uspio.

JAVNI SERVIS, A PRIVATNI DŽEP

Neki mi kažu da radim puno dijagnoza, a premalo terapije. Ne slažem se. U oživljavanju na smrt bolesnog društva, kao i kod pacijenta, jasna i precizna dijagnoza je najvažnija. Umrijeti ili preživjeti?! Terapija se i ovako nameće sama od sebe. Za pametne.

Pred nama su dani istine. Istinom bi, između ostaloga, trebalo skresati krila mnogobrojnim tzv. javnim servisima građana. Redati će nam se sljedećih tjedana, kao na tekućoj vrpci, zajapureni sindikalni čelnici i odlučni vladajući s istim ciljem: još jednom, po ne znam koji puta pomoći ili spasiti javni servis. Po onoj M. Twaina, najlakše je prestati pušiti, učinio sam to već stotinu puta.

A bolesni javni servis proizvod je bolesne države i njene neutažive želje da bude kapa svemu. I tako nastade bolesno zdravstvo, školstvo, sudstvo, mediji, državna i gradska poduzeća, silosi…To je već poznato.

Ono što je manje poznato, ili se namjerno ili zlonamjerno prešućuje, je da mnoga privatna poduzeća, udruge, ustanove i pojedinci, predano rade posao javnog servisa na iznimno zadovoljstvo svojih građana.

Formati mnogih javnih servisa su osmišljeni prije stotinjak i više godina, u međuvremenu ih je politička elita dodatno prilagođavala svojim potrebama, a sindikat «branio» prava zaposlenih (i građana!?). I tako se servis zakotrljao i sunovratio,  bez pameti i logike.

Vjerojatno je to sada bogohuljenje, ali Hrvatska može ponuditi primjeren javni servis kroz potpuno privatizirano zdravstvo, školstvo, medije, silose, javna poduzeća itd. Sve je jasno: država postavlja pravila, preusmjerava prikupljene novce poreznih obveznika i kontrolira, sve drugo radi privatni javni servis. Na sigurno zadovoljstvo svojih građana.

Ili nam je javni servis, a privatni džep, bolja opcija.

MOLITVA ZA SLAVONIJU

Pogledaj ju, molim te.

Njenu ljepotu, šarenilo ptica, raznolikost zvjeradi. I kunu zlaticu.  

Osluhni šum Drave, silinu Dunava i plavetnilo Papuka.

Pogledaj Slavonce, Šokce i Srijemce, Baranjce, Podravce i Posavce.

Molim te za mati Slavonku. Za njeno naborano čelo, isušene ruke i suzu u oku.

I oca Slavonca. Za njegove brazgotine na rukama, tvrde žuljeve i zemljanu zanokticu.

Sjeti se njenih orača, sijača, ranoranioca, žeteoca i težaka.

Budi dobrostiv njenim sinovima, što ih je dojila, hranila i branila.

A oni umirali za Nju, s osmijehom na usnama.

 

Bože, velik si, svemoćan i ljubiš pravednika.

 

Ne zaboravi Slavoniju.

Spasi njena polja i potoke, međe i vrbake, spilje i šišmiše, vidre i zečeve,

njene žitelje, ognjišta i običaje.

Oslobodi ju od pogana i barbara, kojima nije stalo do tvoje volje,

nego robuju svojoj pohlepi i lakomosti.

Misleći da su i sami bogovi.

 

Čuvaj nam Slavoniju, Bože.

DEFIBRILATOR

Iskreno me ganula ljubav i zahvalnost jedne orahovčanke koja je svome gradu oporučno ostavila defibrilator, uređaj s oživljavanje pacijenata strujnim udarima do 500 W. Dar, obmotan velikom mašnom s natpisom Gorenje, orahovačkom gradonačelniku Doku, predao je gospođin sin iz Slovenije.

Javnost je nakratko bila zbunjena misleći da je dar, kako bi i priličilo, primio dok-doktor. No, nije tako. Gradonačelnik svoj pick name, naime, ne vuče od doktor, nego od poznatog revolveraša «Doc»Hollidaya. Jednako kao što se naš Roki nadahnjuje mišićavim snagatarom Rocky Marcianom, a virovitički Jubito se kiti kao Kiro Vepar, od kada je zbog veprića generala Markača otpratio u nizozemski zatvor.

Na dan primopredaje defibrilatora procurilo je nezadovoljstvo nizozemskih prodavačica ljubavi iz ulica crvenih svjetiljki. Javno su tražile da im se uredi opreme s navedenim napravama. Vođene tržišnim instiktom, zaključile su da bi defibrilatori mogli spasiti pokojeg, viagrom napaljenog umirućeg klijenta, i na taj način ih nastaviti s biološkim i financijskim ižmikavanjem. Biznis je biznis.

S obzirom da županijsko zdravstvo, poznato mi je, ima dovoljan broj svojih defibrilatora, pojavila se u javnosti izvrsna ideja.

Slovenija i Nizozemska, poznata je stvar, glavni su kočničari našem ulasku u EU. Dok su gospodarske i ine aktivnosti u našim županijskim gradovima u fazi umirućih hropaca (defibrilatori tu ne pomažu!), zašto neiskorištene gradonačelnike ne iskoristiti sa moguću korisnu vanjskopolitičku aktivnost. Jedna posjeta Nizozemskoj s defibrilatorom u Gorenje mašni i njegovo darivanje sirotim prodavačicama, dodatno bi osnažilo slovensko-hrvatsko-nizozemsko prijateljstvo. I ubrzalo naš put u EU. Ukoliko ga, naravno ne zakrči sve brojnija mehanizacija ljutitih seljaka.

Zato Docu, Vepru i Rocky, iskradite se, i obradujte nizozemske cure. One vole mišićave revolveraše, osobito one s defebrilatorom.