Pričaj mi o gayevima, prišla mi je jednoga dana. Oni su veseli i dragi, i u trendu su, a ovome narodu baš toga nedostaje. Nisam odolio, svjestan skliskog puta na koji krećem.
Onda sam se sjetio Igora, 29 godišnjeg simpatičnog mladića i priča može krenuti.
Kolega, dođite u moj ured, rekao mi je poslije jutarnjeg sastanka prof.dr.I.Antić. Pet minuta iza sastanka ulazio sam u njegov ured u obrambenom stavu, zbunjen i ukočen. Nitko nije volio Antića, osobito njegove jutarnje dogovore. Niti ja.
Sjedite, da li ste za kavu? Još me više zbunio, kada sam vidio njegova široko nasmijana usta i netipični sjaj u očima. Krenuo je odmah, i medias res. Čujte kolega, dolazi nam iz Zagreba poseban pacijent, imunokompromitiran, na kemoterapiji. Potrebno je nastavno liječenje, osigurat ćemo za njega zasebnu sobu, a vas molim, preuzmite brigu o njemu. U vas imam povjerenja, i muškarac ste (poslije ću se toj idiotariji uvijek ludo smijati!). Nazvat će vas i upoznati s njime prof.Brdić s Infektološke klinike iz Zagreba.
Nisam dugo čekao i Brdić se javio. Govorio mi je mirno, staloženo, do u detalje opisujući dosadašnji tijek liječenja. Pripast će vam čast, da vodite prvog pacijenta s AIDS-om u Slavoniji, podilazio mi je na kraju razgovora. Brdića nisam osobno poznavao, ali sam znao da je najveći autoritet za AIDS u Hrvatskoj i to mi je godilo.
Samo sat vremena poslije imao sam i Igora. Dobio je smještaj u najboljoj sobi, odvojenoj od drugih, u apartmanu. Izgledao je umorno, dehidriran, kao sjena. Strašile su me njegove buljave i upale oči, opečene usne, ispala rebra i femuri… Bio je potpuno krezav. Brojne modrice, na natkoljenicama ogromni hematomi.
Uzimao sam anamnezu natenane, prelistavao obimnu popratnu dokumentaciju, tupo gledajući kapljice fiziološke koje su punile njegove prazne vene.
Igor se otvorio. Iz te morbidne, umiruće sjene izrodio se zanimljiv sugovornik. Ja sam peder, narkoman i imam sidu, nije okolišao. Znam na čemu sam, i nisam lud kao što me žele prikazati. Ne budite opterećeni, nije mi pomogao Brdić, nećete ni vi, ali poslušajte me.
Kada su mi prije dva dana javili da me vara s drugim dečkima poludio sam. Sad, kada sam pao na ove grane, kada sam obolio, kada me zarazio, kurva me vara. Plakao je… Preko zajedničkog prijatelja, nastavio je, namamio sam ga k sebi u bolnicu, fingirajući to željom za podjelu zajedničke imovine. I došao je, jučer. Kada sam ga vidio, pukao sam po svim šavovima. Iščupao sam ladicu iz bolničkog ormarića i počeo ga bezdušno udarati po glavi, nastavio s kuhinjskim nožem. On nije shvatio, da je ta tučnjava, na život i smrt, za mene bila pitanje osobnog dostojanstva. Odjel se digao na noge.
Nekoliko sati poslije, sediranog i drogiranog, nazvao me Brigić i rekao da ću nastaviti liječenje u Osijeku…
Teško mi je u sve bilo povjerovati. Ljudska sjena i tučnjava. Homić, ovisnik, AIDS bolesnik, žrtva patološke ljubomore. To je Igor…
Reći ćeš mi na kraju, ali ta priča nije vesela. Nažalost nije, takva je, kakvu ju je život napisao. Vesela je na svoj način. Nisam autor žutih romansi, Red carpeta i TV sapunica.
P.s.
Igora i njegove osobite životne priče, sjećam se s posebnim poštovanjem.
