U ovim vrtložnim trenucima povijesti česta su prizivanja autoriteta. Latinski korijen riječi autoritet- «auctoritas» podrazumijeva vlast, ugled, dostojanstvo, vrijednost.
Ne postoji univerzalna definicija autoriteta, ali ona svaka podrazumijeva sposobnost pojedinca da iznese svoje stajalište ili mišljenje, te da mu se bespogovorno vjeruje, ne sumnjajući u njegovu ispravnost. Autoritet se stvara temeljenjem znanja, poštenja, vještina i emocionalne zrelosti. To je osobni autoritet. Postoji (ili je postojao!), i tzv. institucionalni autoritet rezerviran za pojedina zanimanja ili institucije (npr. pravnici, policija, profesori…).
Uz svoje pozitivno lice, autoritet ima i svoje neprihvatljivo, neželjeno naličje u formi sile ili moći zasnovane na psihoanalitičkom super egu koji ne poznaje kompromis i uvijek je kratkog vijeka (narodna «svaka sila za vremena»). Patološka forma autoriteta je opsesivnost, koja svoja suluda promišljanja nameće za univerzalni obrazac drugima.
Osobito pozitivan autoritet je sposobnost organiziranja pozitivnih opće društvenih aktivnosti. To je autoritet vođe, lidera, od koga se očekuje da bude sposoban brzo rješavati probleme, konflikte, situacije, da nadahnjuje i bude pozitivan primjer. Što kvalitetnije ispuni očekivanja, njegova se vrijednost povećava.
Različiti su autoriteti: roditeljski, obiteljski, autoritet u društvu, radnom mjestu, sportskom borilištu, itd.
Treba li nam danas autoritet? U vremenu općeg relativiziranja svega postojećeg, apsolutno ne treba. U realnom životu, autoritet je uvjet bez kojega se ne može. Pitanje je samo, gdje granica između nestvarnog, iracionalnog života (zovu ga i neoliberalnim!) i krute, realne životne stvarnosti? Teško ju je odrediti, niti je pravocrtna, niti je debela.
Bio bih zločest i nepravedan govoriti o anatomiji pada bilo kojeg društvenog autoriteta, a ne početi od vlastitoga, profesionalnoga, liječničkog. Jer, u padu autoriteta te profesije, zrcale se i mnogi drugi padovi.
Liječništvo je vrlo zahtjevna profesija, a liječnici, zajedno s medicinskim sestrama, su nositelji zdravstvene djelatnosti. Muke počinju od studentskih dana, specijalizacije, kontinuirane edukacije, izuzetne odgovornosti, društvene osjetljivosti. U cijelom tom zamršenom kolopletu, profesionalno formiranje je dominantno u odnosu na univerzalno formiranje vlastite ličnosti.
Danas, s pristojnog odmaka, jasno mi je, da marginalizacija, pa i sunovrat autoriteta liječništva je proizvod vlastitog ega, izvučenog iz domaće, doktorske kuhinje. Upinjanje prstom na bilo koga, upinjanje je u tuđu odgovornost. A to ne stoji.
Gdje liječnička greška? Mnogo ih je, dvije bih izdvojio. Prva, stvaranje vlastitog autoriteta diskreditiranjem autoriteta kolega postaje način funkcioniranja mnogih. A diskreditacija, kao bumerang, uvijek pogađa profesiju, a ne kolegu. Druga je, nestajanje iz javnog života i verbalna muklina kada su pitanju ključne zdravstvene teme, što s može protumačiti jedino nerazumijevanjem funkcioniranja društvenih odnosa.
«Meine lieben Kollegen»- dragi moj kolega, uobičajeni je način komuniciranja našega okruženja. Nije to kurtoazija, to je životna realnost očuvanja vrijednosti, dostojanstva i ugleda jedne profesije.
U građenju autoriteta i njegovom razumijevanju tek smo na početku. A, izgradnja i prosperitet društva bez jakih, autoritativnih osoba, jedva da je zamisliva.
Nema komentara:
Objavi komentar