Zadnjih godina pojačali su se napori u pronalaženju idealnog lijeka za arterijski tlak. Tako se došlo do lijeka poznatog pod trgovačkim nazivom viagra. No, pokazalo se da je nuspojava navedenog lijeka važnija od njegove primarne indikacije. A ta nuspojava je osnaživanje erekcije (potencije) kod muškaraca. Karikirano, u spolnosti, kao važnom obliku duhovnog života, vrijeme se počelo računati do, i od viagre. Postoje tri muške podskupine: one kojima ona nije potrebna, oni koji koriste njene blagodati i one kojima ona ne pomaže (naime, da bi lijek djelovao potreban je i koliko toliko očuvan mehanizam na koji će djelovati, kod potonjih se potrošio!). Tako mlohava čuna, postoji i dalje, ne samo u Hladnom pivu. Lijek djeluje selektivno, povećavajući dotok krvi u ciljni organ povećavajući njegovu voluminoznost i krutost. Viagra nije danas samo naziv za lijek, nego i kolokvijalizam za moć i snagu.
Nisu rijetki slučajevi u medicini gdje se na ovakav način pronađe koristan i opće prihvaćen lijek. Po onoj, tjeraš lisicu, istjeraš vuka. Može li nam se na sličan način posrećiti i u drugim sferama društvenog života? Teško.
Kada bih postao recimo "doktor Hrvatske" s mogućnošću da viagrom rješavam njenu impotenciju, dobio bih veliki izazov. Naoružao bih se prije svega razboritošću i oprezom. Njenu čarobnu moć snage, svakako bih iskoristio u gospodarstvu, politici, pravosuđu, zdravstvu, školstvu, poljoprivredi, javnoj upravi… i ne znam čemu sve drugome. Viagra bi svakako pokazalo odlično terapeutsko djelovanje i u društvenoj raspamećenosti, cinizmu, sljepoći, gluhoći i osjetilnoj disfunkciji svih vrsta. Za te djelatnosti tražio bih interventni uvoz veće količine viagre.
Ali postoje brojni društveni segmenti, gdje bih ju zabranio zbog mogućih brojnih štetnih posljedica. Prije svega, brojnim grupacijama koje i ovako "pate" zbog presnažne potencije i erektilnosti ili narodski kurčevitosti. Povlaštenim umirovljenicima svih vrsta i godina ona je apsolutno štetna, može dovesti do naglog pada tlaka i iznenadne smrti. Vodećim ljudima poduzeća, kojima država gospodari, Ustavom bi zabranio uzimanje viagre. Jer, medicinski su izgubljeni slučajevi, tako da trebaju jaču terapiju. Političari neka je zaobilaze u širokom luku, za njih je apsolutno kontraindicirana. Osobito je ne preporučljiva za sitne duše iz drugog reda, tzv. igrače, "jude" i raspikuće, jer kod njih su potrošeni ili ne postoje nikakvi kontrolni mehanizmi.
I dok pučanstvo danas doktore pribija na križ, koristeći pri tome sve oštrije čavle, viagra je zgodan primjer složenosti propisivanja jednog jednostavnog lijeka. Indikacije, djelovanje, kontraindikacije, nuspojave, komplikacije. Sve to posložiti i nije baš lako.
Moć i snaga su kategorije kojima muškarci biološki streme. Spremni su za te ciljeve na razne viagre. Ali, definitivno tim atributima mnogi mentalno nisu dozreli. I zato sorry, vrijeme je ipak za ne-viagra generaciju.
28 kolovoza 2009
21 kolovoza 2009
LJETNI PERFORMANS
Izvjezni Tomo Ćaleta je 1972. počinio samoubojstvo skočivši sa zgrade u Splitu držeći u rukama natpis «Ja sam umjetnik». Samoubojstvo je proglašeno performansom konceptualnog umjetnika. Zadnjih decenija umjetnici su smišljali stotine načina kako da privuku pozornost publike: pili su vlastitu krv i mokraću, jeli vlastita govna, goli jahali magarce, čerupali kokoši u kultnim umjetničkim mjestima, jeli na trgovima janjetinu brišući se pri tom hrvatskom trobojnicom.
Performansi su izvedbe, ljetni igrokazi, uvijek provokativni, s idejom da publici pošalju šaljivu poruku ili da ukažu na društvenu nepravilnost. Danas su široko prihvaćeni, uzeti iz ruku sirotih umjetnika, te postali popularno sredstvo održavanja medijske prisutnosti u sušnim ljetnim mjesecima, bogate i bahate gospode. Shodno statusu, ovih posljednjih, postali su kićeniji, otmjeniji i skuplji.
Tri performanasa ovoga ljeta vode utrku za vodeću medijsku poziciju: Tupavošću do zvijezda Gotovčevih, Mome narodu (I i II dio) «hrvatskog dvojca bez kormilara» i Dikanov seksualni perfomans br 4.
Simona i Ante više od pola godine vrlo uspješno se okušavaju u različitim konceptualnim izričajima: plesu, pjesmi, pisanju pitkih biografija, urnebesnim svađama, prevarama, pušenjima, mirenjima, ludovanjima, prezentaciji preplanulih guza, žvaljenjem po plažama, napadajima neizrecive roditeljske ljubavi. Roba im dobra ide, narod ih prihvaća, s obzirom na dugotrajnost, performans im izgleda postaje trajno životno opredjeljenje.
U Mome narodu I, načitan, obrazovan i visoko pozicioniran performer, odlučuje se posvetiti svojim starim ljubavima, klasicima. Nadahnut imperatorom Dioklecijanom, uvježbava nastup na glamuroznoj palubi broda, daleko od očiju znatiželjne javnosti. Ideja je, svečano uplovljavanje u luku, zajedno sa pratećim brodovljem, te ustoličenje, sa scenskog u pravog cara, uz klicanje oduševljenog mnoštva.
U drugom dijelu, dugovječniji i iskusniji umjetnik je također osmislio odličan igrokaz. Svoju maštovitost je slio u uniformirani narod, s prekrasnim crvenim maramama oko vrata, plavim kapicama s velikim crvenim zvjezdačama na čelu (opet obilje morskih motiva!). On se pojavljuje u funkciji Dragog Vođe i Učitelja. Narod je zadovoljan, sit i napit, plješće do iznemoglosti. Uz obilje međusobnog uvažavanja i topline, glamurozno silazi s pozornice.
Dikan je kralj hrvatske bogatunske konceptualne umjetnosti. Kako i priliči, teme ne mijenja, mijenja samo glumice i granice. Kako zbariti 50 godina mlađeg komada(?), najnoviji je igrokaz. Iskusni seksualni perfomer za jedne ili perverzni jebivjetar za druge!? Ovoga puta (s Lambašicom u džepu!) cilj mu je za dlaku izmakao. Ali, s obzirom na njegovu ambicioznost, potencijal i uglađene kavalirske manire, dosezanje cilja samo je pitanje vremena.
S iznimkom Čalete, koji je u svome umjetničkom žaru ipak malo pretjerao, ljetne umjetničke izvedbe, kako sirotinjske tako i bogatunske, su svakako obogaćivanje društvenog života i treba ih gledati sa simpatijama. Koriste ponajviše svojim autorima, ali ponešto nauči i narod. Njemu su uostalom i namijenjene.
Performansi su izvedbe, ljetni igrokazi, uvijek provokativni, s idejom da publici pošalju šaljivu poruku ili da ukažu na društvenu nepravilnost. Danas su široko prihvaćeni, uzeti iz ruku sirotih umjetnika, te postali popularno sredstvo održavanja medijske prisutnosti u sušnim ljetnim mjesecima, bogate i bahate gospode. Shodno statusu, ovih posljednjih, postali su kićeniji, otmjeniji i skuplji.
Tri performanasa ovoga ljeta vode utrku za vodeću medijsku poziciju: Tupavošću do zvijezda Gotovčevih, Mome narodu (I i II dio) «hrvatskog dvojca bez kormilara» i Dikanov seksualni perfomans br 4.
Simona i Ante više od pola godine vrlo uspješno se okušavaju u različitim konceptualnim izričajima: plesu, pjesmi, pisanju pitkih biografija, urnebesnim svađama, prevarama, pušenjima, mirenjima, ludovanjima, prezentaciji preplanulih guza, žvaljenjem po plažama, napadajima neizrecive roditeljske ljubavi. Roba im dobra ide, narod ih prihvaća, s obzirom na dugotrajnost, performans im izgleda postaje trajno životno opredjeljenje.
U Mome narodu I, načitan, obrazovan i visoko pozicioniran performer, odlučuje se posvetiti svojim starim ljubavima, klasicima. Nadahnut imperatorom Dioklecijanom, uvježbava nastup na glamuroznoj palubi broda, daleko od očiju znatiželjne javnosti. Ideja je, svečano uplovljavanje u luku, zajedno sa pratećim brodovljem, te ustoličenje, sa scenskog u pravog cara, uz klicanje oduševljenog mnoštva.
U drugom dijelu, dugovječniji i iskusniji umjetnik je također osmislio odličan igrokaz. Svoju maštovitost je slio u uniformirani narod, s prekrasnim crvenim maramama oko vrata, plavim kapicama s velikim crvenim zvjezdačama na čelu (opet obilje morskih motiva!). On se pojavljuje u funkciji Dragog Vođe i Učitelja. Narod je zadovoljan, sit i napit, plješće do iznemoglosti. Uz obilje međusobnog uvažavanja i topline, glamurozno silazi s pozornice.
Dikan je kralj hrvatske bogatunske konceptualne umjetnosti. Kako i priliči, teme ne mijenja, mijenja samo glumice i granice. Kako zbariti 50 godina mlađeg komada(?), najnoviji je igrokaz. Iskusni seksualni perfomer za jedne ili perverzni jebivjetar za druge!? Ovoga puta (s Lambašicom u džepu!) cilj mu je za dlaku izmakao. Ali, s obzirom na njegovu ambicioznost, potencijal i uglađene kavalirske manire, dosezanje cilja samo je pitanje vremena.
S iznimkom Čalete, koji je u svome umjetničkom žaru ipak malo pretjerao, ljetne umjetničke izvedbe, kako sirotinjske tako i bogatunske, su svakako obogaćivanje društvenog života i treba ih gledati sa simpatijama. Koriste ponajviše svojim autorima, ali ponešto nauči i narod. Njemu su uostalom i namijenjene.
14 kolovoza 2009
BICIKL (ili put do novih krvnih žila!)
Najnovije smjernice uspješne prevencije kardiovaskularnih bolesti poigrale su se brojkama: 0, 3, 5, 140, 5, 3, 0. Navedeni brojevi su šifra kvalitetne srčano žilne prevencije. A redom znače: 0 pušenja, 3 km dnevnog hodanja, 5 obroka voća i povrća dnevno, tlak sistolički do 140, kolesterol do 5, LDL kolesterol do 3, te pretilost i dijabetes 0. Smjernice dakle izrijekom navode najmanje 3 km hodanja ili 30 minuta umjerene tjelesne aktivnosti.
Što se podrazumijeva pod tjelesnom aktivnosti? Sam pojam izaziva laganu konfuziju. Dvije vrste tjelesnih aktivnosti su u svakodnevnog upotrebi: anaerobna i aerobna.
Anaerobna, u prvi plan stavlja povećanje same mišićne mase i osobito ju preferiraju mlađi naraštaji. To je odlična aktivnost, zahvaljujući kojoj na našim ulicama vidimo sve više prekrasno izbildanih djevojaka i mladića, s definiranom i zavodljivom tjelesnom linijom. Međutim, ukoliko nije kombinirana s aerobnim aktivnostima može biti i vrlo štetna za zdravlje. Osobito, ukoliko se s njome koriste, tobože neškodljiva anabolička sredstva.
Aerobna tjelesna aktivnost je vježba za srce, pluća i krvne žile. Tek sekundarni cilj joj je ojačati mišićnu masu. Tipična aerobna aktivnost je hodanje (gore opisana 3 km!), lagano do umjereno trčanje, vožnja biciklom, plivanje… sve ovisno o trenutnim fizičkim sposobnostima i zdravstvenom stanju osobe. Osim što pojačava kapacitet srca i pluća, osobito je značajna jer dovodi do stvaranja potpuno novih krvnih žila. I to je zapravo pravi cilj navedenog vježbanja. Proces ateroskleroze dovodi do suženja i začepljenja krvnih žila, a hodanje do stvaranja (neoangiogeneza!) potpuno novih krvnih žila. Nije li to savršeno? A krvnih žila nikada dosta. Što više žila duži život.
Biciklizam je osobito zahvalan vid aerobnog tjelesnog vježbanja, koga je suvremena civilizacija prepoznala i uzela kao nezaobilaznu odrednicu u novom uređenju gradova i naselja. Nudi obilje komparativnih prednosti: uz vježbanje koristi i kao prijevozno sredstvo, upotrebljiv je za sve uzrasne skupine, također osobe s invaliditetom, starije i nemoćne, razvija izvanrednu socijalnu komunikaciju, sredstvo je obiteljskog zajedništva, ekološki ideal. Skoro da ne postoji bolje sredstvo psihofizičke relaksacije od bicikla. Što više očekivati od tako jeftinog pomagala!?
Svijest o tjelesnom vježbanju i sportskoj rekreaciji, ma koliko logična, teško dopire do onih koji bi je trebali prepoznati. Nepostojeći ili uski i pohabani nogostupi, opasno uske i malobrojne biciklističke staze, zapuštena kvartovska igrališta, te dizajniranje grada po mjeri automobila, aerobno tjelesno vježbanje u našem gradu čini vrlo opasnim.
K tomu, gradnja velikog nogometnog stadiona je odavno prevladani obrazac tjelesnog vježbanja i sportske rekreacije. O cost-benefitu i tajmingu tu ne vrijedi trošiti riječi. Novi, suvremeni, neprepoznati koncept je, čitav grad je šetnica i igralište, u funkciji svih svojih građana
Što se podrazumijeva pod tjelesnom aktivnosti? Sam pojam izaziva laganu konfuziju. Dvije vrste tjelesnih aktivnosti su u svakodnevnog upotrebi: anaerobna i aerobna.
Anaerobna, u prvi plan stavlja povećanje same mišićne mase i osobito ju preferiraju mlađi naraštaji. To je odlična aktivnost, zahvaljujući kojoj na našim ulicama vidimo sve više prekrasno izbildanih djevojaka i mladića, s definiranom i zavodljivom tjelesnom linijom. Međutim, ukoliko nije kombinirana s aerobnim aktivnostima može biti i vrlo štetna za zdravlje. Osobito, ukoliko se s njome koriste, tobože neškodljiva anabolička sredstva.
Aerobna tjelesna aktivnost je vježba za srce, pluća i krvne žile. Tek sekundarni cilj joj je ojačati mišićnu masu. Tipična aerobna aktivnost je hodanje (gore opisana 3 km!), lagano do umjereno trčanje, vožnja biciklom, plivanje… sve ovisno o trenutnim fizičkim sposobnostima i zdravstvenom stanju osobe. Osim što pojačava kapacitet srca i pluća, osobito je značajna jer dovodi do stvaranja potpuno novih krvnih žila. I to je zapravo pravi cilj navedenog vježbanja. Proces ateroskleroze dovodi do suženja i začepljenja krvnih žila, a hodanje do stvaranja (neoangiogeneza!) potpuno novih krvnih žila. Nije li to savršeno? A krvnih žila nikada dosta. Što više žila duži život.
Biciklizam je osobito zahvalan vid aerobnog tjelesnog vježbanja, koga je suvremena civilizacija prepoznala i uzela kao nezaobilaznu odrednicu u novom uređenju gradova i naselja. Nudi obilje komparativnih prednosti: uz vježbanje koristi i kao prijevozno sredstvo, upotrebljiv je za sve uzrasne skupine, također osobe s invaliditetom, starije i nemoćne, razvija izvanrednu socijalnu komunikaciju, sredstvo je obiteljskog zajedništva, ekološki ideal. Skoro da ne postoji bolje sredstvo psihofizičke relaksacije od bicikla. Što više očekivati od tako jeftinog pomagala!?
Svijest o tjelesnom vježbanju i sportskoj rekreaciji, ma koliko logična, teško dopire do onih koji bi je trebali prepoznati. Nepostojeći ili uski i pohabani nogostupi, opasno uske i malobrojne biciklističke staze, zapuštena kvartovska igrališta, te dizajniranje grada po mjeri automobila, aerobno tjelesno vježbanje u našem gradu čini vrlo opasnim.
K tomu, gradnja velikog nogometnog stadiona je odavno prevladani obrazac tjelesnog vježbanja i sportske rekreacije. O cost-benefitu i tajmingu tu ne vrijedi trošiti riječi. Novi, suvremeni, neprepoznati koncept je, čitav grad je šetnica i igralište, u funkciji svih svojih građana
08 kolovoza 2009
BRANITELJI
Iza nas je sjećanje na veliku vojnu operaciju Oluju u kojoj je Hrvatska vojska i policija oslobodila skoro 20% okupiranog područja od strane odmetnutih Srba, te ga vratila pod hrvatski suverenitet. Oluja je ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. S hrvatske strane u njoj je učestvovalo preko 150 tisuća vojnika. Akcija je briljantno pripremana, vođena, kratko trajala (4 dana) i odnijela relativno mali broj žrtava. Iznjedrila je brojne heroje, golobrade mladiće s naših ulica, branitelje, kojima se cijela Hrvatska do zemlje klanjala. Danas, u spomen ulaska hrvatske vojske u grad Knin, slavi se kao Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i branitelja.
Hrvatska braniteljska priča je osobita. Od gore spomenutih nacionalnih heroja, branitelji su postali jedna od stigmatiziranijih društvenih skupina koja tobože živi ili uživa na leđima poreznih obveznika. Da li je tome baš tako i da li su to zaslužili?
Branitelji i politika od prvoga dana nisu živjeli u prevelikoj ljubavi. Zasluge za oslobađanje Hrvatske, politika je grozničavo i sebično pripisivala samo sebi. Tu mjesta za dvoje, političare i branitelje, jednostavno nije bilo. Izlaskom iz rata izgubljena su radna mjesta, poharala ih je tajkunizacija. Junacima rata zaprijetila je ulica. Ostalo je ono, što čine sve civilizirane države svijeta, naći pravedan model zadovoljštine za fizički i psihički stradale branitelje. Taj model nije pronađen i priča je krenula naopako.
Povijesna sudbina 1991 g. učinila me sudionikom i najodgovornijim u formiranja i vođenju saniteta dviju postrojbi na ovim prostorima, 64 samostalnog bataljuna i 136 brigade. Bili smo odlično ekipirani, već tada dovoljno iskusni i prema priznanjima nadređenih, jedan od najbolje organiziranih saniteta Slavonije. Uz sanitetsko osiguranje i zbrinjavanje, mnoge smo iznenadili do perfekcije vođenom medicinskom dokumentacijom. Demobilizacijom, otišli smo svojim profesionalnim i životnim putovima. Rat je tu za nas završio. Naša izvorna, autentična medicinska dokumentacija i vrijedna saznanja o stradalim braniteljima više nikome nisu bili potrebni. Kao i njeni autori. U međuvremenu, počela se stvarati nova državna birokracija za pitanja branitelja.
Već godinama na stručnim skupovima srećem kolegicu, «pobjegulju» iz Osijeka. Vrativši se poslije rata iz Amerike dobila je posao u II stupanjskoj komisiji za branitelje u Zagrebu, jednoj od komisija koja je trebala rješavati brojne braniteljske statuse. Uz iskrenu zavist koju je budila u meni, znala mi je govoriti o nezadovoljstvu i frustracijama na poslu. Jer iznad njene II stupanjske, nalazilo se Povjerenstvo (valjda za žalbe!), uglavnom šaroliko političko društvo, čija je uvijek bila zadnja. Moj posao je posao kretena, govorila je.
Tako uređen sustav «proizveo» je nevjerojatnih blizu pola milijuna branitelja, najviše da tako kažem «državnih». Samim time, pravim braniteljima i njihovim obiteljima nanešena je nesaglediva šteta. Ako se kojim slučajem pitate, zašto godinama, pa i prije dva dana dvije proslave Dana pobjede, odgovor je vrlo jasan, to je (pravo)braniteljski odgovor na postojeće stanje.
U svakom civiliziranom društvu odnos prema ratnim veteranima, osobito stradalima i invalidima, budi obilje pozitivnih emocija. I zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli. Zaslužuju to i naši heroji.
Hrvatska braniteljska priča je osobita. Od gore spomenutih nacionalnih heroja, branitelji su postali jedna od stigmatiziranijih društvenih skupina koja tobože živi ili uživa na leđima poreznih obveznika. Da li je tome baš tako i da li su to zaslužili?
Branitelji i politika od prvoga dana nisu živjeli u prevelikoj ljubavi. Zasluge za oslobađanje Hrvatske, politika je grozničavo i sebično pripisivala samo sebi. Tu mjesta za dvoje, političare i branitelje, jednostavno nije bilo. Izlaskom iz rata izgubljena su radna mjesta, poharala ih je tajkunizacija. Junacima rata zaprijetila je ulica. Ostalo je ono, što čine sve civilizirane države svijeta, naći pravedan model zadovoljštine za fizički i psihički stradale branitelje. Taj model nije pronađen i priča je krenula naopako.
Povijesna sudbina 1991 g. učinila me sudionikom i najodgovornijim u formiranja i vođenju saniteta dviju postrojbi na ovim prostorima, 64 samostalnog bataljuna i 136 brigade. Bili smo odlično ekipirani, već tada dovoljno iskusni i prema priznanjima nadređenih, jedan od najbolje organiziranih saniteta Slavonije. Uz sanitetsko osiguranje i zbrinjavanje, mnoge smo iznenadili do perfekcije vođenom medicinskom dokumentacijom. Demobilizacijom, otišli smo svojim profesionalnim i životnim putovima. Rat je tu za nas završio. Naša izvorna, autentična medicinska dokumentacija i vrijedna saznanja o stradalim braniteljima više nikome nisu bili potrebni. Kao i njeni autori. U međuvremenu, počela se stvarati nova državna birokracija za pitanja branitelja.
Već godinama na stručnim skupovima srećem kolegicu, «pobjegulju» iz Osijeka. Vrativši se poslije rata iz Amerike dobila je posao u II stupanjskoj komisiji za branitelje u Zagrebu, jednoj od komisija koja je trebala rješavati brojne braniteljske statuse. Uz iskrenu zavist koju je budila u meni, znala mi je govoriti o nezadovoljstvu i frustracijama na poslu. Jer iznad njene II stupanjske, nalazilo se Povjerenstvo (valjda za žalbe!), uglavnom šaroliko političko društvo, čija je uvijek bila zadnja. Moj posao je posao kretena, govorila je.
Tako uređen sustav «proizveo» je nevjerojatnih blizu pola milijuna branitelja, najviše da tako kažem «državnih». Samim time, pravim braniteljima i njihovim obiteljima nanešena je nesaglediva šteta. Ako se kojim slučajem pitate, zašto godinama, pa i prije dva dana dvije proslave Dana pobjede, odgovor je vrlo jasan, to je (pravo)braniteljski odgovor na postojeće stanje.
U svakom civiliziranom društvu odnos prema ratnim veteranima, osobito stradalima i invalidima, budi obilje pozitivnih emocija. I zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli. Zaslužuju to i naši heroji.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)