ODGOVOR NOVIM IZAZOVIMA

Postoji li sličnost između pretilosti, depresije i recesije, bolestima koje će obilježiti sljedeću deceniiju? Mala ili nikakva!? Prvu vezujemo s našim tijelom, drugu sa stanjem duha, a treću s društvenom zajednicom kojoj pripadamo.

Prvoj od njih pretilosti (debljini), istinskoj majci ogromnog broja bolesti, predviđa se nevjerojatan porast u sljedećoj deceniji. Epilog bio mogao biti čudesan, možda i «čudovištan». Pretilost bi mogla postati suvremeni Frankestein i podariti nas hrpom raznih nadomjestaka, od umjetnih kukova, rožnica, gusterača,  mozgova, stentova (premosnica), zalistaka do kompletnih kompletnih srca i pluća. Pri tome podrijetlo navedenih pomagala je i dalje prije svega kadaversko (leš), sve više sintetsko, u budućnosti i genetsko. Premda, za većinu vrlo pitka priča, vrlo brzo će postati privilegija bogatih i izvor novih frustracija siromašnog čovjeka.

Ni bogati, ne trebaju previše likovati. Jer, na klizavom terenu genetskog inženjeringa mogu ispasti pokusni kunići, te predmet zlobnih osmijeha okoline.

Depresija je već danas svojim pobolom na vrhu ljestvice poznatih bolesti. I njoj, kao i pretilosti, slijedi još snažniji rast. Bolest je to beznađa, gubitka smisla i vjere u osobno životno poslanje. Najčešći je uzrok samoubojstva. Širom je otvorila vrata farmaceutskoj industriji u utakmici za najbolji antidepresiv. Zanimljivo je, većina antidepresiva nove generacije djeluje podižući razinu bjelančevine serotonina, još od starih Grka, poznatog kao hormona sreće. Po toj logici, depresija bi se moglo definirati i kao bolest nedostatka sreće.

Recesija je gospodarsko nazadovanje, i isključujući rijetke gospodarske kataklizme, uvijek je izraz gospodarske neuređenosti i neuravnoteženosti društva. Recesija je odavno prestala biti samo gospodarski, ona je uz mnoge druge i visoko kotirajući medicinski problem. To je sociopatija ili psihosocijalni čimbenik rizika za brojne psihosomatske bolesti i stoji uz bok ozbiljnim rizičnim faktorima kao što je visok arterijski tlak i kolesterol, loša prehrana i fizička neaktivnost.

Postoji li ipak sličnost ili poveznica za navedene bolesti? Naravno, da postoji. Zajednički nazivnik im je čovjek. Kada u svome svakodnevnom radu govorim pretilim, depresivnim i društveno ranjenim osobama, uvijek govorim istu priču. Nema čarobnog štapića ili lijeka za navedeno stanje. Rješenje je u promjeni kompletne životne filozofije, vraćanju ljudskim korijenima, prirodi i praiskonskim vrijednostima.

Ustrojavajući svoju vojnu silu Napoleon je, do tada najvišem vojnom generalskom činu, nadredio i dvanaest maršalskih. «Ovih 12 maršala oličavali su napor i trud, rođenje i naklonost nisu značili ništa pri izboru. Majka svih ovih maršala zvala se hrabrost, a otac pobjeda», piše A.Dumas u Napoleonu.

Dobar je to zdravstveni putokaz za nadolazeće vrijeme.

U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM BOŽIĆEM

         S nostalgijom se sjećamo mnogih dragih događaja iz našeg djetinjstva. Naravno, i manje dragih. Svi, rođeni i odgajani u kršćanskom ozračju, reći će, Božić je dio mladosti koja se ne može zaboraviti.

         Idiličan i mističan susret s malim Bogom, od milja Božićem, oduvijek je golicao dječju maštu. K tomu, okupljao je obitelj,  snažnije ju povezivao i davao poticaj za nadolazeću godinu. I slatkiši ispod jelke i božićna pečenka, važan su dio kolorita. Adventska duhovna obnova, božićna ispovijed i pomirenje s Bogom i ljudima davali su blagdanu neophodnu čistoću.

Takvoga Božića više nema. Prostor maloga Boga zauzeli su «veliki bogovi». Uz već standardnog boga konzumerizma personificiranog u poolovljenim i jeftinim kineskim lutkicama, ove godine prostor nam zauzeše bog «praznih političkih obećanja» i božica «božićnica».

Ispraznih političkih obećanja zadnjih godina smo se nagutali, ali ovobožićna nam doista teško padaju. Valjda, neko novo vrijeme. Naučeni smo već, da ćemo svako njihovo «mesijansko» televizijsko ukazanje i obećanje coltati iz vlastitog novčanika. I k tomu, još pet godina mandata, čime će se nagraditi najmaštovitiji. Svi lijepi sponzori, koje se može pročitati, smo zapravo MI. Zato iskreno vjerujem u definitivno čišćenja božićnog prostora od ovih lažnjaka.

Poslije desetak godina mirovanja, u ovo predbožićno vrijeme, ponovno nam se ukazala «božićnica», kao duhovna udica za zadržavanje privilegija, uokvirenih u zakonsku formu kolektivnog ugovora. Božićnica je, u ovome prostoru i ovakvome vremenu grubo vrijeđanje Božića. Ne zato što je nismo zaslužili, nego zato što je postala instrument za proizvodnju nejednakosti. A mali Bog je došao da nam kaže da smo svi braća. Gdje tu logika!?

Božićno vrijeme je vrijeme čišćenja od lažnih proroka i krivih bogova i vraćanju istinskim ljudskim vrijednostima. Božić, i poruke koje nosi, zasigurno je jedan od tih putova. 

CRVENA JURILICA

Star i onemoćao, u kripti slezene, ćutio je zadnje dane. Pred njim je kazivanje starijeg brata, kad te zarobe u slezeni, to je kraj. Sve je brzo prošlo, već su mu 84 dana. Stiješnjen u uskom hodniku, prisjećao se sadržajnog života. Postat ćeš brzo bezlična masa- bilirubin, a onda ćeš s fekalijama u organski otpad. Nekome ćeš valjda i tada koristiti, sjetno će eritrocit, koga krvni prijatelji zovu crveni, a ljudi tjelešce što ga, shvatio sam, užasno nervira /pa tko to voli biti tjelešce(?), pitao me/.

Rođen sam u 4.leđnom kralješku, počinje mi priču. U samim počecima zvali se me i matična stanica, ali kada sam sedmi dan izašao iz kralješka i osjetio svu širinu i raskoš krvnih žila, postao sam crveni. Odmah su mi rekli, ne uobrazi se zbog kupanja u krvi, ti si rob fizikalac, smisao tvoga postojanja je raditi i umrijeti, za druge. Za tebe ništa drugo ne postoji.

Od prvog dana, gazda srce bilo je nemilosrdno. Tjeralo me i pumpalo. Jurio sam nevjerojatnim brzinama i hranio kisikom sve same debelokošce; neke mišiće, bubrege, mozak... A njima nikad dosta. U povratku su me opteretili otrovnim ugljičnim dioksidom, što je moj tobolac hemoglobin dovodilo do ludila. Tebe svi iskorištavaju, zvoncao mi je. Gušilo me i jedva sam čekao odlagalište pluća da ga se riješim. Ali, odmora nije bilo. Čim su mi jedan teret skinuli s leđa, tobolac je bio pun novog kisika i jurcanje se nastavljalo. Rad, samo rad, vrištalo je srce, narod je gladan. Bilo je nemilosrdno.

Ali, pajdo moj, raspričao se crveni, bilo je tu i užasnih dana. Najgore je, kada se riješiš jednog otrova, a umjesto kisika prilijepi ti se drugi, još opasniji. Mnogi moji prijatelji su zbog toga zarana otišli. Znam da je kolala priča, čuvaj se ugljičnog monoksida, to je pijavica koja te u hipu ubija. Dolazi iz smoga i dima.

Ja sam ipak sretan. Odvalio sam više od osamdeset dana i spokojno čekam svoj kraj. Nisu me slomili svi izazovi. Svoju misiju sam pošteno odradio.

Bio je to dirljiv oproštaj s crvenom jurilicom. Dok je, već potpuno razorena, odlazila na novu zadaću, obojiti fekalije i mokraću zlatnim pigmentom iz svoje utrobe, prazna kripta slezene primala je nove stanovnike. Život je tekao svojim tokom.

SUMANUTIM VREMENIMA

Na moj članak Flaster na ustima, urednik slatinskog tjednika V.G. dobio je priliku naširoko odgovoriti na stranicama Slatinskog portala. S obzirom da se radilo o pamfletu, tražio sam od portala svoj kratki osvrt na navedno u formi ovoga pisma, što mi je uskraćeno. Flaster na ustima br.2.
Objavljujem ga zato na stranicama svoga bloga da bude svjedočansto sumanutom vremenu straha i nepovjerenja.

Petar Nedić




Dragi moj Vinco,

Umjesto zamornog mučenja pisanjem pamfleta, kojim si mi zahvalio na jednogodišnjoj suradnji, ja ću ipak trezvenije.
Kada si me uznemireno nazvao ulaskom «uljeza» u tvoje monopolistički medijski prostor, dao si mi zapravo šlagvort za priču koju nosim u sebi.
Prvo, da intelektualno stvaralaštvo i vlasništvo ima svoju vrijednost, za njegovog autora čak neprocjenjivu, i da ne može služiti kao kićeni zaperak ničijim šeširima. Zato ga ljubomorno čuvam. Volim svoje, zar to nije pošteno?
Drugo, htio sam te uvesti u osnove medijskog ekonomskog razmišljanja. Školu koju ti sada započinješ, ja pohađam više od deset godina. Samo su nam uloge različite, ti si struktura, ja sam uljez. Tebi, strukturnom novinaru i uredniku, ogroman je trošak i napor dati dvije kune za tipski obrazac ugovora kojim bi našu suradnju stavili u zakonske okvire. Ja, svojevrsni društveni uljez, imam pak sreću da sam izgradio zavidnu moć preživljavanja u svim mogućim i nemogućim uvjetima. To me čini sretnim.
Cenzura? Ja nisam cenzuriran, to je točno. To nigdje nisam ni rekao. Ja sam maknut, ako ti već zaflasteren smeta, jer sam se drznuo dirnuti, što više reći "ne" strukturi.
Zbunjen si kada ti kažem da si ugodan čovjek. To doista mislim. Osobno, iskren si čovjek, imaš dušu i emocije. To cijenim i to je bogatstvo. Zato sam si i dozvolio ovako slobodniji stil pisanja. Ali, potrebe profesije su načele tvoju plemenitu osobnost.
Oprosti na koncu, s malo zakašnjelom reakcijom. Bio sam na studijskom putovanju i nije mi se dalo o ničem drugom razmišljati.


S poštovanjem


Petar Nedić


P.s.
Sjetih se još nečega. Nisi me kudio za članak o izboru gradonačelnika (čak sam tada bio i na naslovnici Petka!), nego zbog članka: Tko laje na križeve? Vinco moj, vrijeme čini svoje.

FLASTER NA USTA

Kuha na hrvatskoj televiziji. Pretjeruje se govoreći o rasulu, pa tko bi lud bježao iz prestižne i odlično plaćene državne službe i popratnih apanaža u neizvjesnost tržišta. Radi se zapravo o preustroju, što se događa ili će se događati i u drugim sferama društvenog života započetim dolaskom nove premijerke. Nekima procesi idu prebrzo, drugi ne prihvaćaju promjene, treći su jednostavno pozaspali na stražarnici prethodnih gospodara. Epilog je, više od stotinu flastera na ustima novinara informativnog programa HTV, u njihovom jasnom NE cenzuri medija.

Ako mislite da postoje samo zagrebački flasteri, kao jesenski performans razmaženih zvijezda HTV, onda se varate. Postoje i naši domaći.

Evo skromnog iskustva, ma kako neugodno bilo. Godinu dana sam svoje članke davao tjedniku Slatinski petak. Osim na papirnatom mediju tjednika, članke sam objavljivao i u elektronskoj formi, na mome blogu pod nazivom NECRECTOMIA, kao «priče o ljudima, događajima i sivoj hrvatskog stvarnosti i pokušaju mijenjanja na bolje. Jer to zaslužujemo». Navedeni blog mjesecima je dostupan na više WEB lokacija, u zadnje vrijeme i na prvom nezavisnom slatinskom portalu.

Dva mjeseca od opisanog stanja, slijedi poziv glavnog urednika Petka, da ne mogu objavljivati kolumnu u Petku, i da se odlučim za «mi ili oni (!?)», misleći pri tome valjda na navedeni portal. Pri tome ga nije zasmetalo što svoje tekstove iz Petka, uredno objavljuje na virovitičkim portalima.

Shvaćajući stvarnu pozadinu stvari, odnosno da ovakve odluke ne donosi glavni urednik, dva dana poslije pismeno zahvaljujem na suradnji. «U životu, tako i u pisanju, kompromise prihvaćam do trenutka zadiranja u minimalni prostor slobode koji pripada samo meni…vašu ucjenu smatram pritiskom na gore navedenu minimalnu slobodu, koja je preduvjet za moje afirmativno djelovanje», napisao sam između ostaloga u popratnom dopisu.

Očekivao sam s od odgovornih ljudi Petka suvislo očitovanje, ako ne zbog mene, onda barem iz poštovanja prema svojim čitateljima. Računao sam na kritički osvrt na moje tekstove, eventualno nisku razinu pisanja koju ovaj tjednik više ne može podnositi. Ništa od toga. Iz Petka samo prigušeno mrmljanje, mucanje, zapravo muk. Tako sam zaflasteren.

Sitnicu su ipak «flasteraši» pri tome zaboravili. Mogu se kratkotrajno flasteriti usta, pa i ona najdobronamjernija (povijest je tu prava učiteljica života!) ali misao, pravda, istina i sloboda nikada. One uvijek pobjeđuju. Tako će biti i ovoga puta, siguran sam.

Sjećanje na Vukovar: ODLAZAK HEROJA

Rastanak na minhenskom kolodvoru bio je natopljen emocijama i suzama, do boli. Poslije tri godine boravka u Njemačkoj Marin se rastajao od zaručnice Marije. Odlučio se za povratak. Bila je jesen 1991 godine, vijesti ih Hrvatske nisu bile dobre. Kopka ga: Ne želim biti pobjegulja i kukavica i Švabama raditi «knaufplate», dok mi Domovina krvari, rekao je Mariji na rastanku. Mladi smo, tek su mi 24 godine, skućit ćemo se, život je pred nama. Čuvaj se, ostavljam ti auto, brzo se vidimo.

Putem je razmišljao o Mariji, mami i ratištu. Sjetio se i pokojnog oca, kao kroz maglu, kada su ga u zavarenom sanduku dopremili iz Njemačke. Poginuo je kao bauštelac. Bilo mu je tada pet godina.

Kada sam ga te jeseni ugledala na kućnom pragu, znala sam da ne sluti na dobro, priča mi ovih dana Ruža, Marinova mama. Otkud ti sine, gdje Marija, pitala sam. Ostala je kod svojih, ja idem u rat- rekao mi je kao iz topa. Sve mi se toga trenutka urušilo, prisjeća se.

Sutradan je već u Orahovici, u Uredu za obranu. Rekli su mu da nije služio JNA (nesposoban!), te ne može ni hrvatsku vojsku. Što sada? Da se vraćam Mariji?! Ne, ne, ponavljao je u sebi, ne dolazi u obzir. Imam plan B, koji mi je rekao službenik iz ureda.

Za dva dana bio je u Centru za obuku Tigrova u Lučkom, a već poslije sedam dana na prvim ratnim kušnjama u Vukovaru.

Desetina kojoj je pripadao, bila je izvanredna. Ukopani duboko pod zemljom, dobro naoružani, Dunav su vidjeli samo kroz goleme trupce iznad rova. Momci su bili bez mane, odlučni, hrabri. Borbe su bile svakodnevne, sve žešće, vremena za odmor sve manje, opasnosti sve veće. Poslije nekoliko tjedana dobili su prvu službenu obavijest o kojoj se do tada samo šuškalo: Vukovar je u okruženju, slijedi borba do smrti.

Hrvatske snage su bile na izdisaju, desetkovane, uništene. Konfuzija. Zapovjedi nisu pristizale. Od Marinove desetine ostala u njih četvorica. U trenutku kada je nekoliko metara od njihova rova prošla kolona nepoznatih vojnika, šarenih i sivih uniformi shvatili su, sve je gotovo. Odluka desetnika bila je, proboj do Vinkovaca. Marin umoran, izcijeđen, gladan i žedan, stavio je maminu krunicu i aluminijsku pločicu s inicijalima u usta i spustio strojnicu s ramena. Nije mu bilo dobro. Sažeo je čitav život u jednu sliku, tupo zureći u mokrom rovu u lice Marije i mame.

Od trojice suboraca koji se krenuli u proboj u Vinkovce je došao jedan. Poslije nekoliko dana javio se Marinovoj mami i rekao da je on pri proboju zaostao.

2001. godine na Patologiji Medicinskog fakulteta u Osijeku, Ruža je primila suhoparnu vijest da su posmrtni ostaci njenog sina identificirani na Ovčari. Nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja. Iste godine sahranjen je na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nekoliko godina poslije, Marinovo ime upisano je i na mramornu pločicu Spomen-doma Ovčara.

Danas je skrhana žena, već starica. Od sinovljeve smrti je sama. Sjećanja na Vukovar su joj posebno bolna. Na antidepresivima je i sedativima. Nikoga ne krivi za smrt svoga sina, odlazak na ratište je njegova odluka. Ipak dvije stvari ju muče. Zašto «ovi, danas veliki heroji»i njenog sina nisu ostavili u Orahovici «da se igra rata», nego su ga poslali u Vukovar? Da li se sin umirući sjetio njenih riječi: «Sine, molim te ne idi». Nažalost, odgovore na ta, pa i druga pitanja neće saznati nikada.

DLAKAVA ČUDOVIŠTA

         Završio je nedjeljni objed. Umjesto lagane sijeste, gusta, dosadna kiša prikovala me uz TV. Kad tamo Nedjeljom u 2. Aco Stanković i pajdo Miljenko Jergović.

         Aco je danima najavljivao drugog gosta, izvjesnog Emira Kusturicu. Nekdašnji režiser zadnjih godina «otkrio» je svoje povijesne korijene, primio se krsta i postao Nemanja. Zato je izdašno honoriran od strane tadašnje srbijanske vlasti zavidnim imanjem u Srbiji, gdje napravio svoj Kunstdorf. S obzirom na veličinu posjeda, svojega novog begluka, brzo se prozvao Nemanja Kustur-beg. Postaje «misionar» pravoslavlja primajući na svome begluku infantilne Japance, darivajući im krstove, a oni ushićeno skakutali, uvjereni da dobivaju prestižna odlikovanja Luja XVI. Nemanja Kustur-beg je njihovo poskakivanje, pak držao božjim znakom prelaskom na novu vjeru, što ga je činilo beskrajno sretnim.

         I naš naivni Aco uputi se, s čitavom HT logističkom svitom na Emirovu begovinu. Dugo su divanili, i umjesto očekivanog intervjua, ponizno odbije begovu ponudu prelaska na vjeru pradjedovsku. Na sve to beg se razjari (popizdi po današnji!), te s nogom u stražnjicu isprati Acu u «lepu njegovu».  

         Spomenuti Miljenko, begov bosanski pandan, kameleonski konvertit i skriboman, lik je koji teško sjeda i na pun želudac. Uživio se u svoju zamjensku ulogu i zajedno s Acom sat vremena dokono teferičio olajavši pri tome svakoga koga se sjetio. Svjestan svoje moći, koju crpi s jasala svoje megakompanije EPH-a, blesavo se beljio, stenjao, prduckao, ne spojivši ni jednu suvislu rečenicu. Drugarima je, za puni ugođaj u studiju, falila samo topla kafica s rahatlucima.

         Acina inspiracija definitivno je u krizi. Možda ju popravi novi, povoljniji menadžerski ugovor. Umjesto odlaska na noge ofucalom fašisti, ekskluzivu je mogao pronaći i u našoj Podravini, nekada najzapadnijoj begovini Otomanskog carstva.

Zar Aci nije zanimljiva tema već redovita, sezonska pojava hladnokrvnog mažnjavanja velike love nevinim i naivnim građanima? Akteri gubitničko-dobitničke kombinacije su sve ugledna imena: bankari, doktori, službenici, profesori…Hipoteke, otplate tuđih kredita, razbijanje obitelji, nije li to realna životna tema? Sa svojim pajdašem Miljenkom, onako muški, uz domaću rakiju i slaninu, mogli bi napraviti finu psihološku i sociopatološku analizu podravskog čovjeka i istinski ganuti TV pretplatnike. Aco čekamo te.

Anatomija pada: AUTORITET

U ovim vrtložnim trenucima povijesti česta su prizivanja autoriteta. Latinski korijen riječi autoritet- «auctoritas» podrazumijeva vlast, ugled, dostojanstvo, vrijednost.

Ne postoji univerzalna definicija autoriteta, ali ona svaka podrazumijeva sposobnost pojedinca da iznese svoje stajalište ili mišljenje, te da mu se bespogovorno vjeruje, ne sumnjajući u njegovu ispravnost. Autoritet se stvara temeljenjem znanja, poštenja, vještina i emocionalne zrelosti. To je osobni autoritet. Postoji (ili je postojao!), i tzv. institucionalni autoritet rezerviran za pojedina zanimanja ili institucije (npr. pravnici, policija, profesori…).

Uz svoje pozitivno lice, autoritet ima i svoje neprihvatljivo, neželjeno naličje u formi sile ili moći zasnovane na psihoanalitičkom super egu koji ne poznaje kompromis i uvijek je kratkog vijeka (narodna «svaka sila za vremena»). Patološka forma autoriteta je opsesivnost, koja svoja suluda promišljanja nameće za univerzalni obrazac drugima.

Osobito pozitivan autoritet je sposobnost organiziranja pozitivnih opće društvenih aktivnosti. To je autoritet vođe, lidera, od koga se očekuje da bude sposoban brzo rješavati probleme, konflikte, situacije, da nadahnjuje i bude pozitivan primjer. Što kvalitetnije ispuni očekivanja, njegova se vrijednost povećava.

Različiti su autoriteti: roditeljski, obiteljski, autoritet u društvu, radnom mjestu, sportskom borilištu, itd.

Treba li nam danas autoritet? U vremenu općeg relativiziranja svega postojećeg, apsolutno ne treba. U realnom životu, autoritet je uvjet bez kojega se ne može. Pitanje je samo, gdje granica između nestvarnog, iracionalnog života (zovu ga i neoliberalnim!) i krute, realne životne stvarnosti? Teško ju je odrediti, niti je pravocrtna, niti je debela.

Bio bih zločest i nepravedan govoriti o anatomiji pada bilo kojeg društvenog autoriteta, a ne početi od vlastitoga, profesionalnoga, liječničkog. Jer, u padu autoriteta te profesije, zrcale se i mnogi drugi padovi.

Liječništvo je vrlo zahtjevna profesija, a liječnici, zajedno s medicinskim sestrama, su nositelji zdravstvene djelatnosti. Muke počinju od studentskih dana, specijalizacije, kontinuirane edukacije, izuzetne odgovornosti, društvene osjetljivosti. U cijelom tom zamršenom kolopletu, profesionalno formiranje je dominantno u odnosu na univerzalno formiranje vlastite ličnosti.

Danas, s pristojnog odmaka, jasno mi je, da marginalizacija, pa i sunovrat autoriteta liječništva je proizvod vlastitog ega, izvučenog iz domaće, doktorske kuhinje. Upinjanje prstom na bilo koga, upinjanje je u tuđu odgovornost. A to ne stoji.

Gdje liječnička greška? Mnogo ih je, dvije bih izdvojio. Prva, stvaranje vlastitog autoriteta diskreditiranjem autoriteta kolega postaje način funkcioniranja mnogih. A diskreditacija, kao bumerang, uvijek pogađa profesiju, a ne kolegu. Druga je, nestajanje iz javnog života i verbalna muklina kada su pitanju ključne zdravstvene teme, što s može protumačiti jedino nerazumijevanjem funkcioniranja društvenih odnosa.

«Meine lieben Kollegen»- dragi moj kolega, uobičajeni je način komuniciranja našega okruženja. Nije to kurtoazija, to je životna realnost očuvanja vrijednosti, dostojanstva i ugleda jedne profesije.

U građenju autoriteta i njegovom razumijevanju tek smo na početku. A, izgradnja i prosperitet društva bez jakih, autoritativnih osoba, jedva da je zamisliva.

U DRUŠTVU SVIH SVETIH

         Prije osamnaest godina, u najvrtložnijem trenutku hrvatske povijesti, osnovana je 136 brigada hrvatske vojske, slatinska brigada. Dogodilo se to u trenucima kada je opstojnost i sloboda grada visila na tankoj niti, a cijeloj Slavoniji prijetila amputacija od ostatka Hrvatske. Kroz nekoliko dana, skoro dvije tisuće mladića, odjenulo je uniforme i odlučno zauzelo položaje za obranu grada. Toliku količinu domoljubnog, rodoljubnog i lokalpatriotskog zanosa Slatina nije doživjela. Uz hrabre branitelje, jednakom odlučnošću grad su branile i njihove obitelji i svi koji svoj grad nisu ostavili na cjedilu. Grad je obranjen, misija je obavljena. Nažalost, kako to biva, poslije rata broje se žrtve. Više desetina mrtvih i više od stotinu ranjenih.

         Svake godine, baš na dan osnivanja brigade, odajemo počast poginulima. Njihova žrtva i žrtva njihovih najbližih je najveća. Odajemo im počast, tri dana pred veliki blagdan Svih svetih, s logičnim pitanjem, da li su i oni u tome izabranom društvu, društvu svetih? Odgovor je neupitan. Da, tamo su. Oni su Svi sveti. Jer svetost nije teološka, legendarna ili metafizička kategorija, svetost je svojim životom svjedočiti najveće ljudske i civilizacijske vrijednosti: slobodu, čast, poštenje, domoljublje, čovjekoljublje… A to su upravo činili oni, naši ubijeni branitelji. A, to je i bit blagdana koji je pred nama. Obilježavaju ga s osobitim pijetetom svi, usudim se reći, bez obzira na atribute koje nismo birali: vjeru, naciju, socijalni status, podrijetlo.

         Na Svi svete, sjećamo se svojih najdražih i velike brzine kojom su živjeli. Kroz njih preispitujemo i sebe ili bismo barem to trebali činiti. Ipak, o našim smrtima nerado govorimo, jer to proizvodi nelagodu i nevjericu. Dostojanstvo života (ali i umiranja!) nije tema za našu svakodnevicu, radije, neka o tome razmišljaju drugi.

         A smrt, nije tako loša, pojednostavljuje priču antik Epikur: Dok živimo nema nje, a kada umremo nema nas.  Susret nje i nas je samo kratki trenutak.

         Svi sveti i Dušni dan su dani horizontalnog i vertikalnog duhovnog jedinstva i zajedništva. I dokaz, da smrću sve ne završava.

 

NABUBRENA HRVATSKA

         Od kad je svijeta i vijeka mladost misli da svijet počinje s njima, a stariji da s njima sve završava. 

         Tako je mlada hrvatska država pije petnaestak godina, promijenila svoj administrativni ustroj, «obogativši» se, između ostaloga, sa sada već blizu 600 jedinica lokalne samouprave. Njihovim formiranjem, stvorena su sigurna i dobro plaćena radna mjesta za stranačke zaslužnike,  poslušnike, kumove i obitelj. Time je započeo je novi proces društveno političke feudalizacije. Piramidu državne uprave ispreplele su nebrojene i različite interesne skupine, ne samo političke, ali riječ potonje po prirodi stvari, uglavnom je zadnja. Administrativni ustroj slijepo se prenio na sve sfere društvenog života (prosvjetu, zdravstvo…) što je dalo poleta novom bujanju birokracije.

Tako se vjerojatno dobronamjerna ideja ravnomjernog razvoja, brzo razvrgla u svoju suprotnost i postala svrhom sama sebi. Pri tome se zaboravilo da smo populacijski minorna država, manja od mnogih europskih gradova i takav teret ne možemo nositi.

         I tako, do jučer zabranjena tema, više to nije. Premijerka Kosor javno i nedvosmisleno govori o administrativnom preustroju, kao mjeri za jeftiniju državu. Za dobro uhljebljene na državnim jaslama i sama ideja je preuranjena.       Suze očajnice stotine i tisuće obespravljenih gubitkom radnih mjesta, koga  zanimaju? A iskreno, i bilo čija solidarnost samo im je lažna utjeha.

         Hrvatska je danas nabubrena država. Nabubrila su je ne samo izmišljena radna mjesta, nego i višak neradnika, prodavača magle te bezidejnih  i neodgovornih političara.

         Rješenje navedenih problema, ma kakvim epitetima bolnosti bilo kićeno, zapravo je put u stvaranje normalne države, kakvu njeni građani valjda zaslužuju. Svaki otpor navedenoj ideji je borba za očuvanje vlastitog feuda i moći, neutemeljenog na znanju, kvaliteti i sposobnosti.

Zgodno je spomenuti primjer Poljske. Ta država s 40 milijuna stanovnika u svome vlasništvu ima dvije bolnice. Sustav zamislite funkcionira. Usputp, Hrvatska ima preko 40 razno raznih državnih bolnica i deset puta manje stanovnika.

         Nedavna TV emisija o globalnoj informatičkoj korporaciji Google čiji je posao «besplatno» prodavanje ideja i inovacija, pokazuje da se može i drugačije poslovati. Svaka ideja dolazi iz baze, osnovni je moto uspješnog razvoja navedene kompanije. Naš godišnji dohodak u odnosu na Googlov je, opet usput čista mrvica.  

         Za rješavanje pitanja nabubrene Hrvatske potreban je uz razum (u ovom slučaju doista upitan), barem mrvica mogućeg morala i odgovornosti. Nećemo si valjda dozvoliti da se, uz škverane i željezare, po Markovom trgu valjaju i štrajkaju bankrotirani gradonačelnici? Ili je vlastiti feud, važniji od države?

        

DAJ MI ŠAPU BRATE VUČE

Malo je onih koji nisu čuli za Franju iz Asiza u Italiji. U mladosti bonvivan i hedonist,  nadahnuo se prirodom, te preko nje spoznao Boga. Promijenio život, te započeo novi život utemeljen na istinskom siromaštvu i ljubavi prema prirodi, njenim stvorenjima i čovjeku. Spiritualno je promatrao sve oko sebe, ostavivši poznatu odu o bratu suncu, mjesecu i vjetru, te sestrici vodici i zemljici. Još za života stekao je brojne prijatelje i sljedbenike. Danas je globalno uvažavan i poštovan, i prisutniji je nego za života.

Živio je u 12 stoljeću, tako da je njegova biografija vjerojatno dijelom prožeta i legendom. Jedna je osobita.

U selu Gubbiju strašni i krvoločni vuk seljacima je napadao blago, osobito janjce. Požale se Franji. On ode u šumu, gdje pozdravi vuka prijateljski: «Dođi ovamo, brate vuče!» Vuk dođe, a on mu objasni da mu je janje zapravo sestra, ali da ga razumije, jer je gladan i mora preživjeti. Predloži nagodbu, on neće napadati ovce, a seljaci će mu davati hranu. Pri tome ukori seljake zbog njihove sebičnosti i ne uviđavnosti. Vuk, u znak prihvaćanja pruži mu šapu. Bio je to početak novog suživota, «sitog vuka i ovaca na broju».

Franjini sljedbenici, franjevci- fratri, su prije 800 godina došli u naše, «slavenske krajeve», širiti novu, do tada nepoznatu ljubav. Svoje poslanje gradili su na siromaštvu, čistoći i poslušnosti. Sagradili su prvi dom u današnjoj Srebrenici, te osnovali povijesnu provinciju Bosnu Srebrenu koja se u to vrijeme prostirala od mora do Budima. Neprijeporna je njihova odlučujuća zasluga u očuvanju kulturnog i narodnog identiteta Bosne, ali i Slavonije i Dalmacije. Svojim osobitim životom, duhovnošću i mudrošću služe malom čovjeku, pri tome promičući iskonske ideje svojega osnivača Franje. Službena crkva je prepoznala Franjinu karizmu i uvrstila ga u red svetih.

Često se zapitam, zašto su današnji vukovi nepripitomljivi? Istina je drugačija, oni su i te kako pripitomljivi, ali nema Franje, da pouči njih i seljake. Da im pročita Pjesmu brata Sunca. Ili upozna s bogatstvom i sadržajnošću razgovora sa bratom vrapcem i sestrom vjevericom.

JEZIČNI SOKACI

Jezik je živ organizam. Mijenja se, prilagođava i globalizira. Osim svoje nacionalne i kulturne odrednice, određuje i naše međuodnose, pa i osobnosti, i to često na rubu zdravog humora, ironije i sarkazma. Ali, i to je sastavni dio života.

Nedavno sam jako povrijedio našu uvaženu i dragu sugrađanku. U nebitnom i prijateljskom razgovoru invalide nisam nazvao osobama s invalidnošću. Njena reakcija je bila refleksna i čvrsta: Jako ste me povrijedili, nisam invalid, ja sam prije svega osoba. Aj’de, pa to mi je jasno, gutnem u sebi, i uljudno se ispričam dami. Dobijem usput i poučak o osobama s posebnim potrebama. Jasna mi je borba za osobnost i poosobljenje invalida, teže razumijem «posebne potrebe». Jer, one nisu mrske ni zdravima.

Drugi sokak, druga priča. Ratni invalidi i oni koji tome teže, nisu tako terminološki tankoćutni. S osobnošću nemaju problema. Ne smeta ih izraz invalid, i u nazivima svojih udruga s ponosom ga ističu. Ne poznaju «posebne potrebe», ali dobro razumiju invalidske postotke. I sve štima. Teški invalidi ili pojedine njihove skupine imaju pravo na tuđu pomoć koji se gordo zove osobni asistent. Zaobiđen je ljepši, pošteniji i pristaliji domaći izraz- sluga.  Ili su se sluga i služenje vremenom tako ozloglasili, da su osuđeni na definitivno odumiranje?

Slijedi li preobrazba bolesnika («bolestan si», također ima i svoju negativnu stranu!) u osobe sa bolešću, vrijeme će brzo pokazati. Neki vjetrovi u daljini se već čuju. Muke su i s umjetnom oplodnjom (naravno ovdje ne samo terminološke!). Do nedavno izraz oplodnja bio je rezerviran za svijet veterine i stručne medicine. Kroz umjetnu oplodnju na široka vrata ušao je u svakodnevnu upotrebu. Začeće ili zanošenje su u uzmaku, bez obzira što u sebi uz fizičku, sadrže i duboku duhovnu sastavnicu.

Od Nove godine, ako Bog da, i doktori će postati koncesionari i ući terminološki u elitni krug hrvatske bogate gospode. Predmet njihove koncesije su realno njihovi pacijenti, koji će time «pasti» na razinu rudače, pomorskog dobra, plina ili vode. Ipak, dobra je stvar što će koncesijom, pacijenti dobiti kakav-takav status prirodnog bogatstva.

Gripa ne jenjava. Osim ljudske, pa kokošje, na redu je svinjska. Pa endemija, epidemija, pandemija. Pa farmaceutska industrija i njihovo zadovoljno trljanje ruku što vode uvijek teku na njihov mlin. Pa studije (članci), po kojima se u povijesti, više umiralo od komplikacija cjepiva,  nego od same gripe. Ali svinjska gripa, onako usput je garnirana i domaćim «svinjarijama», izraženih u liku i djelu propadanja nekada velikog imunološkog instituta.

Jezična evolucija ide dalje, za razliku od svojih čvrsto ušančenih tvoraca koji se drže provjerene, smijeh je najbolji lijek.

INCEST "DEBELE GUZICE"

Misija mi je bila pomoći kolegi da ne postane žrtvom vlastite lakomislenosti. Prihvaćajući misiju nisam ni slutio što me očekuje.

Prva postaja bila je Nina. Radilo se o mršavoj, zapuštenoj, neuglednoj ženici. S petoro djece živjela je u trošnom, neprimjerenom kućerku. Djeca, gologuza, balava, izgladnjeli, jedno drugome do uha. Kada sam ulazio u dvorište, priznajem, ježio sam se od straha; što od razbješnjelih pasa privezanih uz protrulu tarabu, što od tupih pogleda dječice, a ponajviše od lika same Nine. Predstavio sam se. Nisam uspio ništa više izustiti, a već sam sjedio uz štednjak, na drvenom krevetcu. Ne pitajući me zbog čega dolazim, Nina je započela priču.

Danas sam došla iz Bjelovara i rekla sam onoj «debeloj guzici» (mislila je pri tome na posljednjeg muža!) odlazim od tebe, dosta mi je ovoga života. S nama je završeno. Sve sam mu vjerovala, sada mi je jasno, njegova budućnost je dugogodišnji zatvor.

Ništa mi nije jasno, pokazivao sam mimikom neznanki.  Shvatila je i bez krzmanja mi pojasnila. Ta «debela guzica», tu, u ljetnoj kuhinji (radilo se zapravo o drvenoj šupi naslonjenoj na kućicu!) tri godine živi s tom malom kurvom Dudom. U ljetnoj kuhinji su stenjali i vrištali po cijeli dan, pola sela ih je čulo. A moja djeca su gladna. Dao joj je sve novce. Kurva si kupuje farmerke, cipele, izlazi s dečkima, svaki petak ide u Slatinu. I vozački joj je platio. Dva puta je već pobacila. Zadnji abortus sam platila od svoje socijalke, otkidajući od usta svoje djece. Samo da spriječim sramotu.

Pa tko je Duda, odvažih se? Kurva,  njegova kći iz prvoga braka. Kakva mater, takva kći. Ne vjerujem, spontano šapnu sebi u bradu? Vi ne vjerujete, ja to gledam i žderem se već tri godine. Mala (misleći na Dudu!) ga je prokužila s petnaest godina i uredno ga od tada muze. Ma, što da vam kažem… ševio je i stariju kćer, napravio joj i dvoje djece, onda je pobjegla s djecom u Švicu i više se ne javlja, otme se na kraju Nini.

Zgrožen nevjerojatnim rodoskvrnućem, iskreno, zaboravih Nini reći zašto sam došao. Zahvalio sam se, izrazio žaljenje, te k'o tat, brzinom munje pobjegao iz dvorišta.

Danas, nekoliko godina poslije, prolazeći pored kuće strave koja je već ruševna i nenastanjena, sjetim se njenih incestioznih aktera.

Nina sa svojih, sada već šestoro djece i novim mužem živi u drugom selu, u darovanoj kući, i dalje od socijalne pomoći. «Debela guzica» odrađuje višegodišnju robiju, a Duda, sada već 25 godišnjakinja, dočepala se papira i zbrisala sestri u Švicarsku.

A, kolega je sretno završio.

ENGLESKI POUČAK

Dvoboj na povijesnom Wembleyu pobudio je nadu nacije za još jedno nogometno čudo. Po drugi puta oboriti nogometnu velesilu na leđa!? Čudo se, ipak nije dogodilo. Englezi su nas isprašili, ponizili, izviždali i vratili u novi krug matematike, kako dogurati do Južne Afrike? I začudo, u toj matematici opet ovisimo o njihovoj milosti.

Kod 4:0, Dudu je zabio. I slijedi naš stari  nogometni ritual, upad navijača na teren. A onda nevjerojatan prizor. Engleska televizijski režiser promtno reagira i ignorira huligana. Prikazuje nam futurističke kadrove novouređenog Wembley, okupanog moćnim reflektorima i popratnim svjetlosnim efektima. Komentatorski dvojac (Sušec, Štimac), umjesto da iskoriste izuzetnu priliku za online edukaciju domaćeg gledateljstva, i sami zbunjeni, teško su procijedili kako dotični neće više Engleske vidjeti. A prilika je bila izuzetna.

Podsjetimo, do nedavno engleski navijači su bili divlje horde koji su pustošili Europom. Engleskim klubovima je zbog njih zabranjen pristup na europsko tlo. Engleska nogometna vlada  se primila posla, krutim zakonskim rješenjima sankcionirala izgrednike i rezultati su vidljivi. Engleski klubovi su najbolji, najgledljiviji, navijači primjereni, stadioni puni, u nogomet je uveden red.

Profesionalni nogomet je već odavno postao ozbiljan posao u kojem se valjaju neslućeni novci. U biznis su uplovili najmoćniji: ruski oligarsi, španjolski kralj, talijanski premijer i arapski šeici.

Na tom tragu, i mi svoje konje za trku imamo. Nogometni prostor premrežila je kriminalna hobotnica, u kojem su menadžeri sa svojim političkim patronima i huligani infiltrirani u navijačke skupine, lice i naličje istoga problema. Rješenje rebusa nije na vidiku. Menadžeri su zadovoljni s mrvicama s europskih trpeza, a huligani kao da im daju potrebni kredibilitet.

Put takvom načinu razmišljanja utro je dinamovac Zoran Mamić, poznati Maminjo. Oličenje je i vrh ledenog brijega. Može mu se svašta natovariti, ali mu nitko ne može poreći maestralno korištenje medija,  inteligenciju (Barišića kao smokvin list!) i nos za novac. U međuvremenu je ojačao, može raditi transparentno i beljiti se naciji u facu.

Stotinama naših malih Maminja postao je uzor, a oni, iskreno, najveće zlo hrvatskog nogometa. Koristeći svoje mišiće i državni novac, sanjaju svoj dječački san, proizvesti nove Dudue i postati slavan i još moćniji. Dovode anonimuse s balkanskih kaljuža, plaćaju im trenere, ručkove, stanove, fiktivna zaposlenja, dnevnice, grade im stadione, sve s jednom idejom- jednoga dana dobro ih unovčiti. A Hrvatska je premala za velikog Maminja, a kamoli za stotine malih.

Zato nam je Engleska dobar poučak i putokaz. Treba samo uzeti knjigu u šake, čitati i učiti.

MINISTAR U OFSAJDU

Liberalizira se pušački zakon. Liberalizacija drugdje i ne bi bila vijest, ali ova jest, jer se događa u vremenu kada sav uljudbeni svijet vodi nemilosrdnu borbu protiv navedene ovisnosti. Jer, ljudi su najvažniji potencijal, a ova neman guta baš njih. Borba protiv pušenja i visokog tlaka su okosnica medicine u liječenju krvožilnih bolesti, malignih bolesti i prometnih nezgoda, što čini više od tri četvrtine smrtnosti hrvatske populacije.Vijest je i način na koji se liberalizacija dogodila. Dogovorena je navodno u četiri oka između ministra i glavnog hrvatskog sindikalnog birtijaša pod motom: spašavanjem kafića, spasimo Hrvatsku. Naravno, ponovno je preskočena struka, nepušači će opet postati građani drugoga reda (premda to neće javno pokazati!), poslana je otrovna poruka mladima, politička vjerodostojnost si još jednom pljunula u lice, a pravna nesigurnost koju proizvodi država poprima zabrinjavajuće razmjere. Proturječna je i činjenica da navedeni zakon donosi ministar kome je u opisu radnog mjesta zaštita zdravlja svojih građana. Umjesto očekivane žestoke protupušačke kampanje sa već poznatim morbidnim porukama ispisanim na omotnici kutije cigareta, ovoga puta je trebalo dodati i aktualnu gospodarsku. Recimo, slogan tipa: «Manje puši, Hrvatsku ne buši» ili «Ne puši, ak' ti je proračun na duši» bio bi primjeren za ovo doba. Jer pušenje državu košta. Kalkulacija je jasna, popušena kutija cigareta košta fond zdravstva 7 kuna, samo po osnovi liječenja komplikacija pušenja. I još toliko indirektnih troškova zbog bolovanja, smanjene produktivnosti i drugih kerefeka, sve skupa do 15 kuna. Samo malo matematike i postat će jasno, da pušenjem država financijski puno više gubi, nego pušačkim porezima dobiva. Naravno, za one koji ne misle od danas do sutra.U ime proklamiranog cilja, spasimo Hrvatsku (ili svoje fotelje?), jedan drugi ministar, odgovoran za udžbenike, mrtav hladan nam je zaželio dobrodošlicu u 19 stoljeće i proklamirao školu bez knjiga. Za krizna vremena dovoljni su kreda, ploča i potplaćene učiteljke, imputira dužnosnik. Građani s nestrpljenjem očekuju i druge odluke. Mislim, da bi ih odluka ministra zaduženog za promet o dozvoli vožnje automobila na tri kotača iskreno razveselila juniore željne adrenalina, a ministra financijaša o nepotrebnom plaćanju baš svakog poreza i dobar dio drugih građana.Bilo kako bilo, ministar je uhvaćen je u dubokom ofsajdu, a Vlada u skandaloznoj odluci. Konačno rješenje po dobrom starom običaju čekat će se na Ustavnom sudu.

TKO LAJE NA KRIŽEVE?

Kroničar je izračunao, u tri tjedna prošloga mjeseca u različitim tiskovinama objavljeno je preko stotinu, uglavnom negativno intoniranih članaka i komentara o Crkvi (misli se na katoličku!). Uvodnik, kao i u većini drugih strateških kampanja u državi, potpisao je g.Stjepan Mesić, nezadovoljan komentarom novinara Glasa Koncila Ivana Miklenića, koji u svojem pisanju navodno nije pokazao dovoljno topline i uvažavanja za lik i djelo aktualnog nam predsjednika. Navedena antikrižarska kampanja bila je puna zapleta, raspleta, niskih udaraca, kameleonskih obrata, sve u maniri svoje već prepoznatljive lakoće površnosti hrvatskih medija. Vrh Crkve držao se po strani i nije se oglašavao.Posjetimo, tema je bila laička država, križevi sredstvo, a cilj Kaptol (vrh katoličke Crkve). U europskoj uljudbi, pod laičkom državom se podrazumijeva da Crkva ili njeni pripadnici (biskupi, svećenici) ne mogu obnašati političku službu kao stalešku privilegiju. Laicizam je započeo francuskom revolucijom u 18. stoljeću, u Hrvatskoj je zaživio hrvatskim narodnim preporodom, 1848 god. Od tada je bilo, istina sporadično, crkvenih službenika u politici, ali su svoju legitimaciju stekli na uobičajeni građanski način. Dakle, navedena tema je apsolvirana prije više od 150 godina.Križevi su nešto složenija tema. Za vjernike kršćane križ je simbol žrtve, smrti i uskrsnuća Isusova, što je bit njihove vjere. Za većinu drugih građana znak nade, vjere u bolje sutra, ili pak draga uspomena ili modni detalj. Ne postoji ni zakon, ni diktat, kako državni tako i crkveni, koji križ nameće u javne prostore. Ovdje se jednostavno radi se o pravu i slobodi pojedinca da svoju vjeru, svjetonazor ili svetinje mogu slobodno i javno izražavati. I toleranciji drugih, da ih takvima prihvate. Ili je tolerancija uvijek jednostrana kategorija? Ako se uklanjaju križevi s radnih stolova i zidova, kako će se micati oni ispod vrata, s narukvica ili piercinga nosa?Vjernike je više od svega zasmetalo to, što su antikrižarsku kampanju vodili pojedinci formirani na ateističkoj matrici, po kojoj su svi koji su povezani s križem nazadnjaci, sumnjivci, ustašoidi i antidržavni elementi. A navedeno, budi ružna sjećanja na vremena, za koja smo mislili da su zauvijek iza nas.Protivnici križa su svoju oštricu usmjerili na Kaptol. Pri tome su zaboravili sitnicu. Kaptol nisu kardinali i biskupi, Kaptol su svi vjernici, njih stotine tisuća koji prakticiraju svoju vjeru. Tako je već više od tisuću godina. Koristeći pri napadu teška oruđa (npr.izraz talibanizacija !), svjesno ili nesvjesno talibanima su, danas najgnusnijim izrazom za zlo, počastili i dobar dio svojih sugrađana. Kampanja protiv križeva je nepotrebno trošenje vremena, novca i emocija, i bježanje od ključnih stvari od kojih ovisi opstanak ovog društva. Za vjerovati da su to shvatili i njeni akteri. Ili je lajanje na križeve, zapravo lajanje na puni ljetni mjesec, koji mirno ploveći, nije se udostojao barem malo namignuti za pozdrav.

VIAGRA

Zadnjih godina pojačali su se napori u pronalaženju idealnog lijeka za arterijski tlak. Tako se došlo do lijeka poznatog pod trgovačkim nazivom viagra. No, pokazalo se da je nuspojava navedenog lijeka važnija od njegove primarne indikacije. A ta nuspojava je osnaživanje erekcije (potencije) kod muškaraca. Karikirano, u spolnosti, kao važnom obliku duhovnog života, vrijeme se počelo računati do, i od viagre. Postoje tri muške podskupine: one kojima ona nije potrebna, oni koji koriste njene blagodati i one kojima ona ne pomaže (naime, da bi lijek djelovao potreban je i koliko toliko očuvan mehanizam na koji će djelovati, kod potonjih se potrošio!). Tako mlohava čuna, postoji i dalje, ne samo u Hladnom pivu. Lijek djeluje selektivno, povećavajući dotok krvi u ciljni organ povećavajući njegovu voluminoznost i krutost. Viagra nije danas samo naziv za lijek, nego i kolokvijalizam za moć i snagu.
Nisu rijetki slučajevi u medicini gdje se na ovakav način pronađe koristan i opće prihvaćen lijek. Po onoj, tjeraš lisicu, istjeraš vuka. Može li nam se na sličan način posrećiti i u drugim sferama društvenog života? Teško.
Kada bih postao recimo "doktor Hrvatske" s mogućnošću da viagrom rješavam njenu impotenciju, dobio bih veliki izazov. Naoružao bih se prije svega razboritošću i oprezom. Njenu čarobnu moć snage, svakako bih iskoristio u gospodarstvu, politici, pravosuđu, zdravstvu, školstvu, poljoprivredi, javnoj upravi… i ne znam čemu sve drugome. Viagra bi svakako pokazalo odlično terapeutsko djelovanje i u društvenoj raspamećenosti, cinizmu, sljepoći, gluhoći i osjetilnoj disfunkciji svih vrsta. Za te djelatnosti tražio bih interventni uvoz veće količine viagre.
Ali postoje brojni društveni segmenti, gdje bih ju zabranio zbog mogućih brojnih štetnih posljedica. Prije svega, brojnim grupacijama koje i ovako "pate" zbog presnažne potencije i erektilnosti ili narodski kurčevitosti. Povlaštenim umirovljenicima svih vrsta i godina ona je apsolutno štetna, može dovesti do naglog pada tlaka i iznenadne smrti. Vodećim ljudima poduzeća, kojima država gospodari, Ustavom bi zabranio uzimanje viagre. Jer, medicinski su izgubljeni slučajevi, tako da trebaju jaču terapiju. Političari neka je zaobilaze u širokom luku, za njih je apsolutno kontraindicirana. Osobito je ne preporučljiva za sitne duše iz drugog reda, tzv. igrače, "jude" i raspikuće, jer kod njih su potrošeni ili ne postoje nikakvi kontrolni mehanizmi.
I dok pučanstvo danas doktore pribija na križ, koristeći pri tome sve oštrije čavle, viagra je zgodan primjer složenosti propisivanja jednog jednostavnog lijeka. Indikacije, djelovanje, kontraindikacije, nuspojave, komplikacije. Sve to posložiti i nije baš lako.
Moć i snaga su kategorije kojima muškarci biološki streme. Spremni su za te ciljeve na razne viagre. Ali, definitivno tim atributima mnogi mentalno nisu dozreli. I zato sorry, vrijeme je ipak za ne-viagra generaciju.

LJETNI PERFORMANS

Izvjezni Tomo Ćaleta je 1972. počinio samoubojstvo skočivši sa zgrade u Splitu držeći u rukama natpis «Ja sam umjetnik». Samoubojstvo je proglašeno performansom konceptualnog umjetnika. Zadnjih decenija umjetnici su smišljali stotine načina kako da privuku pozornost publike: pili su vlastitu krv i mokraću, jeli vlastita govna, goli jahali magarce, čerupali kokoši u kultnim umjetničkim mjestima, jeli na trgovima janjetinu brišući se pri tom hrvatskom trobojnicom.
Performansi su izvedbe, ljetni igrokazi, uvijek provokativni, s idejom da publici pošalju šaljivu poruku ili da ukažu na društvenu nepravilnost. Danas su široko prihvaćeni, uzeti iz ruku sirotih umjetnika, te postali popularno sredstvo održavanja medijske prisutnosti u sušnim ljetnim mjesecima, bogate i bahate gospode. Shodno statusu, ovih posljednjih, postali su kićeniji, otmjeniji i skuplji.
Tri performanasa ovoga ljeta vode utrku za vodeću medijsku poziciju: Tupavošću do zvijezda Gotovčevih, Mome narodu (I i II dio) «hrvatskog dvojca bez kormilara» i Dikanov seksualni perfomans br 4.
Simona i Ante više od pola godine vrlo uspješno se okušavaju u različitim konceptualnim izričajima: plesu, pjesmi, pisanju pitkih biografija, urnebesnim svađama, prevarama, pušenjima, mirenjima, ludovanjima, prezentaciji preplanulih guza, žvaljenjem po plažama, napadajima neizrecive roditeljske ljubavi. Roba im dobra ide, narod ih prihvaća, s obzirom na dugotrajnost, performans im izgleda postaje trajno životno opredjeljenje.
U Mome narodu I, načitan, obrazovan i visoko pozicioniran performer, odlučuje se posvetiti svojim starim ljubavima, klasicima. Nadahnut imperatorom Dioklecijanom, uvježbava nastup na glamuroznoj palubi broda, daleko od očiju znatiželjne javnosti. Ideja je, svečano uplovljavanje u luku, zajedno sa pratećim brodovljem, te ustoličenje, sa scenskog u pravog cara, uz klicanje oduševljenog mnoštva.
U drugom dijelu, dugovječniji i iskusniji umjetnik je također osmislio odličan igrokaz. Svoju maštovitost je slio u uniformirani narod, s prekrasnim crvenim maramama oko vrata, plavim kapicama s velikim crvenim zvjezdačama na čelu (opet obilje morskih motiva!). On se pojavljuje u funkciji Dragog Vođe i Učitelja. Narod je zadovoljan, sit i napit, plješće do iznemoglosti. Uz obilje međusobnog uvažavanja i topline, glamurozno silazi s pozornice.
Dikan je kralj hrvatske bogatunske konceptualne umjetnosti. Kako i priliči, teme ne mijenja, mijenja samo glumice i granice. Kako zbariti 50 godina mlađeg komada(?), najnoviji je igrokaz. Iskusni seksualni perfomer za jedne ili perverzni jebivjetar za druge!? Ovoga puta (s Lambašicom u džepu!) cilj mu je za dlaku izmakao. Ali, s obzirom na njegovu ambicioznost, potencijal i uglađene kavalirske manire, dosezanje cilja samo je pitanje vremena.
S iznimkom Čalete, koji je u svome umjetničkom žaru ipak malo pretjerao, ljetne umjetničke izvedbe, kako sirotinjske tako i bogatunske, su svakako obogaćivanje društvenog života i treba ih gledati sa simpatijama. Koriste ponajviše svojim autorima, ali ponešto nauči i narod. Njemu su uostalom i namijenjene.

BICIKL (ili put do novih krvnih žila!)

Najnovije smjernice uspješne prevencije kardiovaskularnih bolesti poigrale su se brojkama: 0, 3, 5, 140, 5, 3, 0. Navedeni brojevi su šifra kvalitetne srčano žilne prevencije. A redom znače: 0 pušenja, 3 km dnevnog hodanja, 5 obroka voća i povrća dnevno, tlak sistolički do 140, kolesterol do 5, LDL kolesterol do 3, te pretilost i dijabetes 0. Smjernice dakle izrijekom navode najmanje 3 km hodanja ili 30 minuta umjerene tjelesne aktivnosti.
Što se podrazumijeva pod tjelesnom aktivnosti? Sam pojam izaziva laganu konfuziju. Dvije vrste tjelesnih aktivnosti su u svakodnevnog upotrebi: anaerobna i aerobna.
Anaerobna, u prvi plan stavlja povećanje same mišićne mase i osobito ju preferiraju mlađi naraštaji. To je odlična aktivnost, zahvaljujući kojoj na našim ulicama vidimo sve više prekrasno izbildanih djevojaka i mladića, s definiranom i zavodljivom tjelesnom linijom. Međutim, ukoliko nije kombinirana s aerobnim aktivnostima može biti i vrlo štetna za zdravlje. Osobito, ukoliko se s njome koriste, tobože neškodljiva anabolička sredstva.
Aerobna tjelesna aktivnost je vježba za srce, pluća i krvne žile. Tek sekundarni cilj joj je ojačati mišićnu masu. Tipična aerobna aktivnost je hodanje (gore opisana 3 km!), lagano do umjereno trčanje, vožnja biciklom, plivanje… sve ovisno o trenutnim fizičkim sposobnostima i zdravstvenom stanju osobe. Osim što pojačava kapacitet srca i pluća, osobito je značajna jer dovodi do stvaranja potpuno novih krvnih žila. I to je zapravo pravi cilj navedenog vježbanja. Proces ateroskleroze dovodi do suženja i začepljenja krvnih žila, a hodanje do stvaranja (neoangiogeneza!) potpuno novih krvnih žila. Nije li to savršeno? A krvnih žila nikada dosta. Što više žila duži život.
Biciklizam je osobito zahvalan vid aerobnog tjelesnog vježbanja, koga je suvremena civilizacija prepoznala i uzela kao nezaobilaznu odrednicu u novom uređenju gradova i naselja. Nudi obilje komparativnih prednosti: uz vježbanje koristi i kao prijevozno sredstvo, upotrebljiv je za sve uzrasne skupine, također osobe s invaliditetom, starije i nemoćne, razvija izvanrednu socijalnu komunikaciju, sredstvo je obiteljskog zajedništva, ekološki ideal. Skoro da ne postoji bolje sredstvo psihofizičke relaksacije od bicikla. Što više očekivati od tako jeftinog pomagala!?
Svijest o tjelesnom vježbanju i sportskoj rekreaciji, ma koliko logična, teško dopire do onih koji bi je trebali prepoznati. Nepostojeći ili uski i pohabani nogostupi, opasno uske i malobrojne biciklističke staze, zapuštena kvartovska igrališta, te dizajniranje grada po mjeri automobila, aerobno tjelesno vježbanje u našem gradu čini vrlo opasnim.
K tomu, gradnja velikog nogometnog stadiona je odavno prevladani obrazac tjelesnog vježbanja i sportske rekreacije. O cost-benefitu i tajmingu tu ne vrijedi trošiti riječi. Novi, suvremeni, neprepoznati koncept je, čitav grad je šetnica i igralište, u funkciji svih svojih građana

BRANITELJI

Iza nas je sjećanje na veliku vojnu operaciju Oluju u kojoj je Hrvatska vojska i policija oslobodila skoro 20% okupiranog područja od strane odmetnutih Srba, te ga vratila pod hrvatski suverenitet. Oluja je ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. S hrvatske strane u njoj je učestvovalo preko 150 tisuća vojnika. Akcija je briljantno pripremana, vođena, kratko trajala (4 dana) i odnijela relativno mali broj žrtava. Iznjedrila je brojne heroje, golobrade mladiće s naših ulica, branitelje, kojima se cijela Hrvatska do zemlje klanjala. Danas, u spomen ulaska hrvatske vojske u grad Knin, slavi se kao Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i branitelja.
Hrvatska braniteljska priča je osobita. Od gore spomenutih nacionalnih heroja, branitelji su postali jedna od stigmatiziranijih društvenih skupina koja tobože živi ili uživa na leđima poreznih obveznika. Da li je tome baš tako i da li su to zaslužili?
Branitelji i politika od prvoga dana nisu živjeli u prevelikoj ljubavi. Zasluge za oslobađanje Hrvatske, politika je grozničavo i sebično pripisivala samo sebi. Tu mjesta za dvoje, političare i branitelje, jednostavno nije bilo. Izlaskom iz rata izgubljena su radna mjesta, poharala ih je tajkunizacija. Junacima rata zaprijetila je ulica. Ostalo je ono, što čine sve civilizirane države svijeta, naći pravedan model zadovoljštine za fizički i psihički stradale branitelje. Taj model nije pronađen i priča je krenula naopako.
Povijesna sudbina 1991 g. učinila me sudionikom i najodgovornijim u formiranja i vođenju saniteta dviju postrojbi na ovim prostorima, 64 samostalnog bataljuna i 136 brigade. Bili smo odlično ekipirani, već tada dovoljno iskusni i prema priznanjima nadređenih, jedan od najbolje organiziranih saniteta Slavonije. Uz sanitetsko osiguranje i zbrinjavanje, mnoge smo iznenadili do perfekcije vođenom medicinskom dokumentacijom. Demobilizacijom, otišli smo svojim profesionalnim i životnim putovima. Rat je tu za nas završio. Naša izvorna, autentična medicinska dokumentacija i vrijedna saznanja o stradalim braniteljima više nikome nisu bili potrebni. Kao i njeni autori. U međuvremenu, počela se stvarati nova državna birokracija za pitanja branitelja.
Već godinama na stručnim skupovima srećem kolegicu, «pobjegulju» iz Osijeka. Vrativši se poslije rata iz Amerike dobila je posao u II stupanjskoj komisiji za branitelje u Zagrebu, jednoj od komisija koja je trebala rješavati brojne braniteljske statuse. Uz iskrenu zavist koju je budila u meni, znala mi je govoriti o nezadovoljstvu i frustracijama na poslu. Jer iznad njene II stupanjske, nalazilo se Povjerenstvo (valjda za žalbe!), uglavnom šaroliko političko društvo, čija je uvijek bila zadnja. Moj posao je posao kretena, govorila je.
Tako uređen sustav «proizveo» je nevjerojatnih blizu pola milijuna branitelja, najviše da tako kažem «državnih». Samim time, pravim braniteljima i njihovim obiteljima nanešena je nesaglediva šteta. Ako se kojim slučajem pitate, zašto godinama, pa i prije dva dana dvije proslave Dana pobjede, odgovor je vrlo jasan, to je (pravo)braniteljski odgovor na postojeće stanje.
U svakom civiliziranom društvu odnos prema ratnim veteranima, osobito stradalima i invalidima, budi obilje pozitivnih emocija. I zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli. Zaslužuju to i naši heroji.

PARADAJZ

Aktualne smjernice za liječenje visokog tlaka (JNC- američke i ESC/ESH europske) navode hranu bogatu kalijem kao dokazan način smanjivanja visokog arterijskog tlaka. To je tzv. nefarmakološko liječenje arterijske hipertenzije. Dodatno je to potkrijepila velika DASH studija po kojoj nefarmakološko liječenje (hrana bogata kalijem, smanjenje soli u prehrani, redukcija tjelesne težine i dnevna umjerena fizičku aktivnost!) može smanjiti tlak i do 40 mmHg. Rezultati navedene studije pretočeni su poznatu DASH dijetu. Podrazumijeva se, da su rezultati liječenje bez lijekova individualni i spomenuta vrijednost je zapravo optimalni zbroj dobrobiti navedenih mjera. Sigurno dijagnosticirana hipertenzija, ukoliko se nefarmakološkim liječenjem ne postigne zadovoljavajući odgovor, podrazumijeva svakako i farmakološku. Drugačiji pristup naveo bi na kriv put.
Zašto je kalij bitan za dobro funkcioniranje ljudskog organizma. Dok natrij (kuhinjska sol), pravi strašan nered u dvorištu (izvan stanica organizma!), kalij je odgovoran za red u kući (stanici!). Postoji pumpa koja neprestano upumpava kalij u stanicu i izbacuje natrij iz stanice. Kalij pojačava izlučivanje vode iz organizma i na taj način smanjuje arterijski tlak. Metabolizam organizma je nemoguć bez kalija. Ljudi su jedini sisavac kojima je odnos natrija i kalija, daleko na štetu kalija.
Paradajz je kalijeva «bomba» i sinonim je zdrave prehrane. Poznat je i pod nazivom rajčica, rajska jabuka, pomidor, tomato. Podrijetlom je iz Perua, s Anda. U Europu ju je uvezao Kolumbo u 16 stoljeću zajedno sa kukuruzom, krumpirom, paprikom. Osim obilja zdravog kalija, sadrži brojne vitamine i minerale, od kojih osobito je koristan karoten sa snažnim antioksidativnim djelovanjem.
Karoten iz paradajza zove se likopen (crveni pigment). Brojne studije na ljudima dokazuju njegovo antitumorsko djelovanje. Najčešće se spominje zaštitno djelovanje kod raka prostate, dojke, maternice i pluća. U zadnje vrijeme osobito se naglašava preventivno djelovanje na rak probavnog trakta. Antitumorsko djelovanje ostvareno je kroz smanjenje slobodnih radikala u organizmu, a kod probavnog trakta i zbog velike količine vlakana i folne kiseline. Zanimljivo, od dolaska u Europu pa do danas, paradajzu se pridavala i afrodizijačka svojstva. U ljetnim mjesecima kalij se gubi u većim količinama znojenjem, te ishrana kalijem trebala bi biti osobito pojačana.
Zamjećujem da kalij u poimanju naših srčanih bolesnika ima kultni značaj. Od palete lijekova koje uzimaju, tablete kalija (osobito one šumeće!) se ne smiju preskočiti. Takav stav je neutemeljen barem iz dva razloga. Terapija tlakašima je tako izbalansirana da izgubljeni kalij diureticima, nadoknađuje se drugim lijekovima, kojima je čuvanje kalija nusdjelovanje. A ako i treba posegnuti za kalijem, onda on raste u našim vrtovima (100 grama paradajza ima oko 400 mg kalija) i zdraviji je od onoga industrijskog.
Crvene plodove paradajza danas s puno argumenata, ne možemo smatrati samo nezamjenjivim prehrambenim proizvodom, nego i lijekom. Među rijetkim koji raste u našim baščama.

KUHINJSKA SOL

Godina je svjetske kampanje smanjenja soli u prehrani. Hrvatska je aktivni sudionik akcije koju vodi pod nazivom CRASH (Croatian Action on Salt and Health). Cilj je osvijestiti pojedince i društvo o štetnosti za zdravlje prekomjernog unosa soli. Dostupni podaci govore da smo svoje zdravlje poprilično «zasolili» i da unosimo trostruko više soli od optimalnog. Zašto je sol štetna? Sol bitno određuje visinu arterijskog tlaka povećavajući ga kroz zadržavanje vode u organizmu. Arterijski tlak je pak najsnažniji rizični čimbenik za zakrečenje krvnih žila. Ali kuhinjska sol svoje šetne učinke ostvaruje i samostalno djelujući na krvne žile, ali i povećavajući pobol od niza drugih bolesti. Postoji uzrečica da je priča o zdravlju neslana.
Razumjeti tu neslanu priču, traži povratak u daleku povijest. I to na početke ljudske vrste. Brojna arheološka istraživanja upućuju da je počelo ljudskog postojanja vezano za sjever Afrike, područje oskudno solju i vodom. Prirodnom selekcijom formiran je u čovjeka «štedljivi gen za sol», jedini koji je omogućio njegovo preživljavanje. Bio je to paleolitski čovjek. Paleolitski prehrambeni obrazac koji i danas nosimo u sebi, ne podnosi hedonističke manire suvremenog čovjeka. Genetska preobrazba, ne prati evolucijsku. Dakle, stvoreni smo za potpuno drugačiju prehranu.
Brojne medicinske studije nedvosmisleno povezuju povećani unos soli s arterijskog hipertenzijom. Mjerenja krvnog tlaka pripadnicima plemena u Africi, Indoneziji i Japanu koja su zadržala «paleolitsku» prehranu s vrlo malo soli, pokazala su da nemaju povišenog tlaka. Visoki krvni tlak kao nova svjetska pandemija novovjeka je stečevina. U zapadnoj civilizaciji procjenjuje se da obuhvaća trećinu stanovništa. Osim soli, na njegovo povećanje izrazito utječu kalorijsko obilje i stres.
Nedavno su objavljeni rezultati studije (TOPH I) po kojoj smanjenje unosa soli za 3 grama dnevno smanjuje pobol od bolesti srca i krvnih žila za 25%, a smrtnost od navedenih bolesti za 20%. Pri tome je bitno, da i smanjenje tlaka od samo nekoliko milimetara žive (mmHg) ima izuzetan preventivni učinak. Postoji istraživanje po kojem smanjenje tlaka za samo 2 mmHg, smanjuje vjerojatnost srčanog infarkta za 6%, a moždanog za čak 15 %. Od te studije se govori kako su milimetri bitni.
Gdje su problemi? Slaba osvješćenost na prvome mjestu, zato je uostalom akcija pokrenuta. Ali nije problem samo u uzimanju presoljene hrane i dosoljavanja. Postajemo žrtve i prehrambene industrije (usput, ona je isto ljudsko dijelo!). Izračuni govore da smanjenje soli u prerađevinama za samo 10% nanosi nenadoknadive gubitke proizvođačima napitaka(!?).
Važnost soli za ljuski organizam, davno je, zažeta u sintagmi: sol je istovremeno lijek, hrana i otrov. Pri tome se nipošto nije mislilo da je otrov skriven u našoj svakodnevnoj prehrani.

DIOKLECIJANOV KUPUS

Iza nas je sedam dana koji su trebali šokirati Hrvatsku. No, osim sporadičnih toplinskih kolabiranja, drugih, osobito kolektivnih poremećaja stanja svijesti nacije nisam zamijetio.
Dakle, otišao je Dr. Ivo Sanader, pala je hrvatska Vlada. Dogodila nam se legitimna operacija za demokratski svijet, jedino moguće rješenje kada se Vlada osjeća nesposobnom doseći očekivane ciljeve ili je opterećena zloćudnim skandalima.
Dojam je, da više od ostavke, naciju i dalje progoni razlog. Ivo, zašto odlaziš?! Bivši premijer, za koga se sada neki sjetiše i zanimanja (teatrolog!), bio je više nego jasan, odlazim iz osobnih razloga. Vozio sam u petoj brzini, savjetovano mi je, smanji u drugu, figurativno se izrazio. Pri tome se sjetio i svoga zemljaka Dioklecijana koji je odstupio, ni manje ni više, s prijestolja Rimskog carstva. Zanimljivo je da je i Šeks pojašnjavajući situaciju barba Luki Bebiću također spominjao kupus Dioklecijanov.
Sanader je pri taksativnom obrazlaganju ostavke, valjda radi prevencije špekulacijama, izrijekom je naglasio: zdrav sam. Za ljude s profesionalnim senzibilitetom za navedenu temu, izrečena impresija može biti samo «politička», medicinska nikako. Zdravlje je, kao i bolest vrlo relativan pojam i podložno je neprekidnoj i trajnoj evoluciji i promjenama. Svjedočimo tomu svakodnevno.
Tako, apsolutno načelno, s inspekcijskim podacima s TV-a, a prema Haert score-u (evaluacija rizičnih faktora!) Europske kardiološke organizacije, može se u navedenom slučaju, rizik ozbiljnog oboljenja samo od krvno-žilnih bolesti procijeniti na najmanje 50% u sljedećih 10 godina. Od rizičnih faktora spomenuo bih dob, spol, pušenje, trbušnu pretilost i kronični stres. Zadnja tri rizika su i ozbiljne dijagnoze. Navedeno stanje, kompetentan i odgovoran zdravstveni djelatnik može ocijeniti ozbiljnim i nikada svome pacijentu ne bi rekao da je zdrav. Štoviše, preporučio bi mu hvatanje u koštac s rizičnim čimbenicima kroz pojačanu fizičku aktivnost aerobnog tipa, te prehranu s kalorijsko-nutritivnim deficitom.
Relativiziranje pojma zdravlja je neodgovorna poruka. Promicanje pozitivnih zdravstvenih vrijednosti je imperativ životnog stila javnih osoba, osobito zvijezda kakav su si status političari izgradili i nametnuli.
Povijesni lik spominjanog Dioklecijana (4 st.) osobito je zanimljiv. Kod nas je poznat po palači koju si je gradio za umirovljeničke dane, te kao strastveni progonitelj kršćana. Bio je reformator, promicatelj tržišta, uz to vodio žestoke bitke s političkim protivnicima. U svemu izgorio, razočaran, odbačen, odstupio je prijevremeno. Rimski augusti u nemogućnosti da se dogovore oko prijestolja, pokušali su ga vratiti na tron, a on im je odgovorio antologijskom rečenicom: "Da vam je moguće vidjeti u Saloni (Solinu) kupus, što sam ga svojom rukom zasadio, sigurno vam ne bi došlo na um, da to od mene tražite“.
Zanimljivo da se hrvatska politička elita i analitičari nisu sjetili pravog smisla Dioklecijanovog kupusa, premda su ih glavni akteri događaja na to upućivali. Tako su misterij odlaska jednog političara prepustili ulici i babama vračarama.

PILE ILI MUĆAK

Koja je razlika između jajašca i zametka? Navedeno, ne baš pitijsko pitanje, mučilo je hrvatske sabornike zadnjih dana prilikom donošenja zakona o umjetnoj oplodnji. S obzirom da se odgovora nisu dosjetili, odlučili su potražiti pomoć stručnjaka. Na navedeno neznanje jako se uznemirila moja susjeda Juliška, inače ustrajna saborska kroničarka. Pa ništa ne znaju, rekla mi je, kao da su pali s Marsa. Sama kokoš nese jaja, a kokoš s pijetlom nese oplođena jaja ili zametak. Poslije mjesec dana ležanja kvočke, iz oplođenog jajeta se izleže pile, a neoplođeno jaje postane mućak, objašnjavala mi je općepoznatu stvar Juliška.
Bolje educirane od Juliške, a svakako i od parlamentaraca, je borbena ženska sekcija jednog ozbiljnog sindikata. Boreći se protiv prijedloga zakona i tražeći radikalnija rješenja, priopćili su da je «zakonski prijedlog krajnje konzervativan, zastario, neustavan te dvojben s ljudskog, pravnog, etičkog, medicinskog i demografskog stajališta». Ostaje mi nejasno, da li sindikalistice misle na poslu raditi ili praviti djecu? Koliko mi je poznato, sindikatom se štite radna, a ne reproduktivna prava.
Biološke teme i zakoni sabornicima baš ne leže. Još prije nekoliko mjeseci, nasmijavali su nas do suza kada su raspravljali o rodnoj i spolnoj diskriminaciji. Ne poznavajući građu, a ne želeći propustiti neodoljivi zov TV kamera, upecali su se naivno na homoseksualnu udicu. «Bez brige i pameti» ozakonili su tekst po kome svatko «bira» svoj spol ili rod, biološki spol je pri tome nebitan jer je promjenjiv, uobičajeni društveni obrazac majka, otac, dijete je nepoželjan, jer diskriminira drugu djecu itd, itd. Ruke su letjele veselo u zrak, kao da je u pitanju novo povećanje saborske mirovine. Prema homoseksualnim portalima, više su dobili, nego tražili. Jedina koja je ostala dosljedna svome uvjerenju Marijana Petir, naglašavajući neslaganje s navedenim zakonima, metaforički je odgovorila svome kolegi Šimi Lučinu: Ne oduzimam ti pravo, da se osjećaš kao žensko, ali ti ne dozvoljavam da se zbog toga prava, poslije pilatesa, svlačiš sa mnom u istoj svlačionici.
Ipak, sve bi bilo smiješno, kada ne bi bilo toliko tragično. «Biološki» zakoni zadovoljavaju traženja spolno-rodnih manjina, ali istovremeno oduzimaju prirodna prava ogromnoj većini građana.
Uporna traženja veće liberalizacije u vrlo osjetljivom području umjetne oplodnje možda uozbilje narodne predstavnike, možda u međuvremenu konzultiraju izbornu bazu, možda im ustreba još jedan mandat, možda…Možda se sindikalistice okane spermića, a prihvate posla. Možda homići pročitaju «Genetiku za neznalice», te ustanove postojanje dva kromosoma, «vodena žiga» (ženskog X i muškog Y) koji ne podliježu nikakvom zakonodavstvu.
Ljudski ego nikada nije dobio rat protiv prirode čije knjigovodstvo bezgrešno funkcionira, samo su isplate neredovite.
Zato vjerujem da u hrvatskom parlamentu nema mjesta za još jedan mućak. Ugušio bi nas njegov neprirodan smrad.

POZIV, IZBOR, MODA

Zvali su je afrička Švicarska. Stekavši samostalnost, povijesna mržnja između dva naroda, Huta i Tutsa (razlikuju se po širini korijena nosa, ironiziraju u filmu «Hotel Ruanda») bivala je sve jača, da bi proključala u najkrvavijem bratoubilačkom ratu na tlu Afrike, u kojem je poginuo svaki peti stanovnik zemlje. Najstrašniji genocid Afrike. To je Ruanda danas.
Prije više od 30 godina u nju se zaputio moj gimnazijski profesor, odgojitelj i prijatelj don Danko. Izrazito načitan, obrazovan, mladi poliglota i vicmaher, odluku o odlasku priopćio nam je jedne večeri: Prijatelji, ja odlazim. Moj životni poziv je biti misionar. Idem u Ruandu, tamo me trebaju. I otišao je. Svi smo zanijemili. Poslije smo se čuli ili sreli nekoliko puta. Danko je Dalmatinac, Slavoniju voli i nosi ju u duši, jednako kao i rodnu Žeževicu i sada Kigali.
Uvijek ga se sjetim u vremenu, kada se naša mladost određuje prema svojoj budućnosti. To iskustvo «životnog poziva» duboko proživljavam. Za mene, tada mladića u formaciji, Dankina odluka, bila je sto pitanja, bez ijednog odgovora.
Poziv danas nije moderan izraz. Zamijenjen je izborom. Potonji više godi našem egu, promiče nas u kormilare svoje sudbine. Poziv depersonalizira, mističan je i previše prožet duhovnošću. A sve je to pomalo oporo i grubo za današnja osjetila. No, terminološka priča o izboru budućnosti tu ne prestaje. Trend se mijenja, konzum-kultura kroji nova provala. Nema više ni poziva, ni izbora, sada se govori o modi. Ljestvice top fakulteta u modi, nude se po novinama, na isti način i istim mjestima kao cijena donjeg rublja po trgovačkim lancima. Ta mala doza trgovačke čarolije, treba zatomiti «lažan» osjećaj teške dostupnosti i dohvatljivosti.
A naći se u životnom pozivu jedna je najvažnijih životnih odluka. Recept je to, za kasniju optimalnu stručnost, motiviranost i poduzetnost. Sve prethodno odrastanje, školovanje i sazrijevanje služi isključivo tome. Neću otkriti Ameriku ako kažem, time se mnogima naporno baviti. Društvu, školi, pa i roditeljima. Otkrivati u mladom čovjeku darove, talente, brusiti ih, razgovarati, motivirati, pa opet razgovarati, pa opet sve iz početka. Sve je to prenaporno !?
Problem odgojno-obrazovnog sustava je što su «zagubili» objekt djelovanja- mladog čovjeka, učenika. Makli su ga krute birokrate s nesuvislim i ofucanim školskim programima i poslovični nedostatak vremena i motiviranosti svih, koji bi mu po opisu radnog mjesta trebali služiti. A upoznati mladog čovjeka, prepoznati njegove talente, sklonosti i pomoći mu u tome, to je čitava pedagogija i školska filozofija.
Bez obzira na pomodarske trendove, ostvariti sebe u željenom pozivu, najljepša je životna priča. Dankin životni poziv, misija i Ruanda samo su dobra priča za razmišljanje na temu.

SELJAČKA (PO)BUNA

Završila je još jedna «okupacija» Zagreba. Poslije studentske operete, na red je došla ozbiljnija družina. Jad ih je doveo u metropolu od svakuda, logično ponajviše iz ravne Slavonije. Umjesto sterilne studentske frazeologije, naoružali su se moćnim «džondirima», zaigrali se nakratko najprometnijom zagrebačkom prometnicom, ispred svoga Ministarstva i iznijeli zahtjeve. Uz najavu daljnjih akcija, i navodno namjere konačenja u uredima Ministarstva, te iznenadnim dobivanjem novih saveznika, Vlada je aktivirala već uhodani pregovarački stožer. Poslije kratkih pregovora, moćna potpredsjednica Vlade, od milja zvana «sussana nationale», ispratila je seljake svojim ženicama i kravicama. A političko klupko, nastalo odlaskom seljačke mehanizacije, rasplitat će se sljedećih dana, a vjerojatno i tjedana.
Zašto su se seljaci zaputili u Zagreb? Iz hira svakako ne. Vlada je zadnjih godina pokrenula, hvale vrijedne, ambiciozne poslove očuvanja sela i održivih seoskih gospodarstava kroz razvoj stočarskih, ratarskih i voćarskih projekata. Računalo se, navedeno je, najbolja brana stihijskoj rasprodaji hrvatske zemlje. A zemlja je zemlja. Prodati ju, znači doslovce izgubiti samu državnu supstancu, i sve priče o državi, tipa svoj na svome, postaju «dječji vrtić».
Povijesni usud naše seljake ni ovoga puta nije zaobišao. Kroz državne projekte i bankarske kredite, vrtoglave kamate i hipoteke, dođe djedovina do bubnja. Bankari su zadovoljno trljali ruke i čekali jesen, da ih potpuno onemoćale, slasno popapaju za doručak. No, u zadnji tren, proradi zdrava seljačka logika. Sjete se svih koji su dobro omastili brke na njihovoj grbači, brojnih neizvršenih obećanja, stalnog prtljanja oko raspodjele zemlje i pođu po pravicu.
Vlada dobro zna da su seljaci u pravu i da bilo kakvi novci nisu nikakav problem. Nema ih proračunu, ali ih ima u brojnim nelogičnostima državnog sustava. I tu se stvara šansa: za seljake, Vladu i Hrvatsku.
Na sve, naši europski prijatelji se mršte. Packe su nam uputili odmah. Neka propadnu, neumoljivi su prema seljacima. Smetaju ih čak na naše pekarice koje su seljacima na zagrebačkim ulicama dijelile kifle. Nije to europska praksa, poučili su nas. Ali bogme i razotkrili su se, znamo barem njihove prioritete.
Seljačka pobuna, prije očekivanog, trebala bi nas vratiti putu otriježnjenja. Poslije zakamufliranih modela uzimanja hrvatskog tla (golfsko i građevinsko zakonodavstvo, sadnja egzotičnih biljaka, itd) i teritorijalnih apetita šizoidnih Slovenaca, naglo urušavanje sela i seljaštva, dovelo bi uz postojeću krizu, do novog kaosa u državi. Gospodarskog, psihološkog, emocionalnog i političkog. To si nijedna vlada neće i ne može priuštiti.
Nastalo vrtloženje izbacilo je na površinu jedan simpatičan lik. Željko Mavrović, bivši boksački as, a sada promotor zdravog života, maneken, seljak i jedan od seljačkih vođa, opasno je načet seljačkim direktima već u prvoj rundi. U pauzi se pribrao, te u nastavku, na iznenađenje gledatelja, umjesto po protivniku, raspalio je po sucu. Neočekivano od njega.
Ipak, promućurni poduzetnik izgleda da je shvatio, boksački ring je mačji kašalj u odnosu na hrvatsku političku arenu.

Y kromosom

Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao Y, označava mušku vrstu. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom «jednog kraka ženskog X kromosoma». Po toj teoriji, muškarci su zapravo genetski ženski otpadnici.
A novi udar vlasnicima Y kromosoma iznijela je ovih dana genetičarka Jenniffer Graves objasnivši kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije 300 milijuna godina Y kromosom je imao 1400 gena, danas ih ima tek 45. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. Ljudi se ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice, kao što mogu recimo gušteri. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih bića. Dobra je vijest pri tome, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava. I ono, možda u ovome trenutku ipak veseli, Y kromosom će se «šepuriti» na evolucijskog pozornici još vjerojatno 5 milijuna godina, a onda će potpuno nestati. Ishod ćemo valjda saznati.
Ali, ponosni vlasnici Y kromosoma i danas su vrsta u odumiranju. Žive u prosjeku 5-10 godina kraće i u ukupnoj populaciji spali su ispod 48%. Uz mnoge druge rizike kojima se izlažu, «veličanstvo Y» im je jedan od najveći rizika.
Y kromosom, zbog svoje konstantnosti u prenošenju gena po muškoj liniji i karakterističnih biljega na sebi, postao je osobito zanimljiv u genetičkom ispitivanju podrijetla pojedinih naroda.
Članak objavljen u priznatom znanstvenom časopisu Sciencu, a temeljen na genetskim ispitivanjima biljega na Y kromosomu, navodi da 10% Hrvata ima baskijski (po narodu Baski!) biljeg star 40 tisuća godina, 29% slavenski biljeg star 4 tisuće godina, a 45% autohtoni hrvatski biljeg (Eu 7) star 24 tisuće godina. Prema navedenom istraživanju i genetičaru Pasarinu, ne bi nas trebalo više svrstavati u slavenske narode. A vjerojatna pradomovina nam je srednja Azija iz koje smo stalnim migracijama došli na ova područja. Na opće iznenađenje, prema navedenom istraživanju genetskih biljega, u Slavene svakako treba ubrajati Mađare, zbog predominantnosti slavenskog biljega.
Dvije navedene crtice, tak' prikladna su «plitka» razmišljanja pri visokim temperaturama, imaju i svoje dnevno aktualno naličje.
Nevjerojatan je potencijal međusobnog samouništenja i ovako izumirućih bića s Y kromosomom u svakodnevnom životu. «Jarčeve borbe na gredi» u svim područjima ljudskog djelovanja, svrstava ovu vrstu zapravo u duhovne i tjelesne mazohiste, obično na radost mudrih vlasnica X kromosoma.
Narodni biljeg star do 40 tisuća godina, zna dovesti do krivih zaključaka o «mesijanstvu i odabranosti», što nas je najmanje tisuću puta udarilo o glavu, nažalost još uvijek bez rezultata. A od «odabranosti», u modi je model s «brojanjem krvnih zrnaca». Ali, to je već područje mentalne higijene. Danas je ipak tema Y kromosom.

Ljudsku vrstu karakterizira 46 kromosoma (skupina gena!). Jedan od tih kromosoma, označen kao Y, označava mušku vrstu. To je najmanji kromosom, nastao gubitkom «jednog kraka ženskog X kromosoma». Po toj teoriji, muškarci su zapravo genetski ženski otpadnici.
A novi udar vlasnicima Y kromosoma iznijela je ovih dana genetičarka Jenniffer Graves objasnivši kako Y kromosom polako nestaje. Naime, prije 300 milijuna godina Y kromosom je imao 1400 gena, danas ih ima tek 45. Nitko ne zna što će se dogoditi s ljudskom vrstom kada navedeni kromosom potpuno ispari. Ljudi se ne mogu razmnožavati partogenezom, aseksualno, tj. iz neoplođene jajne stanice, kao što mogu recimo gušteri. Postoji nekoliko gena koji moraju doći od muškarca, stavila se znanstvenica u obranu izumirućih bića. Dobra je vijest pri tome, što mužjaci nekih životinja, poput voluharica iz istočne Europe ili štakora iz Japana nemaju kromosom Y, a vrsta se održava. I ono, možda u ovome trenutku ipak veseli, Y kromosom će se «šepuriti» na evolucijskog pozornici još vjerojatno 5 milijuna godina, a onda će potpuno nestati. Ishod ćemo valjda saznati.
Ali, ponosni vlasnici Y kromosoma i danas su vrsta u odumiranju. Žive u prosjeku 5-10 godina kraće i u ukupnoj populaciji spali su ispod 48%. Uz mnoge druge rizike kojima se izlažu, «veličanstvo Y» im je jedan od najveći rizika.
Y kromosom, zbog svoje konstantnosti u prenošenju gena po muškoj liniji i karakterističnih biljega na sebi, postao je osobito zanimljiv u genetičkom ispitivanju podrijetla pojedinih naroda.
Članak objavljen u priznatom znanstvenom časopisu Sciencu, a temeljen na genetskim ispitivanjima biljega na Y kromosomu, navodi da 10% Hrvata ima baskijski (po narodu Baski!) biljeg star 40 tisuća godina, 29% slavenski biljeg star 4 tisuće godina, a 45% autohtoni hrvatski biljeg (Eu 7) star 24 tisuće godina. Prema navedenom istraživanju i genetičaru Pasarinu, ne bi nas trebalo više svrstavati u slavenske narode. A vjerojatna pradomovina nam je srednja Azija iz koje smo stalnim migracijama došli na ova područja. Na opće iznenađenje, prema navedenom istraživanju genetskih biljega, u Slavene svakako treba ubrajati Mađare, zbog predominantnosti slavenskog biljega.
Dvije navedene crtice, tak' prikladna su «plitka» razmišljanja pri visokim temperaturama, imaju i svoje dnevno aktualno naličje.
Nevjerojatan je potencijal međusobnog samouništenja i ovako izumirućih bića s Y kromosomom u svakodnevnom životu. «Jarčeve borbe na gredi» u svim područjima ljudskog djelovanja, svrstava ovu vrstu zapravo u duhovne i tjelesne mazohiste, obično na radost mudrih vlasnica X kromosoma.
Narodni biljeg star do 40 tisuća godina, zna dovesti do krivih zaključaka o «mesijanstvu i odabranosti», što nas je najmanje tisuću puta udarilo o glavu, nažalost još uvijek bez rezultata. A od «odabranosti», u modi je model s «brojanjem krvnih zrnaca». Ali, to je već područje mentalne higijene. Danas je ipak tema Y kromosom.

UMJETNA OPLODNJA

Hrvatska grabi velikim populacijskim pokretima naprijed. Upravo danas je, među prvima u svijetu, otvoren suvremeni centar za proizvodnju djece. Plod je to vrhunskih svjetskih znanstvenih dostignuća i domaće odvažnosti i mudrosti. U ovome centru, «velikoj umjetnoj maternici», pristizat će netom oplođene ženske jajne stanice, i na obogaćenim podlogama ovoga centra za devet mjeseci «izrasti» će nova generacija hrvatskih mališana. U sklopu centra su i dva prestižna selekciona zavoda: jedan za probir i pohranjivanje muških spolnih stanica- spermija i drugi za vađenje i pohranu ženskih jajnih stanica- jajašaca. Njihova tajnost je apsolutno zagarantirana. Otvaranjem centra «odzvonilo» je surogat majkama, a majčinstvo i roditeljstvo dobiva ozbiljnu alternativu. Država preuzima ozbiljnu odgovornost za rađanje, rast, razvoj, odgajanje i školovanje djece. On što se od njih očekuje je, da budu širokogrudni donatori novih spolnih stanica i time daju svoj doprinos u održavanju vrste.
Pročitali ste upravo vijest iz 2059 godine?! Možda. Možda je to samo lagana provokacija, ne znam?! Lansirao sam ju upravo sada, jer mnogi svojim neznanjem i naivnošću, vođeni razumljivom, ali opasnom krilaticom «hoću svoje dijete», pooštravaju stavove pred donošenje zakona koja regulira pitanje umjetne oplodnje. Radi se o «vrućem krumpiru», potrebi jasnog razumijevanja materije i glasnoći i jasnoći multidisciplinarne struke i znanosti.
Danas se tu mogu razlučiti tri bitna pitanja: mogućnosti biotehnologije, pitanja etike i prava i na koncu pitanje odgovornosti za djecu koju želimo.
Biotehnologija (genetika, biologija, medicina) razvija se svemirskom brzinom i ograničenja se tu ne vide. 1961 god. otkriven je gen, prije nekoliko godina klonirana prva životinja, prošle godine otkriven je «božji rukopis», kompletna genska struktura čovjeka. Manipulaciji jajnim stanicama, pa i genskom inženjeringu s njima, tako su širom otvorena vrata. Znanstveni i stručni izazovi i miris novca znaju biti tako jaki, da svaka moralna zasada postaje nevidljiva.
Etičko-pravna problematika je još složenija. Razvojem biomedicine poznat je svaki detalj u razvoju spolnih stanica, njihovom spajanju (oplodnji), razvoju, brzom razlikovanju budućih tkiva i organa, poslije porođajnom odrastanju i sazrijevanju djeteta. Spajanje spolnih stanica (sparivanje/ sjedinjavanje muških i ženskih gena) je ključni događaj u stvaranju novoga života. Svaku drugu tezu teško je danas braniti. A upravo to, sparivanje gena, kamen je smutnje. Što je to: zametak, oplođeno jajašce ili početak novoga života? Ako je to novi život, treba ga zaštiti i omogućiti ga.
Odgovornost i poštivanje očekivanog života traži osobitu pozornost. Djeca su radoznala. Zanima ih podrijetlo, roditelji, mame surogati, staratelji, braća, sestre, bake i djedovi i stotine drugih pitanja. Ta potreba postaje još jača odrastanjem. Postoji i njihova odgovornost prema vlastitom potomstvu. To im se ne može uskratiti.
Društvena odgovornost je pomoći roditeljima bez djece. Pomoć, uz mnoge druge, uključuje svakako i umjetnu oplodnju. Ali, pri tome ne zaboraviti, sve se to čini u ime novoga života, čije dostojanstvo mora ostati netaknuto. Ono je važnije od našeg ega.

BEZ IDENTITETA NESTAJEMO

U općoj predizbornoj halabuci prigušeno su stizale poruke s izvanrednog znanstvenog skupa: Hrvatski identitet, u organizaciji Matice Hrvatske. Okupio je mnoga zvučna imena koji su multidisciplinarno govorili o neprocjenjivom značenju nacionalnog identiteta u svjetskoj globalizaciji. Pitanje nacionalne prepoznatljivosti postaje conditio sine qua non nacionalnog i državnog opstanka, osobito malih naroda. Bez njega postajemo bezlični konzumenti velikih i moćnih, koji i ovako, čitav svijet shvaćaju kao sredstvo vlastitom probitku, dobitku i užitku. Mala digresija, svjetski trend ide još dalje. U potrazi za podrijetlom, mnogi narodi ne staju tamo dokle sežu njihove povijesne, kulturne i ine baštine, nego koristeći blagodati suvremene genetike, tragom svoje etnogeneze odlaze u nezamislive povijesne dubine. I, o nama, «do stoljeća sedmog», ima se što reći, ali neki drugi puta.
Igor Zidić, predsjednik Matice navodi dva temeljna kamena koja su nas održala. Povijesni, stalna borba za opstanak na ovim prostorima, koja nas je ojačala, te kršćanski, s kojim baštinimo sve njegove univerzalne vrijednosti. Naravno, na navedenom skupu, nije zaboravljena bogata i raznolika nacionalna kulturna, jezična i književna stečevina, s kojom se ponosimo. Sve je završilo suvremenim temama, npr. kako likovno izraziti svoju prepoznatljivost?
Ali, nije sve idealno. To je jasno samo po sebi. Stidimo se hrvatskih korijena i ne uvažavamo čak i općepriznate snažne povijesne ličnosti, događaje, istine, pa i mitove. Postajemo stranci u jeziku i kulturi svojih roditelja. Sram nas je čak i vlastitog državnog barjaka, bez kojega državni spomen dani izgledaju prazno i otužno. Nacionalni identitet nije nacionalizam, niti šovinizam. To je naša narodna i državna legitimacija. I zato postaje nemoguća misija, jednog Nikolu Teslu, biskupa Strossmayera, slavonskog težaka, vučedolsku golubicu, smrt hrvatskog branitelja… promovirati u jasan prepoznatljiv hrvatski proizvod po kojem će nas svijet cijeniti.
Od političara to ne očekujemo. Oni su bića iz drugog filma, taj problem ne vide, ne razumiju i ne shvaćaju. Zauzeti su čekanjem u briselskoj čekaonici, ispunjavajući pri tome stotine suludih uvjeta, ponizno dobivajući čvrge za neposluh, «ko male baje», od šizoidnih pahora, žlobara i drugih europskih nitkova. A nema, slobodnog naroda i države, bez ponosa, identiteta i svijesti o vlastitim vrijednostima.
Nacionalni identitet je ogledalo našeg osobnog identiteta. Spomenuo sam to, pišući o izgradnji identiteta Slatine prije nekoliko tjedana. U prvom planu je čovjek, naš sugrađanin. A, on je, u povijesnom slatinskom kontekstu, dio odbačenog naroda, koji je stjeran glađu, neimaštinom i ratovima, u hodu prema boljem životu, navratio u Slatinu. Donio je samo vjeru u bolji život. Neke je ta vjera zadržala, mnogi drugi su nastavili dalje.
Vjerujmo sebi. U brojnim našim sugrađanima krije se dovoljno bogatstva, osobnosti, razigranosti, pa i pozitivne ludosti, kao polazište za daljnje formiranje prepoznatljivosti našega grada. E, tu učimo od Europe. Oni su svoje pijance, popišance, imperijaliste, sirene i duhove pretvorili u nacionalne brandove i na njima odlično zarađuju.

ROCKY

Nekoliko dana pred izbore na druženju- «prelu» novoosnovanog kulturnog društva Napredak sreo sam i slatinskog gradonačelnika Ivana Roštaša. Najprije iznenađen što ga vidim, dodatno me zbunio nečim tako neočekivanim, za njega novim, zrelim: «pa ja sam narodni čovjek i moje je mjesto uz narod». U društvu prijatelja i više stotina građana osjećao se ugodno, zračio je mirnoćom i samopouzdanjem. Uživao je u pjesmi i plesu slavonskih i bosanskih kulturnih društva i vjerojatno ponesen mladenačkom razigranošću, prepoznao još jednom bilo naroda. Tri dana poslije, pomeo je konkurenciju i izabran za novog gradonačelnika. Tko je novi slatinski gradonačelnik?
Kao neovisni intelektualac pokazat ću malo drskosti i uzet si slobodu socijalno-psihološki profilirat novoga gradonačelnika. Pišući više od pola godine za tjednik koji čitate, uvijek sam pisao isključivo o čovjeku, on je moj najveći izazov. Svaki čovjek je nova priča i poruka, a povijesni, neposredni izbor prvog čovjeka grada, priznajem osobito nadahnjuje.
Slatina je zadnjih godina u gospodarskom kolapsu i psihološko-socijalnoj depresiji neslućenih razmjera. Svi gospodarski simboli i ponosi su izgleda nepovratno uništeni, znatno više nego u gradovima u susjedstvu. Nemoć, bijes i očaj ljudi lebde u zraku. I onda on, Ivan Roštaš, s odlično personaliziranim Rocky, dobiva plebiscitarnu podršku i rekordnu neposrednu narodnu legitimaciju. Prvi u povijesti Slatine. Nije kriv, jasan je narodni pravorijek.
A život ga nije mazio, doslovce od rođenja. O tome on ne govori. Završio je fakultet, dobio posao, formirao obitelj, počeo se kućiti, uživati u sportu. Sve je to kratko trajalo. Opstojnost Slatine ozbiljno je ugrožena i puno ne razmišlja. Ostavlja posao i staje u obranu grada. S trideset godina prvi je zapovjednik obrane grada. Mlad, visok, naočit, bio je najsnažnija poruka svojim sugrađanima: ostajemo na svojim ognjištima. U svojem kasnijem životu, radu, pa i političkoj karijeri, tu činjenicu ne koristi. To je bila jednostavno njegova obveza koju je korektno odradio. Na sreću nije stradao, nije dobio PTSP, ostao je normalan i s novom energijom nastavio dalje. Najprije, kao ravnatelj u školi, zadnjih godina kao profesionalni političar.
Da me netko prije sedam dana pitao, u tri riječi što misliš o svome gradonačelniku, ne bi dvojio: pošten, hrabar, neshvaćen. Danas bi se korigirao: pošten, hrabar, poštovan. Vjerojatno samo on zna za sve ožiljke što mu ljudi napraviše tijekom odrastanja, formiranja, stručne, poslovne i političke karijere. Nije demagog, pristojan je i samozatajan, i kao takav, uvijek je bio potencijalni plijen predatora iz okruženja.
Jedan drugi Rocky, Marciano, njegov podsvjesni idol, rušio je svoje sportske protivnike kao od šale. Od našeg Rockya građani očekuju puno zahtjevniju misiju: rušenje nezaposlenosti i društvenog mentalnog sivila, jasno distanciranje od političko-gospodarskog «spama» u lovu u mutnom, te vraćanja dostojanstva gradu.
Rocky, ti to znaš. Neka ti je sretno!

SPOLNOST I MOZAK

Od mnoštva mogućih tema za pisanje koje mi se roje po glavi, unutarnji glas me ovaj tjedan vodi u svijet spolnosti (seksualnosti). A sjetih se i poduke starijih kolega, da su seksualne teme, najneutralniji oblik ljudskog izražavanja.
Proljeće je vrijeme buđenja. Flore, životinjskih vrsta, ali i ljudskih emocija. Potonje su osobito stanje duha i svojevrstan jezik socijalnog života i djelovanja. Ne postoji jača emocija od ljubavi. A, od ljubavnih emocija, spolna je vjerojatno najjača. Jaka je, da može brda valjati, ali istovremeno nas svojom suprotnošću spustiti u primitivni animalizam i negirati sve ljudsko u nama.
Mozak je najvažniji spolni organ, poznata je poštapalica. Međutim, nije samo poštapalica, u tome leži i dobar dio istine. Neurobiologija spolnog podražaja je poznata. Sve kreće od osjetilnih podražaja: vizualnih, slušnih, kontaktnih, mirisnih i mnogih drugih. Osjetilna informacija dolazi u mozak, u dio koji se zove hipotalamus. U mozgu se informacija obrađuje i započinje nova neurobiološka kaskada u koji su uključeni hipofiza (također dio mozga) te ciljni organi, u ovome slučaju spolni organi. Dakle, bez zdravog mozga, u doslovnom smislu, spolni čin nije moguć. Poznato je, mladi pacijenti s patološkim, obično tumoroznim promjenama u mozgu (hipofizi!), kao prvi simptom imaju impotenciju. Ona u takvim slučajevima nosi mnoštvo osobnih i bračnih konfuzija, sumnji, pa i nevjera, a onda obično poslije godinu, dvije otkrije se pravi uzročnik, tumor hipofize. I tada, jedna drama, nastavlja se drugom, još opasnijom.
Hrvatsko društvo zapljusnuto nametnutim, pijanim europskim liberalizmom i hedonizmom brzo je dovelo seksualnost na novinske naslovnice. Danas je glavna novinska vijest, slogan «seks na eks», kojim maturanti traže besplatne kondome i pilule. I još više, traže društvenu brigu i odgovornost u slučaju «probušenih» kondoma i kontraverznih pilula. Dakle, na djelu je novi paradoks. Kada nema besplatnog studiranja, neka bude barem besplatnog seksa. Jasno je, da ova seksualna razmišljanja nemaju veze sa mozgom. Želim vjerovati, da su više plod bolesnih novinarskih mozgova u borbi za održanje padajuće tiraže, nego većinskog razmišljanja naše mladeži.
Besplatni seks je još simpatičniji dio priče. Onaj zloćudniji su droga, kronični alkoholizama, homoseksualizam, poremećaj osobnosti, nasilništvo i ubojstva.
Zato, sa sjetom ostaje sjećanje na vrijeme džentlmenskih švalera i kurvara, te suptilnih dama, koje su u zamjenu za običnu diskreciju, znale primati i davati nezaboravne trenutke uživanja. Današnji seks se sveo na jeftinu robu, razinu besplatnih udžbenika i čokoladica kinder bueno, često akt agresije začinjen etanolskim parama, lišen ijedne moždane vijuge. Odgovornost je tu nepoznati pojam.
A prava spolnost je dar, harmonija fizičkog, psihičkog, emocionalnog i duhovnog. Za shvatiti navedeno potreban je prije svega zdrav mozak. Naravno, koga ima.