KANITE SE NAŠIH GUZA

Mlada, lijepa, preplanula guza sjela je na želuce nekolicini uvaženih dama. Na svoju žgaravicu javno su se požalile. Damska gadljivost mi je potpuno razumljiva, jer, radi se o rijetkim, čistokrvnim puritankama, ćudorednim biserima, neposredno izšetalih iz male ženske kartuzije.

A dokona nacija po običaju, dala se u plebiscitarno, što javno, što tajno, izjašnjavanje. I sam to činim, istina, s ponešto razumljive nelagode, te se priklanjam razumnoj većini. Jednostavno, činjenice su me natjerale. Neke od njih ću i navesti, nadam se da će i one olakšati damsku bol.

Lijepa stražnjica rezultat je sistematskog i napornog rada. A on se mora cijeniti. Pomno je klesana u biranim teretanama i natapana obilnim količinama znoja. A usput, preskočila je mnoge slasne obroke.

Ideal je svih, koji barem malo drže do sebe. A kuda ćemo, ako izgubimo još ideale? Naciji treba optimizam.

Tek oskudno odjenuta i slobodna guza uskladištit će dovoljne količine vitamina D i kalcija te ojačati arhitekturu i još graciozniji hod njenih nositeljica. Intenzitet njene osunčanosti simbol je popularne helioterapije.

Guzama se završavaju fakulteti, a ne glavama, kako se obično misli. A cilj nam je država znanja.

Tomu bih pridodao i svoje profesionalno iskustvo. Uvijek mi se isplatila, kroz vidljiv osjećaj zadovoljstva, primjereno pohvaljena ljepota.

I zato sam za guzu. Jer utjelovljuje rad, ljepotu, zdravlje, znanje i slobodu.

Na koncu da se vratim žgaravici. Navedena damska žgaravica spada u skupinu tzv. žgaravica napuhanih ega. Tu nije potrebna farmakološka terapija. Potrebno je samo lagano ispuhavanje navedene nemani. U ovome slučaju, ono će vjerojatno odpiriti i «sablažnjivu» guzu. Žgaravica će definitivno nestati.

OBAMA BUDI PAMETAN, POSLUŠAJ I HZZO

Američki predsjednik i novopečeni nobelovac Barack Obama izvojevao je svoju najtežu, kako kaže, povijesnu pobjedu. Progurao je zakon iz zdravstvenog osiguranja «boksačkom» pobjedom u parlamentu, 217:212. Navedenim zakonom država će zdravstveno osigurati svoju sirotinju, beskućnike, neradnike i džabalebaroše, njih par desetaka milijuna.  Radi se o enormnoj količini dolara, većom od cijene svih ratova koje Ameri koje kuda vode zadnjih desetak godina. Čak se i Obaminom potpredsjedniku omaklo nazvavši zdravstveni proračun «je… lovom».

Amerika je sinonim surovog kapitalizma, rada, profita i bezdušnosti. Solidarnost tamo ne stanuje. Zato će biti zanimljiva reakcija radne Amerike kada sljedećih mjeseci i godina shvate, kome i kako sve cure državni zdravstveni dolari.

Obama se požurio. Da si je dao malo truda i pročešljao modele zdravstvenog osiguranja europskih država, starijih od same Amerike, mogao je koješta naučiti. Pa, i u našem HZZO-u (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje), jasno bi mu rekli da kartica dopunskog (privatnog) osiguranja je jedina zdrava kartica (po reklamnom spotu!). Nije to ona državnog. Ona u startu amnestira (su)odgovornost osiguranika.

Ako je američki predsjednik nečim želio dati povijesni obol svojem mandatu, imao je puno jačih poteza. Osobno bi mu savjetovao, kao i većina svjesnog čovječanstva, da zakonskom regulativom makne dva američka nutritivna smeća (Colu i McDonalds) te prekine s višegodišnjim trovanjem ne samo Amerikanaca, nego i čitave planete. Time bi, kao što i priliči jednom nobelovcu, poslao jaku poruku o važnosti prevencije u zdravstvu.

Ovako, trošiti će beskrajno energije u objašnjavanju svojega povijesnog zakona, sve do sljedećih izbora, koji bi mu mogli donijeti klasični politički nokaut. I Pirovu zdravstvenu pobjedu.

NASILJE PROKLETE AVLIJE

         Traži se karta više. Za odlazak. Prvi dan iza Uskrsa kolone hrvatskih žena će ponovno u tuđinu. Cilj, razlog i motiv su: Njemačka, šparoge i preživljavanje. Ostavit će svoju maloljetnu djecu, često na milost i nemilost drugima, i kao u predhistorijska vremena matrijarhata, krenuti u lov. Za goli opstanak.

Ostaje sjetno prisjećanje kolona gladnih, koji su radi korice kruha dolazili i nastanjivali bogatu Slavoniju. Trend se promijenio, za čitavih sto osamdeset stupnjeva.

         Studenti, stipendisti grada Slatine ne dobivaju stipendije. Grad nema novaca.  I olako se odriče svoje najvrednije supstance. Za sitne novce. Sutra, isti političari, pričati će novu priču, nemaju mladih i školovanih ljudi, da pokrenu gospodarstvo.

A, svi koji su prošli studentske vode, dobro znaju što znači dobiti stipendiju. Studenti se organiziraju preko društvenih mreža, pišu molećive dopise, žicaju zadnje kune bakine penzije. Opet, za goli opstanak. Ali, to ne vrijedi. Oni, koji im uskraćuju solidarni novac njihovih sugrađana, ne znaju što je internet, ne koriste se elektronskom poštom i ne čitaju novine. Pa bogme, mnogi ni studenti nisu bili. Oni su slijepi, gluhi i ne razumiju. Njihov mentalni doseg je «džondir», koga jedino čuju, vide i razumiju.

Šikaniranje i osobno vrijeđanje radnika već se udomaćilo kao standard ponašanja novopečenih poslodavaca.

Danas, kad nam medijski prostor pršti od imaginarnih nasilja, zaboravlja se na bez skrupulozno nasilje vlastite avlije. Šparoge, stipendije i radnici, samo su metafora domaćeg nasilja.

Pišući ove retke, osjećam protagoniste Andrićeve Proklete avlije. Svi pate od ograničenog i tjeskobnog prostora, a sporednost i nevažnost je njihova životna filozofija. Biti, za njih znači tamnovati.  Promijenilo se, istina, mjesto i vrijeme. Džem-sultan, Ćamil, fra Petar, raja i utamničeni, žive i danas.

I zato nam ne treba javna uskrsna čestitka. Osobito onih, koji u navedenim žrtvama nasilja ne vide Uskrsloga.

Uskrsnuće njihove pameti, u koje želimo vjerovati, nije moguće. Zauvijek je utamničeno u prokletoj avliji, koja i ovako «živi sama za sebe, sa stotinu promjena, i uvijek ista».