Ove godine već smo obilježili dva svečarska dana za naše žene. Dobili su od svojih dragih prigodničarske čestitke ili skromne darove, uglavnom prikladne trenutku u kojem živimo. Kao i do sada, ti dani su za nekolicinu feminističkih udruga prigoda za povijesni prikaz borbe za ženska prava i pobudnica za daljnju žensku emancipaciju. Gdje mjesto žene u hrvatskom društvu? Ima li danas, 100 godina iza Rose Luxemburg, spolne neravnopravnosti? Složeno je to pitanje za jednoznačan odgovor i blago rečeno sklizak teren, koji muškarci obično izbjegavaju. Zato ću radije o svojem doživljaju žena, onako oprezno, potiho, iz izlizane liječničke stolice. Činjenica je, da se žene biološki (fenotipski, genotipski, hormonalno), psihološki, emocionalno i socijalno razlikuju od muškaraca. U toj različitosti stekle su mnoge komparativne prednosti; privilegij dominantnosti u opstojnosti vrste, epitet ljepšeg spola, manji pobol od bolesti krvnih žila, pa tako i statistički dulji život.
Najveći broj žena se u potpunosti ostvario kroz ljubav, davanje, majčinstvo, obitelj, te kroz radnu, poduzetničku i mnoge druge oblike socijalne participacije.
Među njima uvijek su me fascinirale žene patnice, zapravo heroine. Prototip tih žena su naše bake i majke, koje su na svojim leđima nosile neimaštinu, puko preživljavanje, ratove, umiranja, brojnu djecu, poročnog muža, i ostale uspravne i postojane. Danas su uglavnom same, ali mirne i spokojne, jer svoju životnu misiju su pošteno odradile. Ali, heroine nisu samo one, heroine žive i u brojnim današnjim obiteljima, samozatajne, u drugom planu, ali s jasnim životnim ciljem. Svoju životnu priču otkrivaju stidljivo, pritješnjene velikom nedaćom, s pogledom na zatvorena vrata.
Drugi put svoje ostvarenosti odabrale su žene, da ih nazovem «dame po rođenju», danas u žargonu poznate kao «udavače». Nisu sklone tako velikoj žrtvi, ali pažljivo važu životnu sudbinu i pri tome se uzdaju u mali faktor sreće. Pomalo proračunate, pronicljive i vrlo vješte, pronaći će svoje mjesto u zajednici s kojim će biti zadovoljne.
Danas, kao potpuno ostvarena i vrlo samosvjesna figurira «moderna» žena, koja uspješno pliva poduzetničkim ili visoko zahtjevnim radnim mjestima. Ne traže ničiju milost, vjeruju u svoju sposobnost i inteligenciju i odlično balansiraju između svoje društvene i obiteljske uloge.
Nažalost, postoje i žene koje se nisu u potpunosti ostvarile. Teško je posložiti mozaik faktora koji su do toga doveli, ali vjerojatno dominiraju obiteljske prilike, nesretno odrastanje, radno nezadovoljstvo, psihološko-emotivne frustracije, ali vrlo često i neki od neprepoznatih oblika psihički promijenjene ličnosti. Obično ih karakterizira agresivan i upadljiv socijalni profil, nesigurnost, naglašavanje ženske solidarnosti, emancipacije i osjećaja neravnopravnosti.
Na sve navedeno imaju potpuno i legitimno pravo kada naša međuovisnost ne bi bila tako presudna za odgoj i odrastanje mladih. Njihova negativna socijalna jeka, često stvara osjećaj krivnje kod dječaka i nepotrebne agresivnost kod djevojčica, a jedno i drugo dovodi do kasnijeg devijantnog društvenog ponašanja. Time se priča o spolnoj (ne)ravnopravnosti vraća na početak.
Nema komentara:
Objavi komentar