Traži se karta više. Za odlazak. Prvi dan iza Uskrsa kolone hrvatskih žena će ponovno u tuđinu. Cilj, razlog i motiv su: Njemačka, šparoge i preživljavanje. Ostavit će svoju maloljetnu djecu, često na milost i nemilost drugima, i kao u predhistorijska vremena matrijarhata, krenuti u lov. Za goli opstanak.
Ostaje sjetno prisjećanje kolona gladnih, koji su radi korice kruha dolazili i nastanjivali bogatu Slavoniju. Trend se promijenio, za čitavih sto osamdeset stupnjeva.
Studenti, stipendisti grada Slatine ne dobivaju stipendije. Grad nema novaca. I olako se odriče svoje najvrednije supstance. Za sitne novce. Sutra, isti političari, pričati će novu priču, nemaju mladih i školovanih ljudi, da pokrenu gospodarstvo.
A, svi koji su prošli studentske vode, dobro znaju što znači dobiti stipendiju. Studenti se organiziraju preko društvenih mreža, pišu molećive dopise, žicaju zadnje kune bakine penzije. Opet, za goli opstanak. Ali, to ne vrijedi. Oni, koji im uskraćuju solidarni novac njihovih sugrađana, ne znaju što je internet, ne koriste se elektronskom poštom i ne čitaju novine. Pa bogme, mnogi ni studenti nisu bili. Oni su slijepi, gluhi i ne razumiju. Njihov mentalni doseg je «džondir», koga jedino čuju, vide i razumiju.
Šikaniranje i osobno vrijeđanje radnika već se udomaćilo kao standard ponašanja novopečenih poslodavaca.
Danas, kad nam medijski prostor pršti od imaginarnih nasilja, zaboravlja se na bez skrupulozno nasilje vlastite avlije. Šparoge, stipendije i radnici, samo su metafora domaćeg nasilja.
Pišući ove retke, osjećam protagoniste Andrićeve Proklete avlije. Svi pate od ograničenog i tjeskobnog prostora, a sporednost i nevažnost je njihova životna filozofija. Biti, za njih znači tamnovati. Promijenilo se, istina, mjesto i vrijeme. Džem-sultan, Ćamil, fra Petar, raja i utamničeni, žive i danas.
I zato nam ne treba javna uskrsna čestitka. Osobito onih, koji u navedenim žrtvama nasilja ne vide Uskrsloga.
Uskrsnuće njihove pameti, u koje želimo vjerovati, nije moguće. Zauvijek je utamničeno u prokletoj avliji, koja i ovako «živi sama za sebe, sa stotinu promjena, i uvijek ista».
Nema komentara:
Objavi komentar