Ove godine već smo obilježili dva svečarska dana za naše žene. Dobili su od svojih dragih prigodničarske čestitke ili skromne darove, uglavnom prikladne trenutku u kojem živimo. Kao i do sada, ti dani su za nekolicinu feminističkih udruga prigoda za povijesni prikaz borbe za ženska prava i pobudnica za daljnju žensku emancipaciju. Gdje mjesto žene u hrvatskom društvu? Ima li danas, 100 godina iza Rose Luxemburg, spolne neravnopravnosti? Složeno je to pitanje za jednoznačan odgovor i blago rečeno sklizak teren, koji muškarci obično izbjegavaju. Zato ću radije o svojem doživljaju žena, onako oprezno, potiho, iz izlizane liječničke stolice. Činjenica je, da se žene biološki (fenotipski, genotipski, hormonalno), psihološki, emocionalno i socijalno razlikuju od muškaraca. U toj različitosti stekle su mnoge komparativne prednosti; privilegij dominantnosti u opstojnosti vrste, epitet ljepšeg spola, manji pobol od bolesti krvnih žila, pa tako i statistički dulji život.
Najveći broj žena se u potpunosti ostvario kroz ljubav, davanje, majčinstvo, obitelj, te kroz radnu, poduzetničku i mnoge druge oblike socijalne participacije.
Među njima uvijek su me fascinirale žene patnice, zapravo heroine. Prototip tih žena su naše bake i majke, koje su na svojim leđima nosile neimaštinu, puko preživljavanje, ratove, umiranja, brojnu djecu, poročnog muža, i ostale uspravne i postojane. Danas su uglavnom same, ali mirne i spokojne, jer svoju životnu misiju su pošteno odradile. Ali, heroine nisu samo one, heroine žive i u brojnim današnjim obiteljima, samozatajne, u drugom planu, ali s jasnim životnim ciljem. Svoju životnu priču otkrivaju stidljivo, pritješnjene velikom nedaćom, s pogledom na zatvorena vrata.
Drugi put svoje ostvarenosti odabrale su žene, da ih nazovem «dame po rođenju», danas u žargonu poznate kao «udavače». Nisu sklone tako velikoj žrtvi, ali pažljivo važu životnu sudbinu i pri tome se uzdaju u mali faktor sreće. Pomalo proračunate, pronicljive i vrlo vješte, pronaći će svoje mjesto u zajednici s kojim će biti zadovoljne.
Danas, kao potpuno ostvarena i vrlo samosvjesna figurira «moderna» žena, koja uspješno pliva poduzetničkim ili visoko zahtjevnim radnim mjestima. Ne traže ničiju milost, vjeruju u svoju sposobnost i inteligenciju i odlično balansiraju između svoje društvene i obiteljske uloge.
Nažalost, postoje i žene koje se nisu u potpunosti ostvarile. Teško je posložiti mozaik faktora koji su do toga doveli, ali vjerojatno dominiraju obiteljske prilike, nesretno odrastanje, radno nezadovoljstvo, psihološko-emotivne frustracije, ali vrlo često i neki od neprepoznatih oblika psihički promijenjene ličnosti. Obično ih karakterizira agresivan i upadljiv socijalni profil, nesigurnost, naglašavanje ženske solidarnosti, emancipacije i osjećaja neravnopravnosti.
Na sve navedeno imaju potpuno i legitimno pravo kada naša međuovisnost ne bi bila tako presudna za odgoj i odrastanje mladih. Njihova negativna socijalna jeka, često stvara osjećaj krivnje kod dječaka i nepotrebne agresivnost kod djevojčica, a jedno i drugo dovodi do kasnijeg devijantnog društvenog ponašanja. Time se priča o spolnoj (ne)ravnopravnosti vraća na početak.
27 ožujka 2009
20 ožujka 2009
U POSTRAZI ZA IDENTITETOM
Vjernički narod obilježio je dan svojega zaštitnika, sv. Josipa. Već uobičajeno, uz svečanu misu, te pastoralni posjet mjesnog biskupa, nisu izostala ni obiteljska druženja s prijateljima i gostima. Josip, Isusov poočim, skromni drvodjelac, vrijedni radnik i izuzetni muž i otac, od samih kršćanskih početaka, stekao je simpatije vjernika. Snagu njegove osobe, univerzalnost i jakost poruke koju nosi, prepoznali su naši preci koji ga već tri stotine godina štuju kao zaštitnika Domovine. Decenijama je i zaštitnik Slatine, a kroz nekoliko godina spomen na njega bio je i Dan grada.
Tako je Josipovo, nakratko izmigoljilo iz crkvenog krila. Povratak natrag, kako to obično biva, ne ide lako. Zov gungule, vašara i trgovine ne da Josipa. Možda se tu može iščitati još jedna pojava, koja s godinama može biti još naglašenija. Naime, vjernici, ali i oni koji to nisu, imaju potrebu se identificirati kroz pojedine blagdane, i na taj način poslati poruku o svome životu, svjetonazoru i promišljanju. Poznato nam je to iz povijesti.
Što se s našim kolektivnim, slatinskim identificiranjem? Slatina, odnosno područje Slatine, podsjetimo se, barem prema spomeničkoj baštini datira iz doba Rima (pretpovijesno razdoblje ovdje zaboravimo!), kao prostor važnih rimskih putova prema istočnim provincijama. Nastanjena Ilirima, do doseljavanja Hrvata. Kroničari bilježe srednjovjekovni procvat, iz kojeg vremena potiče i prvo spominjanje imena Slatine (1297 g), a što je danas prihvaćeno kao rođendan grada i novi Dan grada. Naime, u jednoj zemljišnoj ispravi iz toga vremena koja je sačuvana, spominje se kamen međaš u Tu(r)bini, uz cestu koja vodi prema Slatini. Bogato kulturno spomeničko stvaralaštvo iz tih stoljeća, pometeno je osmanlijskom invazijom i okupacijom kroz 150 godina. Turci su otišli 1694. i iza sebe ostavili pustoš, prije svega populacijsku. Sela su bila prazna, u Slatini je ostalo desetak obitelji. Slijedi razdoblje «praznine», te konac 19. stoljeća, kao početak moderne povijesti Slatine, te početak novih migracija stanovništva.
Od turskog doba do današnjih dana, povijest Slatine je povijest naseljavanja, prilagođavanja, upoznavanja i borbe za goli život. To je povijest odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u Slatinu. Goloruki, sa sobom su donosili samo vjeru u bolji život.
U takvim povijesnim, socijalnim, a kasnije i političkim gibanjima, teško se moglo promišljati kulturno određenje grada. Posljedica svega je, stalna potraga za novim identitetom. Dao Bog da ga pronađemo. Strah me jedino nekog nadobudnog studenta povijesti, da se ne zakopa u neki od povijesnih arhiva Beča, Budimpešte ili Zagreba i otkrije novi «kamen međaš» po kojem smo 50 ili 150 godina godina stariji, i opet nas vrati na početak.
A do tada, ne bi škodilo, vratiti se generacijama svojih sugrađana. Možda se i u njima krije dovoljno bogatstva, znanja i osobnosti, kao polazište, za formiranje nove prepoznatljivosti našega grada. Zaslužili su to.
Tako je Josipovo, nakratko izmigoljilo iz crkvenog krila. Povratak natrag, kako to obično biva, ne ide lako. Zov gungule, vašara i trgovine ne da Josipa. Možda se tu može iščitati još jedna pojava, koja s godinama može biti još naglašenija. Naime, vjernici, ali i oni koji to nisu, imaju potrebu se identificirati kroz pojedine blagdane, i na taj način poslati poruku o svome životu, svjetonazoru i promišljanju. Poznato nam je to iz povijesti.
Što se s našim kolektivnim, slatinskim identificiranjem? Slatina, odnosno područje Slatine, podsjetimo se, barem prema spomeničkoj baštini datira iz doba Rima (pretpovijesno razdoblje ovdje zaboravimo!), kao prostor važnih rimskih putova prema istočnim provincijama. Nastanjena Ilirima, do doseljavanja Hrvata. Kroničari bilježe srednjovjekovni procvat, iz kojeg vremena potiče i prvo spominjanje imena Slatine (1297 g), a što je danas prihvaćeno kao rođendan grada i novi Dan grada. Naime, u jednoj zemljišnoj ispravi iz toga vremena koja je sačuvana, spominje se kamen međaš u Tu(r)bini, uz cestu koja vodi prema Slatini. Bogato kulturno spomeničko stvaralaštvo iz tih stoljeća, pometeno je osmanlijskom invazijom i okupacijom kroz 150 godina. Turci su otišli 1694. i iza sebe ostavili pustoš, prije svega populacijsku. Sela su bila prazna, u Slatini je ostalo desetak obitelji. Slijedi razdoblje «praznine», te konac 19. stoljeća, kao početak moderne povijesti Slatine, te početak novih migracija stanovništva.
Od turskog doba do današnjih dana, povijest Slatine je povijest naseljavanja, prilagođavanja, upoznavanja i borbe za goli život. To je povijest odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u Slatinu. Goloruki, sa sobom su donosili samo vjeru u bolji život.
U takvim povijesnim, socijalnim, a kasnije i političkim gibanjima, teško se moglo promišljati kulturno određenje grada. Posljedica svega je, stalna potraga za novim identitetom. Dao Bog da ga pronađemo. Strah me jedino nekog nadobudnog studenta povijesti, da se ne zakopa u neki od povijesnih arhiva Beča, Budimpešte ili Zagreba i otkrije novi «kamen međaš» po kojem smo 50 ili 150 godina godina stariji, i opet nas vrati na početak.
A do tada, ne bi škodilo, vratiti se generacijama svojih sugrađana. Možda se i u njima krije dovoljno bogatstva, znanja i osobnosti, kao polazište, za formiranje nove prepoznatljivosti našega grada. Zaslužili su to.
15 ožujka 2009
U RADU JE SPAS
Kolektivna paranoja recesije koja se zadnjih zakotrljala iz Amerike neodoljiva me podsjeća na pandemiju španjolske gripe s početka dvadesetog stoljeća. Gripa je tada «pomela» 40 milijuna ljudi. Možemo li današnju recesiju uspoređivati protutnjalom gripom? Prema onome što čitamo posljedice mogu biti i teže. Već sada, na početku, milijuni ljudi ostaju bez posla, velike korporacije su na koljenima, osnivaju se krizni stožeri, između ostalih i oni za zbrinjavanje gladnih. Samo da se još jednom pozicioniram, priča se ne događa u afričkom Nigeru ili Čadu, nego u Americi i Europi.
Da li smo svjesni izazova? Svjesnost postoji i to je ono što ohrabruje, ali se svojih iluzija teško odričemo. A naša temeljna iluzija je dobro živjeti, a ne raditi. Nema zrelosti organiziranog društva (a već smo punoljetni!), socijalne osjetljivosti i solidarnosti. Jednako razorna kao i materijalna, je moralna kriza- recesija savjesti, koja figurira kao nijema kulisa zla kroz koje prolazimo.
Neumorni u našem japajakanju, podsjećamo na pustinjske nojeve s duboko ukopanim glavama u pijesak svojih iluzija. I čekat ćemo da oluja prođe, protresti svoje kićeno perje i nastaviti svoj lagani, ponosni hod, uvjereni da se ništa nije dogodilo. Recept je tu!? Na razočarenje razmažene elite, receptura je ovoga puta pogrešna.
Što je s lokalnom zajednicom? Narodni predstavnici, dojam je, čine maksimalne napore u promicanju nade za boljitak sredine u kojoj živimo. Sadržaj i nasljeđe koje imaju, te najavljeno kresanje proračuna ne idu im u prilog. Naime, prema popisu stanovništva imamo 5% ukupnog stanovništva sa završenim fakultetom (radno aktivnog vjerojatno manje od 3%), 6,4 % stanovništva dobiva socijalnu pomoć, stopa nezaposlenosti se dnevno mijenja, vjerojatno je veća od 20%.
Dok se zabavljam navedenim brojkama, slušam vapijući glas s radija o potrebi proizvodnje neograničenih količina duhana berleja, uz izvanredno poticajnu cijenu, zajamčenu dobit i isplatu do kraja godine. Znam da potencijale, znanje i iskustvo u tome poslu imamo. Pada mi napamet jedna dječački naivna i hipotetička ideja; zašto u nadolazećim mjesecima ne provedemo kampanju intenzivne proizvodnje duhanskog lista (nadam se da neću sablazniti borce protiv pušenja, jer ubiti se može i kruhom, a ne samo duhanom!) pod motom «Slatina grad pune zaposlenosti»?! I pri tome zaposlimo većinu nezaposlenih, potkožimo studente i đake, vratimo žene i mame svojima iz Njemačke, iz «iz šparoga», i originalno odgovorimo na svjetsku i domaću recesiju.
Nijemac F. Nietzsche govoreći o radu u Radosnoj znanosti kaže da «…postoje ljudi koji bi radije propali nego radili, zatim oni izbirljivi koje je teško zadovoljiti, iako je sam rad dobitak svih dobitaka pa i onaj najteži. Inače, su odlučno lijeni, sve ako je uz tu lijenost povezano osiromašenje, sramota, opasnost po zdravlje i život. Mi smo to saželi u jednostavnu: U radu je spas.
Da li smo svjesni izazova? Svjesnost postoji i to je ono što ohrabruje, ali se svojih iluzija teško odričemo. A naša temeljna iluzija je dobro živjeti, a ne raditi. Nema zrelosti organiziranog društva (a već smo punoljetni!), socijalne osjetljivosti i solidarnosti. Jednako razorna kao i materijalna, je moralna kriza- recesija savjesti, koja figurira kao nijema kulisa zla kroz koje prolazimo.
Neumorni u našem japajakanju, podsjećamo na pustinjske nojeve s duboko ukopanim glavama u pijesak svojih iluzija. I čekat ćemo da oluja prođe, protresti svoje kićeno perje i nastaviti svoj lagani, ponosni hod, uvjereni da se ništa nije dogodilo. Recept je tu!? Na razočarenje razmažene elite, receptura je ovoga puta pogrešna.
Što je s lokalnom zajednicom? Narodni predstavnici, dojam je, čine maksimalne napore u promicanju nade za boljitak sredine u kojoj živimo. Sadržaj i nasljeđe koje imaju, te najavljeno kresanje proračuna ne idu im u prilog. Naime, prema popisu stanovništva imamo 5% ukupnog stanovništva sa završenim fakultetom (radno aktivnog vjerojatno manje od 3%), 6,4 % stanovništva dobiva socijalnu pomoć, stopa nezaposlenosti se dnevno mijenja, vjerojatno je veća od 20%.
Dok se zabavljam navedenim brojkama, slušam vapijući glas s radija o potrebi proizvodnje neograničenih količina duhana berleja, uz izvanredno poticajnu cijenu, zajamčenu dobit i isplatu do kraja godine. Znam da potencijale, znanje i iskustvo u tome poslu imamo. Pada mi napamet jedna dječački naivna i hipotetička ideja; zašto u nadolazećim mjesecima ne provedemo kampanju intenzivne proizvodnje duhanskog lista (nadam se da neću sablazniti borce protiv pušenja, jer ubiti se može i kruhom, a ne samo duhanom!) pod motom «Slatina grad pune zaposlenosti»?! I pri tome zaposlimo većinu nezaposlenih, potkožimo studente i đake, vratimo žene i mame svojima iz Njemačke, iz «iz šparoga», i originalno odgovorimo na svjetsku i domaću recesiju.
Nijemac F. Nietzsche govoreći o radu u Radosnoj znanosti kaže da «…postoje ljudi koji bi radije propali nego radili, zatim oni izbirljivi koje je teško zadovoljiti, iako je sam rad dobitak svih dobitaka pa i onaj najteži. Inače, su odlučno lijeni, sve ako je uz tu lijenost povezano osiromašenje, sramota, opasnost po zdravlje i život. Mi smo to saželi u jednostavnu: U radu je spas.
03 ožujka 2009
ZNANJE, STRUČNOST I VJEŠTINA U SLUŽBI PACIJENTA
Teško je govoriti o prožvakanoj temi kao što je odnos liječnik- pacijent, ali stalni susreti, događanja i interreakcije iznjedre i nova razmišljanja. Zdravstveni djelatnici dobro znaju da su javni radnici, i po prirodi stvari su podložni kritici. Ona je, prema našem narodnom običaju, uglavnom napadna i otvorena, ali ima i finih, kapilarnih kritika koje sporije putuju, ali do svoga cilja u pravilu dođu. Kritika, osobito dobronamjerna, uvijek je dobro došla, bez obzira koliko pogađala naš ego.
Možda je zanimljiviji upit što mi mislimo o našim pacijentima? Dozvoljeno nam je misliti što hoćemo, ali dužnost nam je pacijentu maksimalno dati svoje znanje, stručnost i vještinu. Pri tome smo vođeni mnoštvom stručnih dijagnostičkih i terapijskih postupnika, etičkih i osiguravateljskih normativa. Za individualnost ostaje malo prostora; iskoristiti ju, ono je po čemu se razlikujemo.
Mogu se prepoznati tri kategorije pacijenata: bolesni, «profesionalni» i rentni. Ne postoji jasna granica među njima, postoje brojne podskupine, pripadnost skupini nije fiksna, u zdravstvenom kartonu ne piše kojoj skupini pacijent pripada. Uvijek novi izazov, u tome je ljepota poziva.
Najugodnije je raditi s bolesnima. Tu postoji maksimalna otvorenost, predanost i suradnja pacijenta. Svaki pokret, mimika, držanje govori o njegovoj bolesti. Traži pomoć. Njegovo povjerenje u liječnika je neizmjerno. Takav stav ne može ostati bez adekvatne reakcije liječnika. Osjeća se samo pozitivni fluid između dvije osobe. Zvuči demagoški, ali nema bolje nagrade od osjećaja da ste nekome pomogli.
Pacijenti «profesionalci» (bolest kao profesija!) je jedna dozlaboga zamorna skupina, kojoj životna misija postaje obijanje svih mogućih ordinacija, prikupljanje medicinske dokumentacije, nepovjerenje prema uglavnom urednim pretragama, doživljavanje liječnika kao neznalica, te traženje drugog, trećeg, petog mišljenja. Oni su vjerni i sigurni potrošači državnog zdravstvenog novca. Vrlo su osjetljivi, medicinski odlično educirani, očekuju osobito profesionalan pristup i «konačnu» dijagnozu. Nema kod njih rentnih elemenata, vjerojatno više potrebe za pažnjom i sažaljenjem. Naša je nevolja, što statističkom i biološkom logikom i oni obolijevaju, a biologiju ili nedajbože liječnički previd ne priznaju i ne opraštaju.
Rentni pacijenti su stari koliko i moderna medicina. U zadnje vrijeme ojačavaju. Nije im bitno zdravlje (po njima su uglavnom zdravi!), doživljavaju nas kao nužno zlo i sredstvo da bi ostvarili, u svojoj glavi, zacrtanu rentu-korist (bolovanje, socijalnu naknadu, mirovinu…). Dobro su motivirani i uglavnom iskreni. Iako vođeni rentnom motivacijom, nipošto ih ne treba doživljavati kao negativce. Uglavnom i dolaze zbog nevolje, nepoznavanja svojih prava ili jednostavno potrebe za materijalizacijom svojega stanja.
Ova virtualna podjela poznata je i u drugim dijelovima društvenog života. Govori o našim naravima, mentalitetu i odgoju. Očekivati promjene u sustavu zdravstva, a ne mijenjati društvo, ne ide. Svi smo mi zakon spojenih posuda.
Možda je zanimljiviji upit što mi mislimo o našim pacijentima? Dozvoljeno nam je misliti što hoćemo, ali dužnost nam je pacijentu maksimalno dati svoje znanje, stručnost i vještinu. Pri tome smo vođeni mnoštvom stručnih dijagnostičkih i terapijskih postupnika, etičkih i osiguravateljskih normativa. Za individualnost ostaje malo prostora; iskoristiti ju, ono je po čemu se razlikujemo.
Mogu se prepoznati tri kategorije pacijenata: bolesni, «profesionalni» i rentni. Ne postoji jasna granica među njima, postoje brojne podskupine, pripadnost skupini nije fiksna, u zdravstvenom kartonu ne piše kojoj skupini pacijent pripada. Uvijek novi izazov, u tome je ljepota poziva.
Najugodnije je raditi s bolesnima. Tu postoji maksimalna otvorenost, predanost i suradnja pacijenta. Svaki pokret, mimika, držanje govori o njegovoj bolesti. Traži pomoć. Njegovo povjerenje u liječnika je neizmjerno. Takav stav ne može ostati bez adekvatne reakcije liječnika. Osjeća se samo pozitivni fluid između dvije osobe. Zvuči demagoški, ali nema bolje nagrade od osjećaja da ste nekome pomogli.
Pacijenti «profesionalci» (bolest kao profesija!) je jedna dozlaboga zamorna skupina, kojoj životna misija postaje obijanje svih mogućih ordinacija, prikupljanje medicinske dokumentacije, nepovjerenje prema uglavnom urednim pretragama, doživljavanje liječnika kao neznalica, te traženje drugog, trećeg, petog mišljenja. Oni su vjerni i sigurni potrošači državnog zdravstvenog novca. Vrlo su osjetljivi, medicinski odlično educirani, očekuju osobito profesionalan pristup i «konačnu» dijagnozu. Nema kod njih rentnih elemenata, vjerojatno više potrebe za pažnjom i sažaljenjem. Naša je nevolja, što statističkom i biološkom logikom i oni obolijevaju, a biologiju ili nedajbože liječnički previd ne priznaju i ne opraštaju.
Rentni pacijenti su stari koliko i moderna medicina. U zadnje vrijeme ojačavaju. Nije im bitno zdravlje (po njima su uglavnom zdravi!), doživljavaju nas kao nužno zlo i sredstvo da bi ostvarili, u svojoj glavi, zacrtanu rentu-korist (bolovanje, socijalnu naknadu, mirovinu…). Dobro su motivirani i uglavnom iskreni. Iako vođeni rentnom motivacijom, nipošto ih ne treba doživljavati kao negativce. Uglavnom i dolaze zbog nevolje, nepoznavanja svojih prava ili jednostavno potrebe za materijalizacijom svojega stanja.
Ova virtualna podjela poznata je i u drugim dijelovima društvenog života. Govori o našim naravima, mentalitetu i odgoju. Očekivati promjene u sustavu zdravstva, a ne mijenjati društvo, ne ide. Svi smo mi zakon spojenih posuda.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)