Zvali su je afrička Švicarska. Stekavši samostalnost, povijesna mržnja između dva naroda, Huta i Tutsa (razlikuju se po širini korijena nosa, ironiziraju u filmu «Hotel Ruanda») bivala je sve jača, da bi proključala u najkrvavijem bratoubilačkom ratu na tlu Afrike, u kojem je poginuo svaki peti stanovnik zemlje. Najstrašniji genocid Afrike. To je Ruanda danas.
Prije više od 30 godina u nju se zaputio moj gimnazijski profesor, odgojitelj i prijatelj don Danko. Izrazito načitan, obrazovan, mladi poliglota i vicmaher, odluku o odlasku priopćio nam je jedne večeri: Prijatelji, ja odlazim. Moj životni poziv je biti misionar. Idem u Ruandu, tamo me trebaju. I otišao je. Svi smo zanijemili. Poslije smo se čuli ili sreli nekoliko puta. Danko je Dalmatinac, Slavoniju voli i nosi ju u duši, jednako kao i rodnu Žeževicu i sada Kigali.
Uvijek ga se sjetim u vremenu, kada se naša mladost određuje prema svojoj budućnosti. To iskustvo «životnog poziva» duboko proživljavam. Za mene, tada mladića u formaciji, Dankina odluka, bila je sto pitanja, bez ijednog odgovora.
Poziv danas nije moderan izraz. Zamijenjen je izborom. Potonji više godi našem egu, promiče nas u kormilare svoje sudbine. Poziv depersonalizira, mističan je i previše prožet duhovnošću. A sve je to pomalo oporo i grubo za današnja osjetila. No, terminološka priča o izboru budućnosti tu ne prestaje. Trend se mijenja, konzum-kultura kroji nova provala. Nema više ni poziva, ni izbora, sada se govori o modi. Ljestvice top fakulteta u modi, nude se po novinama, na isti način i istim mjestima kao cijena donjeg rublja po trgovačkim lancima. Ta mala doza trgovačke čarolije, treba zatomiti «lažan» osjećaj teške dostupnosti i dohvatljivosti.
A naći se u životnom pozivu jedna je najvažnijih životnih odluka. Recept je to, za kasniju optimalnu stručnost, motiviranost i poduzetnost. Sve prethodno odrastanje, školovanje i sazrijevanje služi isključivo tome. Neću otkriti Ameriku ako kažem, time se mnogima naporno baviti. Društvu, školi, pa i roditeljima. Otkrivati u mladom čovjeku darove, talente, brusiti ih, razgovarati, motivirati, pa opet razgovarati, pa opet sve iz početka. Sve je to prenaporno !?
Problem odgojno-obrazovnog sustava je što su «zagubili» objekt djelovanja- mladog čovjeka, učenika. Makli su ga krute birokrate s nesuvislim i ofucanim školskim programima i poslovični nedostatak vremena i motiviranosti svih, koji bi mu po opisu radnog mjesta trebali služiti. A upoznati mladog čovjeka, prepoznati njegove talente, sklonosti i pomoći mu u tome, to je čitava pedagogija i školska filozofija.
Bez obzira na pomodarske trendove, ostvariti sebe u željenom pozivu, najljepša je životna priča. Dankin životni poziv, misija i Ruanda samo su dobra priča za razmišljanje na temu.
23 lipnja 2009
17 lipnja 2009
SELJAČKA (PO)BUNA
Završila je još jedna «okupacija» Zagreba. Poslije studentske operete, na red je došla ozbiljnija družina. Jad ih je doveo u metropolu od svakuda, logično ponajviše iz ravne Slavonije. Umjesto sterilne studentske frazeologije, naoružali su se moćnim «džondirima», zaigrali se nakratko najprometnijom zagrebačkom prometnicom, ispred svoga Ministarstva i iznijeli zahtjeve. Uz najavu daljnjih akcija, i navodno namjere konačenja u uredima Ministarstva, te iznenadnim dobivanjem novih saveznika, Vlada je aktivirala već uhodani pregovarački stožer. Poslije kratkih pregovora, moćna potpredsjednica Vlade, od milja zvana «sussana nationale», ispratila je seljake svojim ženicama i kravicama. A političko klupko, nastalo odlaskom seljačke mehanizacije, rasplitat će se sljedećih dana, a vjerojatno i tjedana.
Zašto su se seljaci zaputili u Zagreb? Iz hira svakako ne. Vlada je zadnjih godina pokrenula, hvale vrijedne, ambiciozne poslove očuvanja sela i održivih seoskih gospodarstava kroz razvoj stočarskih, ratarskih i voćarskih projekata. Računalo se, navedeno je, najbolja brana stihijskoj rasprodaji hrvatske zemlje. A zemlja je zemlja. Prodati ju, znači doslovce izgubiti samu državnu supstancu, i sve priče o državi, tipa svoj na svome, postaju «dječji vrtić».
Povijesni usud naše seljake ni ovoga puta nije zaobišao. Kroz državne projekte i bankarske kredite, vrtoglave kamate i hipoteke, dođe djedovina do bubnja. Bankari su zadovoljno trljali ruke i čekali jesen, da ih potpuno onemoćale, slasno popapaju za doručak. No, u zadnji tren, proradi zdrava seljačka logika. Sjete se svih koji su dobro omastili brke na njihovoj grbači, brojnih neizvršenih obećanja, stalnog prtljanja oko raspodjele zemlje i pođu po pravicu.
Vlada dobro zna da su seljaci u pravu i da bilo kakvi novci nisu nikakav problem. Nema ih proračunu, ali ih ima u brojnim nelogičnostima državnog sustava. I tu se stvara šansa: za seljake, Vladu i Hrvatsku.
Na sve, naši europski prijatelji se mršte. Packe su nam uputili odmah. Neka propadnu, neumoljivi su prema seljacima. Smetaju ih čak na naše pekarice koje su seljacima na zagrebačkim ulicama dijelile kifle. Nije to europska praksa, poučili su nas. Ali bogme i razotkrili su se, znamo barem njihove prioritete.
Seljačka pobuna, prije očekivanog, trebala bi nas vratiti putu otriježnjenja. Poslije zakamufliranih modela uzimanja hrvatskog tla (golfsko i građevinsko zakonodavstvo, sadnja egzotičnih biljaka, itd) i teritorijalnih apetita šizoidnih Slovenaca, naglo urušavanje sela i seljaštva, dovelo bi uz postojeću krizu, do novog kaosa u državi. Gospodarskog, psihološkog, emocionalnog i političkog. To si nijedna vlada neće i ne može priuštiti.
Nastalo vrtloženje izbacilo je na površinu jedan simpatičan lik. Željko Mavrović, bivši boksački as, a sada promotor zdravog života, maneken, seljak i jedan od seljačkih vođa, opasno je načet seljačkim direktima već u prvoj rundi. U pauzi se pribrao, te u nastavku, na iznenađenje gledatelja, umjesto po protivniku, raspalio je po sucu. Neočekivano od njega.
Ipak, promućurni poduzetnik izgleda da je shvatio, boksački ring je mačji kašalj u odnosu na hrvatsku političku arenu.
Zašto su se seljaci zaputili u Zagreb? Iz hira svakako ne. Vlada je zadnjih godina pokrenula, hvale vrijedne, ambiciozne poslove očuvanja sela i održivih seoskih gospodarstava kroz razvoj stočarskih, ratarskih i voćarskih projekata. Računalo se, navedeno je, najbolja brana stihijskoj rasprodaji hrvatske zemlje. A zemlja je zemlja. Prodati ju, znači doslovce izgubiti samu državnu supstancu, i sve priče o državi, tipa svoj na svome, postaju «dječji vrtić».
Povijesni usud naše seljake ni ovoga puta nije zaobišao. Kroz državne projekte i bankarske kredite, vrtoglave kamate i hipoteke, dođe djedovina do bubnja. Bankari su zadovoljno trljali ruke i čekali jesen, da ih potpuno onemoćale, slasno popapaju za doručak. No, u zadnji tren, proradi zdrava seljačka logika. Sjete se svih koji su dobro omastili brke na njihovoj grbači, brojnih neizvršenih obećanja, stalnog prtljanja oko raspodjele zemlje i pođu po pravicu.
Vlada dobro zna da su seljaci u pravu i da bilo kakvi novci nisu nikakav problem. Nema ih proračunu, ali ih ima u brojnim nelogičnostima državnog sustava. I tu se stvara šansa: za seljake, Vladu i Hrvatsku.
Na sve, naši europski prijatelji se mršte. Packe su nam uputili odmah. Neka propadnu, neumoljivi su prema seljacima. Smetaju ih čak na naše pekarice koje su seljacima na zagrebačkim ulicama dijelile kifle. Nije to europska praksa, poučili su nas. Ali bogme i razotkrili su se, znamo barem njihove prioritete.
Seljačka pobuna, prije očekivanog, trebala bi nas vratiti putu otriježnjenja. Poslije zakamufliranih modela uzimanja hrvatskog tla (golfsko i građevinsko zakonodavstvo, sadnja egzotičnih biljaka, itd) i teritorijalnih apetita šizoidnih Slovenaca, naglo urušavanje sela i seljaštva, dovelo bi uz postojeću krizu, do novog kaosa u državi. Gospodarskog, psihološkog, emocionalnog i političkog. To si nijedna vlada neće i ne može priuštiti.
Nastalo vrtloženje izbacilo je na površinu jedan simpatičan lik. Željko Mavrović, bivši boksački as, a sada promotor zdravog života, maneken, seljak i jedan od seljačkih vođa, opasno je načet seljačkim direktima već u prvoj rundi. U pauzi se pribrao, te u nastavku, na iznenađenje gledatelja, umjesto po protivniku, raspalio je po sucu. Neočekivano od njega.
Ipak, promućurni poduzetnik izgleda da je shvatio, boksački ring je mačji kašalj u odnosu na hrvatsku političku arenu.
09 lipnja 2009
Y kromosom
Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao Y, označava mušku vrstu. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom «jednog kraka ženskog X kromosoma». Po toj teoriji, muškarci su zapravo genetski ženski otpadnici.
A novi udar vlasnicima Y kromosoma iznijela je ovih dana genetičarka Jenniffer Graves objasnivši kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije 300 milijuna godina Y kromosom je imao 1400 gena, danas ih ima tek 45. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. Ljudi se ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice, kao što mogu recimo gušteri. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih bića. Dobra je vijest pri tome, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava. I ono, možda u ovome trenutku ipak veseli, Y kromosom će se «šepuriti» na evolucijskog pozornici još vjerojatno 5 milijuna godina, a onda će potpuno nestati. Ishod ćemo valjda saznati.
Ali, ponosni vlasnici Y kromosoma i danas su vrsta u odumiranju. Žive u prosjeku 5-10 godina kraće i u ukupnoj populaciji spali su ispod 48%. Uz mnoge druge rizike kojima se izlažu, «veličanstvo Y» im je jedan od najveći rizika.
Y kromosom, zbog svoje konstantnosti u prenošenju gena po muškoj liniji i karakterističnih biljega na sebi, postao je osobito zanimljiv u genetičkom ispitivanju podrijetla pojedinih naroda.
Članak objavljen u priznatom znanstvenom časopisu Sciencu, a temeljen na genetskim ispitivanjima biljega na Y kromosomu, navodi da 10% Hrvata ima baskijski (po narodu Baski!) biljeg star 40 tisuća godina, 29% slavenski biljeg star 4 tisuće godina, a 45% autohtoni hrvatski biljeg (Eu 7) star 24 tisuće godina. Prema navedenom istraživanju i genetičaru Pasarinu, ne bi nas trebalo više svrstavati u slavenske narode. A vjerojatna pradomovina nam je srednja Azija iz koje smo stalnim migracijama došli na ova područja. Na opće iznenađenje, prema navedenom istraživanju genetskih biljega, u Slavene svakako treba ubrajati Mađare, zbog predominantnosti slavenskog biljega.
Dvije navedene crtice, tak' prikladna su «plitka» razmišljanja pri visokim temperaturama, imaju i svoje dnevno aktualno naličje.
Nevjerojatan je potencijal međusobnog samouništenja i ovako izumirućih bića s Y kromosomom u svakodnevnom životu. «Jarčeve borbe na gredi» u svim područjima ljudskog djelovanja, svrstava ovu vrstu zapravo u duhovne i tjelesne mazohiste, obično na radost mudrih vlasnica X kromosoma.
Narodni biljeg star do 40 tisuća godina, zna dovesti do krivih zaključaka o «mesijanstvu i odabranosti», što nas je najmanje tisuću puta udarilo o glavu, nažalost još uvijek bez rezultata. A od «odabranosti», u modi je model s «brojanjem krvnih zrnaca». Ali, to je već područje mentalne higijene. Danas je ipak tema Y kromosom.
Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao Y, označava mušku vrstu. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom «jednog kraka ženskog X kromosoma». Po toj teoriji, muškarci su zapravo genetski ženski otpadnici.
A novi udar vlasnicima Y kromosoma iznijela je ovih dana genetičarka Jenniffer Graves objasnivši kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije 300 milijuna godina Y kromosom je imao 1400 gena, danas ih ima tek 45. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. Ljudi se ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice, kao što mogu recimo gušteri. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih bića. Dobra je vijest pri tome, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava. I ono, možda u ovome trenutku ipak veseli, Y kromosom će se «šepuriti» na evolucijskog pozornici još vjerojatno 5 milijuna godina, a onda će potpuno nestati. Ishod ćemo valjda saznati.
Ali, ponosni vlasnici Y kromosoma i danas su vrsta u odumiranju. Žive u prosjeku 5-10 godina kraće i u ukupnoj populaciji spali su ispod 48%. Uz mnoge druge rizike kojima se izlažu, «veličanstvo Y» im je jedan od najveći rizika.
Y kromosom, zbog svoje konstantnosti u prenošenju gena po muškoj liniji i karakterističnih biljega na sebi, postao je osobito zanimljiv u genetičkom ispitivanju podrijetla pojedinih naroda.
Članak objavljen u priznatom znanstvenom časopisu Sciencu, a temeljen na genetskim ispitivanjima biljega na Y kromosomu, navodi da 10% Hrvata ima baskijski (po narodu Baski!) biljeg star 40 tisuća godina, 29% slavenski biljeg star 4 tisuće godina, a 45% autohtoni hrvatski biljeg (Eu 7) star 24 tisuće godina. Prema navedenom istraživanju i genetičaru Pasarinu, ne bi nas trebalo više svrstavati u slavenske narode. A vjerojatna pradomovina nam je srednja Azija iz koje smo stalnim migracijama došli na ova područja. Na opće iznenađenje, prema navedenom istraživanju genetskih biljega, u Slavene svakako treba ubrajati Mađare, zbog predominantnosti slavenskog biljega.
Dvije navedene crtice, tak' prikladna su «plitka» razmišljanja pri visokim temperaturama, imaju i svoje dnevno aktualno naličje.
Nevjerojatan je potencijal međusobnog samouništenja i ovako izumirućih bića s Y kromosomom u svakodnevnom životu. «Jarčeve borbe na gredi» u svim područjima ljudskog djelovanja, svrstava ovu vrstu zapravo u duhovne i tjelesne mazohiste, obično na radost mudrih vlasnica X kromosoma.
Narodni biljeg star do 40 tisuća godina, zna dovesti do krivih zaključaka o «mesijanstvu i odabranosti», što nas je najmanje tisuću puta udarilo o glavu, nažalost još uvijek bez rezultata. A od «odabranosti», u modi je model s «brojanjem krvnih zrnaca». Ali, to je već područje mentalne higijene. Danas je ipak tema Y kromosom.
A novi udar vlasnicima Y kromosoma iznijela je ovih dana genetičarka Jenniffer Graves objasnivši kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije 300 milijuna godina Y kromosom je imao 1400 gena, danas ih ima tek 45. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. Ljudi se ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice, kao što mogu recimo gušteri. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih bića. Dobra je vijest pri tome, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava. I ono, možda u ovome trenutku ipak veseli, Y kromosom će se «šepuriti» na evolucijskog pozornici još vjerojatno 5 milijuna godina, a onda će potpuno nestati. Ishod ćemo valjda saznati.
Ali, ponosni vlasnici Y kromosoma i danas su vrsta u odumiranju. Žive u prosjeku 5-10 godina kraće i u ukupnoj populaciji spali su ispod 48%. Uz mnoge druge rizike kojima se izlažu, «veličanstvo Y» im je jedan od najveći rizika.
Y kromosom, zbog svoje konstantnosti u prenošenju gena po muškoj liniji i karakterističnih biljega na sebi, postao je osobito zanimljiv u genetičkom ispitivanju podrijetla pojedinih naroda.
Članak objavljen u priznatom znanstvenom časopisu Sciencu, a temeljen na genetskim ispitivanjima biljega na Y kromosomu, navodi da 10% Hrvata ima baskijski (po narodu Baski!) biljeg star 40 tisuća godina, 29% slavenski biljeg star 4 tisuće godina, a 45% autohtoni hrvatski biljeg (Eu 7) star 24 tisuće godina. Prema navedenom istraživanju i genetičaru Pasarinu, ne bi nas trebalo više svrstavati u slavenske narode. A vjerojatna pradomovina nam je srednja Azija iz koje smo stalnim migracijama došli na ova područja. Na opće iznenađenje, prema navedenom istraživanju genetskih biljega, u Slavene svakako treba ubrajati Mađare, zbog predominantnosti slavenskog biljega.
Dvije navedene crtice, tak' prikladna su «plitka» razmišljanja pri visokim temperaturama, imaju i svoje dnevno aktualno naličje.
Nevjerojatan je potencijal međusobnog samouništenja i ovako izumirućih bića s Y kromosomom u svakodnevnom životu. «Jarčeve borbe na gredi» u svim područjima ljudskog djelovanja, svrstava ovu vrstu zapravo u duhovne i tjelesne mazohiste, obično na radost mudrih vlasnica X kromosoma.
Narodni biljeg star do 40 tisuća godina, zna dovesti do krivih zaključaka o «mesijanstvu i odabranosti», što nas je najmanje tisuću puta udarilo o glavu, nažalost još uvijek bez rezultata. A od «odabranosti», u modi je model s «brojanjem krvnih zrnaca». Ali, to je već područje mentalne higijene. Danas je ipak tema Y kromosom.
Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao Y, označava mušku vrstu. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom «jednog kraka ženskog X kromosoma». Po toj teoriji, muškarci su zapravo genetski ženski otpadnici.
A novi udar vlasnicima Y kromosoma iznijela je ovih dana genetičarka Jenniffer Graves objasnivši kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije 300 milijuna godina Y kromosom je imao 1400 gena, danas ih ima tek 45. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. Ljudi se ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice, kao što mogu recimo gušteri. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih bića. Dobra je vijest pri tome, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava. I ono, možda u ovome trenutku ipak veseli, Y kromosom će se «šepuriti» na evolucijskog pozornici još vjerojatno 5 milijuna godina, a onda će potpuno nestati. Ishod ćemo valjda saznati.
Ali, ponosni vlasnici Y kromosoma i danas su vrsta u odumiranju. Žive u prosjeku 5-10 godina kraće i u ukupnoj populaciji spali su ispod 48%. Uz mnoge druge rizike kojima se izlažu, «veličanstvo Y» im je jedan od najveći rizika.
Y kromosom, zbog svoje konstantnosti u prenošenju gena po muškoj liniji i karakterističnih biljega na sebi, postao je osobito zanimljiv u genetičkom ispitivanju podrijetla pojedinih naroda.
Članak objavljen u priznatom znanstvenom časopisu Sciencu, a temeljen na genetskim ispitivanjima biljega na Y kromosomu, navodi da 10% Hrvata ima baskijski (po narodu Baski!) biljeg star 40 tisuća godina, 29% slavenski biljeg star 4 tisuće godina, a 45% autohtoni hrvatski biljeg (Eu 7) star 24 tisuće godina. Prema navedenom istraživanju i genetičaru Pasarinu, ne bi nas trebalo više svrstavati u slavenske narode. A vjerojatna pradomovina nam je srednja Azija iz koje smo stalnim migracijama došli na ova područja. Na opće iznenađenje, prema navedenom istraživanju genetskih biljega, u Slavene svakako treba ubrajati Mađare, zbog predominantnosti slavenskog biljega.
Dvije navedene crtice, tak' prikladna su «plitka» razmišljanja pri visokim temperaturama, imaju i svoje dnevno aktualno naličje.
Nevjerojatan je potencijal međusobnog samouništenja i ovako izumirućih bića s Y kromosomom u svakodnevnom životu. «Jarčeve borbe na gredi» u svim područjima ljudskog djelovanja, svrstava ovu vrstu zapravo u duhovne i tjelesne mazohiste, obično na radost mudrih vlasnica X kromosoma.
Narodni biljeg star do 40 tisuća godina, zna dovesti do krivih zaključaka o «mesijanstvu i odabranosti», što nas je najmanje tisuću puta udarilo o glavu, nažalost još uvijek bez rezultata. A od «odabranosti», u modi je model s «brojanjem krvnih zrnaca». Ali, to je već područje mentalne higijene. Danas je ipak tema Y kromosom.
03 lipnja 2009
UMJETNA OPLODNJA
Hrvatska grabi velikim populacijskim pokretima naprijed. Upravo danas je, među prvima u svijetu, otvoren suvremeni centar za proizvodnju djece. Plod je to vrhunskih svjetskih znanstvenih dostignuća i domaće odvažnosti i mudrosti. U ovome centru, «velikoj umjetnoj maternici», pristizat će netom oplođene ženske jajne stanice, i na obogaćenim podlogama ovoga centra za devet mjeseci «izrasti» će nova generacija hrvatskih mališana. U sklopu centra su i dva prestižna selekciona zavoda: jedan za probir i pohranjivanje muških spolnih stanica- spermija i drugi za vađenje i pohranu ženskih jajnih stanica- jajašaca. Njihova tajnost je apsolutno zagarantirana. Otvaranjem centra «odzvonilo» je surogat majkama, a majčinstvo i roditeljstvo dobiva ozbiljnu alternativu. Država preuzima ozbiljnu odgovornost za rađanje, rast, razvoj, odgajanje i školovanje djece. On što se od njih očekuje je, da budu širokogrudni donatori novih spolnih stanica i time daju svoj doprinos u održavanju vrste.
Pročitali ste upravo vijest iz 2059 godine?! Možda. Možda je to samo lagana provokacija, ne znam?! Lansirao sam ju upravo sada, jer mnogi svojim neznanjem i naivnošću, vođeni razumljivom, ali opasnom krilaticom «hoću svoje dijete», pooštravaju stavove pred donošenje zakona koja regulira pitanje umjetne oplodnje. Radi se o «vrućem krumpiru», potrebi jasnog razumijevanja materije i glasnoći i jasnoći multidisciplinarne struke i znanosti.
Danas se tu mogu razlučiti tri bitna pitanja: mogućnosti biotehnologije, pitanja etike i prava i na koncu pitanje odgovornosti za djecu koju želimo.
Biotehnologija (genetika, biologija, medicina) razvija se svemirskom brzinom i ograničenja se tu ne vide. 1961 god. otkriven je gen, prije nekoliko godina klonirana prva životinja, prošle godine otkriven je «božji rukopis», kompletna genska struktura čovjeka. Manipulaciji jajnim stanicama, pa i genskom inženjeringu s njima, tako su širom otvorena vrata. Znanstveni i stručni izazovi i miris novca znaju biti tako jaki, da svaka moralna zasada postaje nevidljiva.
Etičko-pravna problematika je još složenija. Razvojem biomedicine poznat je svaki detalj u razvoju spolnih stanica, njihovom spajanju (oplodnji), razvoju, brzom razlikovanju budućih tkiva i organa, poslije porođajnom odrastanju i sazrijevanju djeteta. Spajanje spolnih stanica (sparivanje/ sjedinjavanje muških i ženskih gena) je ključni događaj u stvaranju novoga života. Svaku drugu tezu teško je danas braniti. A upravo to, sparivanje gena, kamen je smutnje. Što je to: zametak, oplođeno jajašce ili početak novoga života? Ako je to novi život, treba ga zaštiti i omogućiti ga.
Odgovornost i poštivanje očekivanog života traži osobitu pozornost. Djeca su radoznala. Zanima ih podrijetlo, roditelji, mame surogati, staratelji, braća, sestre, bake i djedovi i stotine drugih pitanja. Ta potreba postaje još jača odrastanjem. Postoji i njihova odgovornost prema vlastitom potomstvu. To im se ne može uskratiti.
Društvena odgovornost je pomoći roditeljima bez djece. Pomoć, uz mnoge druge, uključuje svakako i umjetnu oplodnju. Ali, pri tome ne zaboraviti, sve se to čini u ime novoga života, čije dostojanstvo mora ostati netaknuto. Ono je važnije od našeg ega.
Pročitali ste upravo vijest iz 2059 godine?! Možda. Možda je to samo lagana provokacija, ne znam?! Lansirao sam ju upravo sada, jer mnogi svojim neznanjem i naivnošću, vođeni razumljivom, ali opasnom krilaticom «hoću svoje dijete», pooštravaju stavove pred donošenje zakona koja regulira pitanje umjetne oplodnje. Radi se o «vrućem krumpiru», potrebi jasnog razumijevanja materije i glasnoći i jasnoći multidisciplinarne struke i znanosti.
Danas se tu mogu razlučiti tri bitna pitanja: mogućnosti biotehnologije, pitanja etike i prava i na koncu pitanje odgovornosti za djecu koju želimo.
Biotehnologija (genetika, biologija, medicina) razvija se svemirskom brzinom i ograničenja se tu ne vide. 1961 god. otkriven je gen, prije nekoliko godina klonirana prva životinja, prošle godine otkriven je «božji rukopis», kompletna genska struktura čovjeka. Manipulaciji jajnim stanicama, pa i genskom inženjeringu s njima, tako su širom otvorena vrata. Znanstveni i stručni izazovi i miris novca znaju biti tako jaki, da svaka moralna zasada postaje nevidljiva.
Etičko-pravna problematika je još složenija. Razvojem biomedicine poznat je svaki detalj u razvoju spolnih stanica, njihovom spajanju (oplodnji), razvoju, brzom razlikovanju budućih tkiva i organa, poslije porođajnom odrastanju i sazrijevanju djeteta. Spajanje spolnih stanica (sparivanje/ sjedinjavanje muških i ženskih gena) je ključni događaj u stvaranju novoga života. Svaku drugu tezu teško je danas braniti. A upravo to, sparivanje gena, kamen je smutnje. Što je to: zametak, oplođeno jajašce ili početak novoga života? Ako je to novi život, treba ga zaštiti i omogućiti ga.
Odgovornost i poštivanje očekivanog života traži osobitu pozornost. Djeca su radoznala. Zanima ih podrijetlo, roditelji, mame surogati, staratelji, braća, sestre, bake i djedovi i stotine drugih pitanja. Ta potreba postaje još jača odrastanjem. Postoji i njihova odgovornost prema vlastitom potomstvu. To im se ne može uskratiti.
Društvena odgovornost je pomoći roditeljima bez djece. Pomoć, uz mnoge druge, uključuje svakako i umjetnu oplodnju. Ali, pri tome ne zaboraviti, sve se to čini u ime novoga života, čije dostojanstvo mora ostati netaknuto. Ono je važnije od našeg ega.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)