Ne postoji organ u ljudskom tijelu koji odašilje toliku količinu naboja, žudnje, ljubavi, straha, (samo)poštovanja, erotičnosti, i ne znam sve čega, kao što je dojka. Svoju spolnu prepoznatljivost formira u pubertetu pod utjecajem spolnih hormona i od tada započinje svoje zanimljivo putovanje i poslanje. Kod mladih djevojaka je najvažnija sastavnica njihove ljupkosti i zavodljivosti, kod mladih mama je slatka ljubavna poveznica s ostalim članovima obitelji, sa zrelijom dobi raste zabrinutost zbog moguće bolesti. Sve do menopauze ženski spolni hormoni ritmički moduliraju njenu strukturu. Premda biološki i filogenetski ima primarno nutritivno i reproduktivno značenje, danas dobiva i estetsku, društvenu i marketinšku ulogu.
Zdravstveni status dojki ili sisa, kod nas nažalost nije dobar. Pobol (oko 25% od svih karcinoma!) i smrtnost su i dalje u porastu. Samosvijest, prevencija, rano otkrivanje, pa i terapija vjerojatno će u sljedećim godinama polučiti bolje rezultate. Do tada će i dalje biti najčešći karcinom među ženskom populacijom od koje će umirati do 1000 žena godišnje (više umire jedino od bolesti krvnih žila!). Razlog je vjerojatno vrludanje i nesnalaženje oko preventivne strategije, ali i naša poslovična inertnost kada je zdravlje u pitanju. Zadnjih godina su doista napravljeni kvalitetni programi ranog otkrivanja raka i oni puno obećavaju. Medicinski cilj je, apsolutno ostvariv, da nijedna žena u dogledno vrijeme ne umre od raka dojke.
Marketinško socijalni značaj dojki postaje univerzalan. Istaknuti dojku znači pokazati svoju ženstvenost, a to se cijeni. Osnivaju se klubovi ljubitelja i vlasnica velikih sisa, poprsje se više otkriva nego skriva, uvjet za djelić zvjezdane estradne slave je pokazati bradavicu ili inscenirati cijelo «ispadanje». To je jamstvo medijske nazočnosti. Poznato je i prihvaćeno novinarsko pravilo žute štampe: Bez cice nema naslovnice. Čuju se istina i suprotni, trezveniji glasovi, naglašava se vrijednost umjerenosti. Opća muška percepcija je da umjerenost naglašava intelektualnost, obline senzualnost. I ta marketinško-perceptivna priča teče bez kraja, bezvezna je kao i štošta u životu, ali ju promiču podjednako žene i muškarci, uz iskreno uglavnom obostrano zadovoljstvo.
Kao medicinar naglašavam i naglašavat ću važnost dojenja u pravilnom dječjem razvoju. Majčino mlijeko nije samo punina hrane, zaštite i ljubavi. Ono je medij koji će se trajno ucijepiti u dva bića, majku i dijete, i taj biljeg majčine sise nosit će oboje cijeli život.
Na koncu, poslije ove lagane šetnje kroz svijet ženske intime postavlja se tipično društveno pitanje nama običnim smrtnicima, koja sisa nam je najdraža? Bez premca- državna. I za muškarce, a bogme i za žene (sic!). Primit se državne dudice, postaje prestiž i privilegija. Zanimljivo još, jedina sisa koja nije izvor ljubomore i prijepora. Čemu onda sliniti kako država nije dobra?
Misterij ženskih sisa ostaje naraštajima iza nas. Neće im to, uvjeren sam, teško pasti.
23 veljače 2009
17 veljače 2009
MOĆ MLADIH
Teško pratim ritam tehnološke revolucije. Promjene u medicini, tehnologiji, komunikacijama su dnevne. S ushićenjem gledam ultrazvukom krvnu žilu širine 2 mm, razaznajem njenu strukturu, brzinu i smjer protoka krvi. Vidim ljudski organ u 3 D tehnologiji. Aparatima ne istražujemo više organ, ulazimo u stanicu, uzimamo uzorke, genski materijal, dešifriramo ljudski kod, pronalazimo genske aberacije odgovorne za pojedine bolesti. Pred nama je nova strategija u liječenju mnogih bolesti, genska terapija. Dobili smo moćna oruđa u svome radu i ponosni smo na genijalne umove tehnologa i informatičara koji su nam to omogućili. Ti genijalni umovi su u pravilu mladi ljudi.
Stasava i kod nas generacija mladih, obrazovanih, koja unatoč posvemašnjem društvenom sivilu ulijeva povjerenje. Za realan optimizam imam jake argumente. Dovoljan mi je broj godina, pa i pamćenje me služi, da jednostavnom usporedbom dvije mlade hrvatske generacije, dođem do takvog zaključka.
Generacija devedesetih. Živjeli su komotno, neobavezno, neopterećeni. Život ih je od dokoličara pretvorio u ratnike. Na svakome koraku svjedočili su svoju hrabrost, bez pogovora izvršavali ratne zadatke, ostavljali na bojištima svoje ekstremitete i živote. Njihova odlučnost i jedinstvo zadivilo je Hrvatsku i svijet. Zvali smo ih jednostavno herojima. Stvorili su Hrvatsku. Na nesreću, vrativši se iz rata dočekali su ih «logističari»- pozadinci, sad već i vlasnici «pretvorenih poduzeća» (termin je to čiji sadržaj današnjoj mladosti teško mogu objasniti!). Naši heroji postadoše višak u firmama svojih očeva, te baštinici «društvene nepravde» koju danas sve rjeđe imaju prilike javno objašnjavati. Za današnju mladost, oni su nažalost samo prošlo vrijeme.
Današnja mladost ni izbliza, barem zasad, nije kićena epitetitima prve generacije. Trpe kritike zbog nerada, neodgovornosti, cjelonoćnih izlazaka, agresivnosti. Frustrira ih društvena margina na koju su gurnuti. Povukli su u svojevrsnu ilegalu. Žive prikovani uz računala, u svome imaginarnome svijetu facebook-a i mnogobrojnih internetskih portala. Komuniciraju jednostavno, brzo, otvoreno; organiziraju se preko noći. Postaju pomalo svjesni moći koju im daje njihova informatička pismenost i pristojna naobrazba. Kada dosegnu kritičnu masu samosvijesti i intelektualne superiornosti, imat ćemo društveni tsunami i tada ćemo osjetiti njihovu pravu snagu (sjetite se državne mature ili Obame iz Amerike). Mnogi će se iščuđavati klincima koje do tada nisu poznavali. U međuvremenu shvatit će pretvorbu, povlaštene mirovine, menadžerske plaće, milijunaše koje je noć iznjedrila, naše idiotarije, proračunski deficit. Neće oprostiti što se za njih nije našla poneka mrvica s bogate tajkunske trpeze u formi kvartovskog košarkaškog igrališta, studentskog kredita ili barem elementarnog uvažavanja od strane podobnih.
Ne sumnjam, svoju povijesnu priliku bolje će iskoristiti od roditelja. I u boljoj su poziciji. Roditeljski adut je bilo srce (danas samo pjesnička ili valentinovska figura), a oni barataju znanjem što je istinska moć.
Svako je zlo za neko dobro, bilo je oduvijek pa do danas. Kada se budemo budili iz «postrecesijske kome» prvo ćemo ugledati mlada, lijepa, nasmijana, optimistična lica. Taj osjećaj je najbolji, rekli su mi pacijenti sto puta.
Stasava i kod nas generacija mladih, obrazovanih, koja unatoč posvemašnjem društvenom sivilu ulijeva povjerenje. Za realan optimizam imam jake argumente. Dovoljan mi je broj godina, pa i pamćenje me služi, da jednostavnom usporedbom dvije mlade hrvatske generacije, dođem do takvog zaključka.
Generacija devedesetih. Živjeli su komotno, neobavezno, neopterećeni. Život ih je od dokoličara pretvorio u ratnike. Na svakome koraku svjedočili su svoju hrabrost, bez pogovora izvršavali ratne zadatke, ostavljali na bojištima svoje ekstremitete i živote. Njihova odlučnost i jedinstvo zadivilo je Hrvatsku i svijet. Zvali smo ih jednostavno herojima. Stvorili su Hrvatsku. Na nesreću, vrativši se iz rata dočekali su ih «logističari»- pozadinci, sad već i vlasnici «pretvorenih poduzeća» (termin je to čiji sadržaj današnjoj mladosti teško mogu objasniti!). Naši heroji postadoše višak u firmama svojih očeva, te baštinici «društvene nepravde» koju danas sve rjeđe imaju prilike javno objašnjavati. Za današnju mladost, oni su nažalost samo prošlo vrijeme.
Današnja mladost ni izbliza, barem zasad, nije kićena epitetitima prve generacije. Trpe kritike zbog nerada, neodgovornosti, cjelonoćnih izlazaka, agresivnosti. Frustrira ih društvena margina na koju su gurnuti. Povukli su u svojevrsnu ilegalu. Žive prikovani uz računala, u svome imaginarnome svijetu facebook-a i mnogobrojnih internetskih portala. Komuniciraju jednostavno, brzo, otvoreno; organiziraju se preko noći. Postaju pomalo svjesni moći koju im daje njihova informatička pismenost i pristojna naobrazba. Kada dosegnu kritičnu masu samosvijesti i intelektualne superiornosti, imat ćemo društveni tsunami i tada ćemo osjetiti njihovu pravu snagu (sjetite se državne mature ili Obame iz Amerike). Mnogi će se iščuđavati klincima koje do tada nisu poznavali. U međuvremenu shvatit će pretvorbu, povlaštene mirovine, menadžerske plaće, milijunaše koje je noć iznjedrila, naše idiotarije, proračunski deficit. Neće oprostiti što se za njih nije našla poneka mrvica s bogate tajkunske trpeze u formi kvartovskog košarkaškog igrališta, studentskog kredita ili barem elementarnog uvažavanja od strane podobnih.
Ne sumnjam, svoju povijesnu priliku bolje će iskoristiti od roditelja. I u boljoj su poziciji. Roditeljski adut je bilo srce (danas samo pjesnička ili valentinovska figura), a oni barataju znanjem što je istinska moć.
Svako je zlo za neko dobro, bilo je oduvijek pa do danas. Kada se budemo budili iz «postrecesijske kome» prvo ćemo ugledati mlada, lijepa, nasmijana, optimistična lica. Taj osjećaj je najbolji, rekli su mi pacijenti sto puta.
06 veljače 2009
STOPALO KAO SUDBINA
Stopalom se bave mame, vrhunski arhitekti, kirurzi, pedikeri, pjesnici, ljubavnici. «Fetišiziraju» ga mnoge kulture, u običajima je većine naroda. U čemu je njegova snaga?
Stabilnost i snagu mu osiguravaju tri uporišne točke, na peti, ispod palca i malog prsta, a one čine tri luka, što stopalo čini vrhunskim sredstvom naše statičnosti, pokretljivosti i fleksibilnosti. U stopalu je 28 kostiju, brojne sveze, zglobovi, a pokreću ga mišići stopala i potkoljenice.
U životu sretoh brojna stopala. Ravna, čukljasta, deformirana, gljivičasta, ishemična, otečena. Ona u mome životu imaju osobit, skoro kultni značaj, jer ih držim doslovce ogledalom srca.
Ta brojna stopala su moj grad, zove se logično i jednostavno Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, kafića. U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče, želje i sjećanja su draga i potresna.
I tako, šetam i sretnem malo, slatko, baršunasto, dječačko stopalo. Ima samo jednu želju, neka me mamina i tatina ljubav grije cijeli život. Ništa drugo mi ne treba, skromno će.
Odmah do njega, s bolnim izrazom jeca dijabetičko stopalo. Modro, ofurene kože, s ružnim gnjiležom na prstu. Njegov govor je dojmljiv. U životu sam gazilo punim gasom. Nosilo sam radišnog, aktivnog, poduzetnog bankara. Bio je šećeraš i tlakaš, no nije zatim mario, kao ni za mene. Kada sam poplavilo, kirurg mi je odvratno prosiktao: šećer te «pojeo», nema ti lijeka, za infektivni si otpad. Sada čekam presudu.
Hodam svojim gradom i slušam stopala domaćica, seljaka, političara, bakica.
Odjednom, predamnom obamrlo stopalo. Blijedo, kahektično, suhe kože, beživotno. Njegova priča je složenija. Služilo sam dragog gospodina, voditelja tekstilne proizvodnje. Dijelio je sa mnom i brojnim djelatnicima poslovne brige, uspjehe, krize i zadovoljstva. Živio je asketski, bavio se sportom. Kada je firmi krenulo po zlu otkrio je: Za sve je kriv drug Mao (vjerojatno je mislio na Mao Zedonga, revolucionara i tvorca najzatvorenije zemlje na svijetu- Kine, umro 1976!). Da ga je Bog poživio barem sto godina, ne bi do ovoga došlo. Izgrizala ga odgovornost prema ljudima, prolupao je, počeo gutati cigarete, u pušenju pronalaziti utjehu. Jedno jutro probudi me jaka bol, promijenim boju. Kirurg mi kaže ishemija, vjerojatna amputacija.
Zgranut i ojađen okrećem se na drugu stranu. Raznježi me ćutljiva priča lijepo njegovanog, mirišljavog, pravilno oblikovanog stopala. Bilo je to djevojačko stopalo. Želim samo njegove ruke, tople i vlažne usne, za cijeli život i ja sam zadovoljno.
I tako prolazi stotine sjećanja, doživljaja, sudbina. Svako stopalo priča. Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. Život ne staje. To je moj Stopagrad.
Odlazim iz svoga grada, uzimam novine iz poštanskog sandučića i čitam: Brazilska misica umrla u dvadesetoj godini poslije amputacije oba stopala. Stopalo!? Ljudska sudbina.
Stabilnost i snagu mu osiguravaju tri uporišne točke, na peti, ispod palca i malog prsta, a one čine tri luka, što stopalo čini vrhunskim sredstvom naše statičnosti, pokretljivosti i fleksibilnosti. U stopalu je 28 kostiju, brojne sveze, zglobovi, a pokreću ga mišići stopala i potkoljenice.
U životu sretoh brojna stopala. Ravna, čukljasta, deformirana, gljivičasta, ishemična, otečena. Ona u mome životu imaju osobit, skoro kultni značaj, jer ih držim doslovce ogledalom srca.
Ta brojna stopala su moj grad, zove se logično i jednostavno Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, kafića. U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče, želje i sjećanja su draga i potresna.
I tako, šetam i sretnem malo, slatko, baršunasto, dječačko stopalo. Ima samo jednu želju, neka me mamina i tatina ljubav grije cijeli život. Ništa drugo mi ne treba, skromno će.
Odmah do njega, s bolnim izrazom jeca dijabetičko stopalo. Modro, ofurene kože, s ružnim gnjiležom na prstu. Njegov govor je dojmljiv. U životu sam gazilo punim gasom. Nosilo sam radišnog, aktivnog, poduzetnog bankara. Bio je šećeraš i tlakaš, no nije zatim mario, kao ni za mene. Kada sam poplavilo, kirurg mi je odvratno prosiktao: šećer te «pojeo», nema ti lijeka, za infektivni si otpad. Sada čekam presudu.
Hodam svojim gradom i slušam stopala domaćica, seljaka, političara, bakica.
Odjednom, predamnom obamrlo stopalo. Blijedo, kahektično, suhe kože, beživotno. Njegova priča je složenija. Služilo sam dragog gospodina, voditelja tekstilne proizvodnje. Dijelio je sa mnom i brojnim djelatnicima poslovne brige, uspjehe, krize i zadovoljstva. Živio je asketski, bavio se sportom. Kada je firmi krenulo po zlu otkrio je: Za sve je kriv drug Mao (vjerojatno je mislio na Mao Zedonga, revolucionara i tvorca najzatvorenije zemlje na svijetu- Kine, umro 1976!). Da ga je Bog poživio barem sto godina, ne bi do ovoga došlo. Izgrizala ga odgovornost prema ljudima, prolupao je, počeo gutati cigarete, u pušenju pronalaziti utjehu. Jedno jutro probudi me jaka bol, promijenim boju. Kirurg mi kaže ishemija, vjerojatna amputacija.
Zgranut i ojađen okrećem se na drugu stranu. Raznježi me ćutljiva priča lijepo njegovanog, mirišljavog, pravilno oblikovanog stopala. Bilo je to djevojačko stopalo. Želim samo njegove ruke, tople i vlažne usne, za cijeli život i ja sam zadovoljno.
I tako prolazi stotine sjećanja, doživljaja, sudbina. Svako stopalo priča. Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. Život ne staje. To je moj Stopagrad.
Odlazim iz svoga grada, uzimam novine iz poštanskog sandučića i čitam: Brazilska misica umrla u dvadesetoj godini poslije amputacije oba stopala. Stopalo!? Ljudska sudbina.
02 veljače 2009
KOCKA, PUT DO DNA
Ima li pomoći majci kojoj sin prokocka stan? Nažalost, nema. Ali, nedavni navedeni događaj me nagnao «zaviriti» u svijet kocke i klađenja i, moram priznati, moj visoki liječnički prag tolerancije brzo je probijen.
Naime, u sjeni alkohola i droge živi gotovo zanemarena patološka strast, bolje rečeno ovisnost- kockanje i njegova popularna inačica klađenje. Dok su prvi jasno društveno stigmatizirani, potonji su najčešće ljudi od imena i ugleda. Prema procjenama u Hrvatskog je takvih 1-3% u odrasloj populaciji, radi se pretežito o muškarcima srednjih godina, a potroše više od 3 milijarde kuna godišnje (toliko novaca od dopunskog osiguranja bio bi dobitak na lotu za našeg ministra zdravstva!). U kockanju, poznato je, «kuća uvijek dobiva», zatim ponešto država i najmanje igrači. U navedenim milijardama participiraju i sveprisutni «ispijači kava» koji trlababalane cijele dane po bircuzima grozničavo buljeći u kladioničarske listiće. To su ovisnici- pripravnici.
Otvoriti ljekarnu ili ordinaciju znači proći rigoroznu zakonsku proceduru, treba se uklopiti u mrežu zdravstvenih ustanova. Mreže u otvaranju kladionica i kockarnica nema, postoji naprotiv čvrsta «paukova» mreža kockarnica na svakih stotinjak metara, uz škole, fakultete, vrtiće. Najotrovniji kraci mreže sežu u obitelji ovisnika.
Od patoloških kockara izdvojio bih društvene kockare, stabilne osobe, kojima je kocka doista samo zabava.
Početak je kao u svakoj drugoj ovisnosti. Kreće se sa znatiželjom, pod utjecajem društva, kao igrom na sreću, sve do trenutka kada «igra» postane strast, hazard, ovisnost. Stručnjaci navode, da ne treba isključiti, dozu genske predodređenosti. Mozak ovih, kao i drugih ovisnika (droga, alkohol, pušenje, šopingomanija…) strukturno i funkcionalno je različit od mozgova neovisnika. Podražaj očekivanja u kockara izaziva biokemijske promjene dovodeći do većeg lučenja neurotransmitera (hormona) dopamina koji dovodi do osjećaja ugode. Smanjenjem dopamina dolazi do tjeskobe i frustracija i potrebe za novom dozom podražaja. I ciklus se ponavlja, s time što je potrebna sve veća doza podražaja (čitaj novaca!) da bi do nove ugode došlo. Nije bitan gubitak i dobitak, bitan je podražaj.
Ostrašćene gubitnike po već poznatoj shemi prate kamatari (naime, dobitak često «ispadne za dlaku, ali drugi puta neće»), koji nude pozajmice s basnoslovnim kamatama uz hipoteke na nekretninu, slijede reketari- utjerivači dugova, razbojstva, plaćena ubojstva, samoubojstva. I krug se zatvara. To je najcrnji scenarij, ali je naša realnost. Skoro gori od ovoga je kontinuirano zaduživanje kroz kockarske dugove, praćeno spletkarenjima, lažima, krađama, rasprodajama. Epilog je u pravilu, rasturanje obitelji i proizvodnja novih socijalnih slučajeva.
Kocka se od kada je svijeta i vijeka. Najpoznatiji je vjerojatno Julije Cezar sa svojom «kocka je bačena», kada je krenuo na Rim svrgnuti svoga političkog protivnika. Ulog je bilo Rimsko carstvo, Cezar je uspio. Ali, ne treba smetnuti s uma, Cezar (kralj) je samo jedan. Nama, s druge strane medalje, ostaju ucviljene starice, žene i djeca, izgubljeni stanovi, prokockane firme, svakodnevna razbojstva. Minuta je do dvanaest, početi ozbiljno razgovarati o ovoj zloćudnoj ovisnosti.
Naime, u sjeni alkohola i droge živi gotovo zanemarena patološka strast, bolje rečeno ovisnost- kockanje i njegova popularna inačica klađenje. Dok su prvi jasno društveno stigmatizirani, potonji su najčešće ljudi od imena i ugleda. Prema procjenama u Hrvatskog je takvih 1-3% u odrasloj populaciji, radi se pretežito o muškarcima srednjih godina, a potroše više od 3 milijarde kuna godišnje (toliko novaca od dopunskog osiguranja bio bi dobitak na lotu za našeg ministra zdravstva!). U kockanju, poznato je, «kuća uvijek dobiva», zatim ponešto država i najmanje igrači. U navedenim milijardama participiraju i sveprisutni «ispijači kava» koji trlababalane cijele dane po bircuzima grozničavo buljeći u kladioničarske listiće. To su ovisnici- pripravnici.
Otvoriti ljekarnu ili ordinaciju znači proći rigoroznu zakonsku proceduru, treba se uklopiti u mrežu zdravstvenih ustanova. Mreže u otvaranju kladionica i kockarnica nema, postoji naprotiv čvrsta «paukova» mreža kockarnica na svakih stotinjak metara, uz škole, fakultete, vrtiće. Najotrovniji kraci mreže sežu u obitelji ovisnika.
Od patoloških kockara izdvojio bih društvene kockare, stabilne osobe, kojima je kocka doista samo zabava.
Početak je kao u svakoj drugoj ovisnosti. Kreće se sa znatiželjom, pod utjecajem društva, kao igrom na sreću, sve do trenutka kada «igra» postane strast, hazard, ovisnost. Stručnjaci navode, da ne treba isključiti, dozu genske predodređenosti. Mozak ovih, kao i drugih ovisnika (droga, alkohol, pušenje, šopingomanija…) strukturno i funkcionalno je različit od mozgova neovisnika. Podražaj očekivanja u kockara izaziva biokemijske promjene dovodeći do većeg lučenja neurotransmitera (hormona) dopamina koji dovodi do osjećaja ugode. Smanjenjem dopamina dolazi do tjeskobe i frustracija i potrebe za novom dozom podražaja. I ciklus se ponavlja, s time što je potrebna sve veća doza podražaja (čitaj novaca!) da bi do nove ugode došlo. Nije bitan gubitak i dobitak, bitan je podražaj.
Ostrašćene gubitnike po već poznatoj shemi prate kamatari (naime, dobitak često «ispadne za dlaku, ali drugi puta neće»), koji nude pozajmice s basnoslovnim kamatama uz hipoteke na nekretninu, slijede reketari- utjerivači dugova, razbojstva, plaćena ubojstva, samoubojstva. I krug se zatvara. To je najcrnji scenarij, ali je naša realnost. Skoro gori od ovoga je kontinuirano zaduživanje kroz kockarske dugove, praćeno spletkarenjima, lažima, krađama, rasprodajama. Epilog je u pravilu, rasturanje obitelji i proizvodnja novih socijalnih slučajeva.
Kocka se od kada je svijeta i vijeka. Najpoznatiji je vjerojatno Julije Cezar sa svojom «kocka je bačena», kada je krenuo na Rim svrgnuti svoga političkog protivnika. Ulog je bilo Rimsko carstvo, Cezar je uspio. Ali, ne treba smetnuti s uma, Cezar (kralj) je samo jedan. Nama, s druge strane medalje, ostaju ucviljene starice, žene i djeca, izgubljeni stanovi, prokockane firme, svakodnevna razbojstva. Minuta je do dvanaest, početi ozbiljno razgovarati o ovoj zloćudnoj ovisnosti.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)