ODGOVOR NOVIM IZAZOVIMA

Postoji li sličnost između pretilosti, depresije i recesije, bolestima koje će obilježiti sljedeću deceniiju? Mala ili nikakva!? Prvu vezujemo s našim tijelom, drugu sa stanjem duha, a treću s društvenom zajednicom kojoj pripadamo.

Prvoj od njih pretilosti (debljini), istinskoj majci ogromnog broja bolesti, predviđa se nevjerojatan porast u sljedećoj deceniji. Epilog bio mogao biti čudesan, možda i «čudovištan». Pretilost bi mogla postati suvremeni Frankestein i podariti nas hrpom raznih nadomjestaka, od umjetnih kukova, rožnica, gusterača,  mozgova, stentova (premosnica), zalistaka do kompletnih kompletnih srca i pluća. Pri tome podrijetlo navedenih pomagala je i dalje prije svega kadaversko (leš), sve više sintetsko, u budućnosti i genetsko. Premda, za većinu vrlo pitka priča, vrlo brzo će postati privilegija bogatih i izvor novih frustracija siromašnog čovjeka.

Ni bogati, ne trebaju previše likovati. Jer, na klizavom terenu genetskog inženjeringa mogu ispasti pokusni kunići, te predmet zlobnih osmijeha okoline.

Depresija je već danas svojim pobolom na vrhu ljestvice poznatih bolesti. I njoj, kao i pretilosti, slijedi još snažniji rast. Bolest je to beznađa, gubitka smisla i vjere u osobno životno poslanje. Najčešći je uzrok samoubojstva. Širom je otvorila vrata farmaceutskoj industriji u utakmici za najbolji antidepresiv. Zanimljivo je, većina antidepresiva nove generacije djeluje podižući razinu bjelančevine serotonina, još od starih Grka, poznatog kao hormona sreće. Po toj logici, depresija bi se moglo definirati i kao bolest nedostatka sreće.

Recesija je gospodarsko nazadovanje, i isključujući rijetke gospodarske kataklizme, uvijek je izraz gospodarske neuređenosti i neuravnoteženosti društva. Recesija je odavno prestala biti samo gospodarski, ona je uz mnoge druge i visoko kotirajući medicinski problem. To je sociopatija ili psihosocijalni čimbenik rizika za brojne psihosomatske bolesti i stoji uz bok ozbiljnim rizičnim faktorima kao što je visok arterijski tlak i kolesterol, loša prehrana i fizička neaktivnost.

Postoji li ipak sličnost ili poveznica za navedene bolesti? Naravno, da postoji. Zajednički nazivnik im je čovjek. Kada u svome svakodnevnom radu govorim pretilim, depresivnim i društveno ranjenim osobama, uvijek govorim istu priču. Nema čarobnog štapića ili lijeka za navedeno stanje. Rješenje je u promjeni kompletne životne filozofije, vraćanju ljudskim korijenima, prirodi i praiskonskim vrijednostima.

Ustrojavajući svoju vojnu silu Napoleon je, do tada najvišem vojnom generalskom činu, nadredio i dvanaest maršalskih. «Ovih 12 maršala oličavali su napor i trud, rođenje i naklonost nisu značili ništa pri izboru. Majka svih ovih maršala zvala se hrabrost, a otac pobjeda», piše A.Dumas u Napoleonu.

Dobar je to zdravstveni putokaz za nadolazeće vrijeme.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM BOŽIĆEM

         S nostalgijom se sjećamo mnogih dragih događaja iz našeg djetinjstva. Naravno, i manje dragih. Svi, rođeni i odgajani u kršćanskom ozračju, reći će, Božić je dio mladosti koja se ne može zaboraviti.

         Idiličan i mističan susret s malim Bogom, od milja Božićem, oduvijek je golicao dječju maštu. K tomu, okupljao je obitelj,  snažnije ju povezivao i davao poticaj za nadolazeću godinu. I slatkiši ispod jelke i božićna pečenka, važan su dio kolorita. Adventska duhovna obnova, božićna ispovijed i pomirenje s Bogom i ljudima davali su blagdanu neophodnu čistoću.

Takvoga Božića više nema. Prostor maloga Boga zauzeli su «veliki bogovi». Uz već standardnog boga konzumerizma personificiranog u poolovljenim i jeftinim kineskim lutkicama, ove godine prostor nam zauzeše bog «praznih političkih obećanja» i božica «božićnica».

Ispraznih političkih obećanja zadnjih godina smo se nagutali, ali ovobožićna nam doista teško padaju. Valjda, neko novo vrijeme. Naučeni smo već, da ćemo svako njihovo «mesijansko» televizijsko ukazanje i obećanje coltati iz vlastitog novčanika. I k tomu, još pet godina mandata, čime će se nagraditi najmaštovitiji. Svi lijepi sponzori, koje se može pročitati, smo zapravo MI. Zato iskreno vjerujem u definitivno čišćenja božićnog prostora od ovih lažnjaka.

Poslije desetak godina mirovanja, u ovo predbožićno vrijeme, ponovno nam se ukazala «božićnica», kao duhovna udica za zadržavanje privilegija, uokvirenih u zakonsku formu kolektivnog ugovora. Božićnica je, u ovome prostoru i ovakvome vremenu grubo vrijeđanje Božića. Ne zato što je nismo zaslužili, nego zato što je postala instrument za proizvodnju nejednakosti. A mali Bog je došao da nam kaže da smo svi braća. Gdje tu logika!?

Božićno vrijeme je vrijeme čišćenja od lažnih proroka i krivih bogova i vraćanju istinskim ljudskim vrijednostima. Božić, i poruke koje nosi, zasigurno je jedan od tih putova. 

CRVENA JURILICA

Star i onemoćao, u kripti slezene, ćutio je zadnje dane. Pred njim je kazivanje starijeg brata, kad te zarobe u slezeni, to je kraj. Sve je brzo prošlo, već su mu 84 dana. Stiješnjen u uskom hodniku, prisjećao se sadržajnog života. Postat ćeš brzo bezlična masa- bilirubin, a onda ćeš s fekalijama u organski otpad. Nekome ćeš valjda i tada koristiti, sjetno će eritrocit, koga krvni prijatelji zovu crveni, a ljudi tjelešce što ga, shvatio sam, užasno nervira /pa tko to voli biti tjelešce(?), pitao me/.

Rođen sam u 4.leđnom kralješku, počinje mi priču. U samim počecima zvali se me i matična stanica, ali kada sam sedmi dan izašao iz kralješka i osjetio svu širinu i raskoš krvnih žila, postao sam crveni. Odmah su mi rekli, ne uobrazi se zbog kupanja u krvi, ti si rob fizikalac, smisao tvoga postojanja je raditi i umrijeti, za druge. Za tebe ništa drugo ne postoji.

Od prvog dana, gazda srce bilo je nemilosrdno. Tjeralo me i pumpalo. Jurio sam nevjerojatnim brzinama i hranio kisikom sve same debelokošce; neke mišiće, bubrege, mozak... A njima nikad dosta. U povratku su me opteretili otrovnim ugljičnim dioksidom, što je moj tobolac hemoglobin dovodilo do ludila. Tebe svi iskorištavaju, zvoncao mi je. Gušilo me i jedva sam čekao odlagalište pluća da ga se riješim. Ali, odmora nije bilo. Čim su mi jedan teret skinuli s leđa, tobolac je bio pun novog kisika i jurcanje se nastavljalo. Rad, samo rad, vrištalo je srce, narod je gladan. Bilo je nemilosrdno.

Ali, pajdo moj, raspričao se crveni, bilo je tu i užasnih dana. Najgore je, kada se riješiš jednog otrova, a umjesto kisika prilijepi ti se drugi, još opasniji. Mnogi moji prijatelji su zbog toga zarana otišli. Znam da je kolala priča, čuvaj se ugljičnog monoksida, to je pijavica koja te u hipu ubija. Dolazi iz smoga i dima.

Ja sam ipak sretan. Odvalio sam više od osamdeset dana i spokojno čekam svoj kraj. Nisu me slomili svi izazovi. Svoju misiju sam pošteno odradio.

Bio je to dirljiv oproštaj s crvenom jurilicom. Dok je, već potpuno razorena, odlazila na novu zadaću, obojiti fekalije i mokraću zlatnim pigmentom iz svoje utrobe, prazna kripta slezene primala je nove stanovnike. Život je tekao svojim tokom.

SUMANUTIM VREMENIMA

Na moj članak Flaster na ustima, urednik slatinskog tjednika V.G. dobio je priliku naširoko odgovoriti na stranicama Slatinskog portala. S obzirom da se radilo o pamfletu, tražio sam od portala svoj kratki osvrt na navedno u formi ovoga pisma, što mi je uskraćeno. Flaster na ustima br.2.
Objavljujem ga zato na stranicama svoga bloga da bude svjedočansto sumanutom vremenu straha i nepovjerenja.

Petar Nedić




Dragi moj Vinco,

Umjesto zamornog mučenja pisanjem pamfleta, kojim si mi zahvalio na jednogodišnjoj suradnji, ja ću ipak trezvenije.
Kada si me uznemireno nazvao ulaskom «uljeza» u tvoje monopolistički medijski prostor, dao si mi zapravo šlagvort za priču koju nosim u sebi.
Prvo, da intelektualno stvaralaštvo i vlasništvo ima svoju vrijednost, za njegovog autora čak neprocjenjivu, i da ne može služiti kao kićeni zaperak ničijim šeširima. Zato ga ljubomorno čuvam. Volim svoje, zar to nije pošteno?
Drugo, htio sam te uvesti u osnove medijskog ekonomskog razmišljanja. Školu koju ti sada započinješ, ja pohađam više od deset godina. Samo su nam uloge različite, ti si struktura, ja sam uljez. Tebi, strukturnom novinaru i uredniku, ogroman je trošak i napor dati dvije kune za tipski obrazac ugovora kojim bi našu suradnju stavili u zakonske okvire. Ja, svojevrsni društveni uljez, imam pak sreću da sam izgradio zavidnu moć preživljavanja u svim mogućim i nemogućim uvjetima. To me čini sretnim.
Cenzura? Ja nisam cenzuriran, to je točno. To nigdje nisam ni rekao. Ja sam maknut, ako ti već zaflasteren smeta, jer sam se drznuo dirnuti, što više reći "ne" strukturi.
Zbunjen si kada ti kažem da si ugodan čovjek. To doista mislim. Osobno, iskren si čovjek, imaš dušu i emocije. To cijenim i to je bogatstvo. Zato sam si i dozvolio ovako slobodniji stil pisanja. Ali, potrebe profesije su načele tvoju plemenitu osobnost.
Oprosti na koncu, s malo zakašnjelom reakcijom. Bio sam na studijskom putovanju i nije mi se dalo o ničem drugom razmišljati.


S poštovanjem


Petar Nedić


P.s.
Sjetih se još nečega. Nisi me kudio za članak o izboru gradonačelnika (čak sam tada bio i na naslovnici Petka!), nego zbog članka: Tko laje na križeve? Vinco moj, vrijeme čini svoje.

FLASTER NA USTA

Kuha na hrvatskoj televiziji. Pretjeruje se govoreći o rasulu, pa tko bi lud bježao iz prestižne i odlično plaćene državne službe i popratnih apanaža u neizvjesnost tržišta. Radi se zapravo o preustroju, što se događa ili će se događati i u drugim sferama društvenog života započetim dolaskom nove premijerke. Nekima procesi idu prebrzo, drugi ne prihvaćaju promjene, treći su jednostavno pozaspali na stražarnici prethodnih gospodara. Epilog je, više od stotinu flastera na ustima novinara informativnog programa HTV, u njihovom jasnom NE cenzuri medija.

Ako mislite da postoje samo zagrebački flasteri, kao jesenski performans razmaženih zvijezda HTV, onda se varate. Postoje i naši domaći.

Evo skromnog iskustva, ma kako neugodno bilo. Godinu dana sam svoje članke davao tjedniku Slatinski petak. Osim na papirnatom mediju tjednika, članke sam objavljivao i u elektronskoj formi, na mome blogu pod nazivom NECRECTOMIA, kao «priče o ljudima, događajima i sivoj hrvatskog stvarnosti i pokušaju mijenjanja na bolje. Jer to zaslužujemo». Navedeni blog mjesecima je dostupan na više WEB lokacija, u zadnje vrijeme i na prvom nezavisnom slatinskom portalu.

Dva mjeseca od opisanog stanja, slijedi poziv glavnog urednika Petka, da ne mogu objavljivati kolumnu u Petku, i da se odlučim za «mi ili oni (!?)», misleći pri tome valjda na navedeni portal. Pri tome ga nije zasmetalo što svoje tekstove iz Petka, uredno objavljuje na virovitičkim portalima.

Shvaćajući stvarnu pozadinu stvari, odnosno da ovakve odluke ne donosi glavni urednik, dva dana poslije pismeno zahvaljujem na suradnji. «U životu, tako i u pisanju, kompromise prihvaćam do trenutka zadiranja u minimalni prostor slobode koji pripada samo meni…vašu ucjenu smatram pritiskom na gore navedenu minimalnu slobodu, koja je preduvjet za moje afirmativno djelovanje», napisao sam između ostaloga u popratnom dopisu.

Očekivao sam s od odgovornih ljudi Petka suvislo očitovanje, ako ne zbog mene, onda barem iz poštovanja prema svojim čitateljima. Računao sam na kritički osvrt na moje tekstove, eventualno nisku razinu pisanja koju ovaj tjednik više ne može podnositi. Ništa od toga. Iz Petka samo prigušeno mrmljanje, mucanje, zapravo muk. Tako sam zaflasteren.

Sitnicu su ipak «flasteraši» pri tome zaboravili. Mogu se kratkotrajno flasteriti usta, pa i ona najdobronamjernija (povijest je tu prava učiteljica života!) ali misao, pravda, istina i sloboda nikada. One uvijek pobjeđuju. Tako će biti i ovoga puta, siguran sam.