Teško pratim ritam tehnološke revolucije. Promjene u medicini, tehnologiji, komunikacijama su dnevne. S ushićenjem gledam ultrazvukom krvnu žilu širine 2 mm, razaznajem njenu strukturu, brzinu i smjer protoka krvi. Vidim ljudski organ u 3 D tehnologiji. Aparatima ne istražujemo više organ, ulazimo u stanicu, uzimamo uzorke, genski materijal, dešifriramo ljudski kod, pronalazimo genske aberacije odgovorne za pojedine bolesti. Pred nama je nova strategija u liječenju mnogih bolesti, genska terapija. Dobili smo moćna oruđa u svome radu i ponosni smo na genijalne umove tehnologa i informatičara koji su nam to omogućili. Ti genijalni umovi su u pravilu mladi ljudi.
Stasava i kod nas generacija mladih, obrazovanih, koja unatoč posvemašnjem društvenom sivilu ulijeva povjerenje. Za realan optimizam imam jake argumente. Dovoljan mi je broj godina, pa i pamćenje me služi, da jednostavnom usporedbom dvije mlade hrvatske generacije, dođem do takvog zaključka.
Generacija devedesetih. Živjeli su komotno, neobavezno, neopterećeni. Život ih je od dokoličara pretvorio u ratnike. Na svakome koraku svjedočili su svoju hrabrost, bez pogovora izvršavali ratne zadatke, ostavljali na bojištima svoje ekstremitete i živote. Njihova odlučnost i jedinstvo zadivilo je Hrvatsku i svijet. Zvali smo ih jednostavno herojima. Stvorili su Hrvatsku. Na nesreću, vrativši se iz rata dočekali su ih «logističari»- pozadinci, sad već i vlasnici «pretvorenih poduzeća» (termin je to čiji sadržaj današnjoj mladosti teško mogu objasniti!). Naši heroji postadoše višak u firmama svojih očeva, te baštinici «društvene nepravde» koju danas sve rjeđe imaju prilike javno objašnjavati. Za današnju mladost, oni su nažalost samo prošlo vrijeme.
Današnja mladost ni izbliza, barem zasad, nije kićena epitetitima prve generacije. Trpe kritike zbog nerada, neodgovornosti, cjelonoćnih izlazaka, agresivnosti. Frustrira ih društvena margina na koju su gurnuti. Povukli su u svojevrsnu ilegalu. Žive prikovani uz računala, u svome imaginarnome svijetu facebook-a i mnogobrojnih internetskih portala. Komuniciraju jednostavno, brzo, otvoreno; organiziraju se preko noći. Postaju pomalo svjesni moći koju im daje njihova informatička pismenost i pristojna naobrazba. Kada dosegnu kritičnu masu samosvijesti i intelektualne superiornosti, imat ćemo društveni tsunami i tada ćemo osjetiti njihovu pravu snagu (sjetite se državne mature ili Obame iz Amerike). Mnogi će se iščuđavati klincima koje do tada nisu poznavali. U međuvremenu shvatit će pretvorbu, povlaštene mirovine, menadžerske plaće, milijunaše koje je noć iznjedrila, naše idiotarije, proračunski deficit. Neće oprostiti što se za njih nije našla poneka mrvica s bogate tajkunske trpeze u formi kvartovskog košarkaškog igrališta, studentskog kredita ili barem elementarnog uvažavanja od strane podobnih.
Ne sumnjam, svoju povijesnu priliku bolje će iskoristiti od roditelja. I u boljoj su poziciji. Roditeljski adut je bilo srce (danas samo pjesnička ili valentinovska figura), a oni barataju znanjem što je istinska moć.
Svako je zlo za neko dobro, bilo je oduvijek pa do danas. Kada se budemo budili iz «postrecesijske kome» prvo ćemo ugledati mlada, lijepa, nasmijana, optimistična lica. Taj osjećaj je najbolji, rekli su mi pacijenti sto puta.
Nema komentara:
Objavi komentar