Prije dvadeset i više godina u Kumrovcu, rodnom mjestu druga Tite, djelovala je politička škola, tadašnje jedine stranke, Saveza komunista. Nepoznato je, da li je bila osnovna, srednja ili fakultet. Koliko se prisjećam, iz tadašnjih novinskih natpisa, zvali su je školom za političko opismenjavanje članova partije, osobito mladih. Pohađali su je komunisti iz cijele države, a dobivenom potvrdom dokazivali su svoju političku legitimaciju. Postojao je i ubrzani ljetni tečaj, poput današnjih volonterskih radionica, gdje se «opismenjavalo» tijekom ljetnih ferija. Bez obzira, redovno ili volonterski, posjedovati diplomu iz Kumrovca, značilo je ubrzano i sigurno političko napredovanje.
Urušavanjem navedenog sustava, urušila se i navedena škola. Rijetki su za njom pustili i jednu suzu. Zakoračilo smo u demokraciju, u kojoj po svojoj definiciji narod na političkom tržištu bira svoje najbolje predstavnike, a oni opet rade za opće dobro naroda i države. Blagodati demokracije, osobito one s našim autentičnim hrvatskim štihom, svakodnevno osjećamo:).
Prije nekoliko dana s prijateljima sam posjetio manastir sv. Nikole kod Orahovice. U ugodnom druženju s pravoslavnim parohom, poslije obilaska manastira, došle su na red one uobičajene teme, pa i pitanje Kosova. Paroh Jovan nije se libio dati svoje viđenje. Prepričat ću ga, jer je osobito. Meni kao Srbinu, kao i svakom Srbinu na svijetu, Kosovo je najbolnija rana, započeo je Jovan. To je otuđenje srpske zemlje i naših svetinja. Zbog toga će patiti generacije Srba. Ali reći ću vam i svoje osobno mišljenje kao vjernika i paroha. Srbi su izgubili Kosovo jer nisu poslušali duhovnu mudrost Evanđelja: «rađajte se, množite se i napučite zemlju i upravljajte njome». Da smo imali toga duha, vjere i da smo živjeli Evanđelje, Kosovo bi danas bilo srpsko, završio je paroh.
Duh komunizma i njegove neizostavne sastavnice ateizma, danas je ponovno tema hrvatske javnosti. Priču je inicirala kolumna napisana u katoličkom tjedniku Glasu koncila, gdje rečeno da duh komunizma sa svim svojim atributima i danas je dominantan u hrvatskom društvu i politici, zamjerajući mu osobito manjak državotvornosti i višak pljačke narodnih dobara. Odnosno, da za potrebe ovoga članka metaforički pojednostavim. Škola Saveza komunista je prestala s radom, ali njen duh je ostao u njenih brojnim učenicima koji svoju «pismenost» stečenu u političkoj školi, vrlo dobro kapitaliziraju u brojnim područjima društvenog života, te unosnim i zavidnim funkcijama.
U godini, ili bolje rečeno godinama koje slijede, najdublje krize hrvatske države i društva, postavlja se logično pitanje, kojim putem dalje?
Ateistički i bezdušni liberalizam sa svojim jedinim ciljem: vrtoglavim stjecanjem bogatstva pojedincu i stavljanja države i naroda u funkciju toga cilja. Radnju toga filma i danas gledamo svojim očima i osjećamo u svojim venama, već skoro dvadesetak godina.
Ili nam je, ma kakvo to oporo zvučalo za uši jednog dijela nacije, pametnije povjerovati priči Jovanovoj i dobronamjernih katoličkih i drugih vjerskih otaca i društvo graditi na duhovnoj mudrosti i njenim vrijednostima. S čovjekom u središtu.
Izbor je uvijek na narodu.
