Rastanak na minhenskom kolodvoru bio je natopljen emocijama i suzama, do boli. Poslije tri godine boravka u Njemačkoj Marin se rastajao od zaručnice Marije. Odlučio se za povratak. Bila je jesen 1991 godine, vijesti ih Hrvatske nisu bile dobre. Kopka ga: Ne želim biti pobjegulja i kukavica i Švabama raditi «knaufplate», dok mi Domovina krvari, rekao je Mariji na rastanku. Mladi smo, tek su mi 24 godine, skućit ćemo se, život je pred nama. Čuvaj se, ostavljam ti auto, brzo se vidimo.
Putem je razmišljao o Mariji, mami i ratištu. Sjetio se i pokojnog oca, kao kroz maglu, kada su ga u zavarenom sanduku dopremili iz Njemačke. Poginuo je kao bauštelac. Bilo mu je tada pet godina.
Kada sam ga te jeseni ugledala na kućnom pragu, znala sam da ne sluti na dobro, priča mi ovih dana Ruža, Marinova mama. Otkud ti sine, gdje Marija, pitala sam. Ostala je kod svojih, ja idem u rat- rekao mi je kao iz topa. Sve mi se toga trenutka urušilo, prisjeća se.
Sutradan je već u Orahovici, u Uredu za obranu. Rekli su mu da nije služio JNA (nesposoban!), te ne može ni hrvatsku vojsku. Što sada? Da se vraćam Mariji?! Ne, ne, ponavljao je u sebi, ne dolazi u obzir. Imam plan B, koji mi je rekao službenik iz ureda.
Za dva dana bio je u Centru za obuku Tigrova u Lučkom, a već poslije sedam dana na prvim ratnim kušnjama u Vukovaru.
Desetina kojoj je pripadao, bila je izvanredna. Ukopani duboko pod zemljom, dobro naoružani, Dunav su vidjeli samo kroz goleme trupce iznad rova. Momci su bili bez mane, odlučni, hrabri. Borbe su bile svakodnevne, sve žešće, vremena za odmor sve manje, opasnosti sve veće. Poslije nekoliko tjedana dobili su prvu službenu obavijest o kojoj se do tada samo šuškalo: Vukovar je u okruženju, slijedi borba do smrti.
Hrvatske snage su bile na izdisaju, desetkovane, uništene. Konfuzija. Zapovjedi nisu pristizale. Od Marinove desetine ostala u njih četvorica. U trenutku kada je nekoliko metara od njihova rova prošla kolona nepoznatih vojnika, šarenih i sivih uniformi shvatili su, sve je gotovo. Odluka desetnika bila je, proboj do Vinkovaca. Marin umoran, izcijeđen, gladan i žedan, stavio je maminu krunicu i aluminijsku pločicu s inicijalima u usta i spustio strojnicu s ramena. Nije mu bilo dobro. Sažeo je čitav život u jednu sliku, tupo zureći u mokrom rovu u lice Marije i mame.
Od trojice suboraca koji se krenuli u proboj u Vinkovce je došao jedan. Poslije nekoliko dana javio se Marinovoj mami i rekao da je on pri proboju zaostao.
2001. godine na Patologiji Medicinskog fakulteta u Osijeku, Ruža je primila suhoparnu vijest da su posmrtni ostaci njenog sina identificirani na Ovčari. Nije bilo nikakvih dodatnih objašnjenja. Iste godine sahranjen je na groblju hrvatskih branitelja u Vukovaru. Nekoliko godina poslije, Marinovo ime upisano je i na mramornu pločicu Spomen-doma Ovčara.
Danas je skrhana žena, već starica. Od sinovljeve smrti je sama. Sjećanja na Vukovar su joj posebno bolna. Na antidepresivima je i sedativima. Nikoga ne krivi za smrt svoga sina, odlazak na ratište je njegova odluka. Ipak dvije stvari ju muče. Zašto «ovi, danas veliki heroji»i njenog sina nisu ostavili u Orahovici «da se igra rata», nego su ga poslali u Vukovar? Da li se sin umirući sjetio njenih riječi: «Sine, molim te ne idi». Nažalost, odgovore na ta, pa i druga pitanja neće saznati nikada.
1 komentar:
Super ti je članak!
Objavi komentar