Zvali su je afrička Švicarska. Stekavši samostalnost, povijesna mržnja između dva naroda, Huta i Tutsa (razlikuju se po širini korijena nosa, ironiziraju u filmu «Hotel Ruanda») bivala je sve jača, da bi proključala u najkrvavijem bratoubilačkom ratu na tlu Afrike, u kojem je poginuo svaki peti stanovnik zemlje. Najstrašniji genocid Afrike. To je Ruanda danas.
Prije više od 30 godina u nju se zaputio moj gimnazijski profesor, odgojitelj i prijatelj don Danko. Izrazito načitan, obrazovan, mladi poliglota i vicmaher, odluku o odlasku priopćio nam je jedne večeri: Prijatelji, ja odlazim. Moj životni poziv je biti misionar. Idem u Ruandu, tamo me trebaju. I otišao je. Svi smo zanijemili. Poslije smo se čuli ili sreli nekoliko puta. Danko je Dalmatinac, Slavoniju voli i nosi ju u duši, jednako kao i rodnu Žeževicu i sada Kigali.
Uvijek ga se sjetim u vremenu, kada se naša mladost određuje prema svojoj budućnosti. To iskustvo «životnog poziva» duboko proživljavam. Za mene, tada mladića u formaciji, Dankina odluka, bila je sto pitanja, bez ijednog odgovora.
Poziv danas nije moderan izraz. Zamijenjen je izborom. Potonji više godi našem egu, promiče nas u kormilare svoje sudbine. Poziv depersonalizira, mističan je i previše prožet duhovnošću. A sve je to pomalo oporo i grubo za današnja osjetila. No, terminološka priča o izboru budućnosti tu ne prestaje. Trend se mijenja, konzum-kultura kroji nova provala. Nema više ni poziva, ni izbora, sada se govori o modi. Ljestvice top fakulteta u modi, nude se po novinama, na isti način i istim mjestima kao cijena donjeg rublja po trgovačkim lancima. Ta mala doza trgovačke čarolije, treba zatomiti «lažan» osjećaj teške dostupnosti i dohvatljivosti.
A naći se u životnom pozivu jedna je najvažnijih životnih odluka. Recept je to, za kasniju optimalnu stručnost, motiviranost i poduzetnost. Sve prethodno odrastanje, školovanje i sazrijevanje služi isključivo tome. Neću otkriti Ameriku ako kažem, time se mnogima naporno baviti. Društvu, školi, pa i roditeljima. Otkrivati u mladom čovjeku darove, talente, brusiti ih, razgovarati, motivirati, pa opet razgovarati, pa opet sve iz početka. Sve je to prenaporno !?
Problem odgojno-obrazovnog sustava je što su «zagubili» objekt djelovanja- mladog čovjeka, učenika. Makli su ga krute birokrate s nesuvislim i ofucanim školskim programima i poslovični nedostatak vremena i motiviranosti svih, koji bi mu po opisu radnog mjesta trebali služiti. A upoznati mladog čovjeka, prepoznati njegove talente, sklonosti i pomoći mu u tome, to je čitava pedagogija i školska filozofija.
Bez obzira na pomodarske trendove, ostvariti sebe u željenom pozivu, najljepša je životna priča. Dankin životni poziv, misija i Ruanda samo su dobra priča za razmišljanje na temu.
Nema komentara:
Objavi komentar