ENGLESKI POUČAK

Dvoboj na povijesnom Wembleyu pobudio je nadu nacije za još jedno nogometno čudo. Po drugi puta oboriti nogometnu velesilu na leđa!? Čudo se, ipak nije dogodilo. Englezi su nas isprašili, ponizili, izviždali i vratili u novi krug matematike, kako dogurati do Južne Afrike? I začudo, u toj matematici opet ovisimo o njihovoj milosti.

Kod 4:0, Dudu je zabio. I slijedi naš stari  nogometni ritual, upad navijača na teren. A onda nevjerojatan prizor. Engleska televizijski režiser promtno reagira i ignorira huligana. Prikazuje nam futurističke kadrove novouređenog Wembley, okupanog moćnim reflektorima i popratnim svjetlosnim efektima. Komentatorski dvojac (Sušec, Štimac), umjesto da iskoriste izuzetnu priliku za online edukaciju domaćeg gledateljstva, i sami zbunjeni, teško su procijedili kako dotični neće više Engleske vidjeti. A prilika je bila izuzetna.

Podsjetimo, do nedavno engleski navijači su bili divlje horde koji su pustošili Europom. Engleskim klubovima je zbog njih zabranjen pristup na europsko tlo. Engleska nogometna vlada  se primila posla, krutim zakonskim rješenjima sankcionirala izgrednike i rezultati su vidljivi. Engleski klubovi su najbolji, najgledljiviji, navijači primjereni, stadioni puni, u nogomet je uveden red.

Profesionalni nogomet je već odavno postao ozbiljan posao u kojem se valjaju neslućeni novci. U biznis su uplovili najmoćniji: ruski oligarsi, španjolski kralj, talijanski premijer i arapski šeici.

Na tom tragu, i mi svoje konje za trku imamo. Nogometni prostor premrežila je kriminalna hobotnica, u kojem su menadžeri sa svojim političkim patronima i huligani infiltrirani u navijačke skupine, lice i naličje istoga problema. Rješenje rebusa nije na vidiku. Menadžeri su zadovoljni s mrvicama s europskih trpeza, a huligani kao da im daju potrebni kredibilitet.

Put takvom načinu razmišljanja utro je dinamovac Zoran Mamić, poznati Maminjo. Oličenje je i vrh ledenog brijega. Može mu se svašta natovariti, ali mu nitko ne može poreći maestralno korištenje medija,  inteligenciju (Barišića kao smokvin list!) i nos za novac. U međuvremenu je ojačao, može raditi transparentno i beljiti se naciji u facu.

Stotinama naših malih Maminja postao je uzor, a oni, iskreno, najveće zlo hrvatskog nogometa. Koristeći svoje mišiće i državni novac, sanjaju svoj dječački san, proizvesti nove Dudue i postati slavan i još moćniji. Dovode anonimuse s balkanskih kaljuža, plaćaju im trenere, ručkove, stanove, fiktivna zaposlenja, dnevnice, grade im stadione, sve s jednom idejom- jednoga dana dobro ih unovčiti. A Hrvatska je premala za velikog Maminja, a kamoli za stotine malih.

Zato nam je Engleska dobar poučak i putokaz. Treba samo uzeti knjigu u šake, čitati i učiti.

MINISTAR U OFSAJDU

Liberalizira se pušački zakon. Liberalizacija drugdje i ne bi bila vijest, ali ova jest, jer se događa u vremenu kada sav uljudbeni svijet vodi nemilosrdnu borbu protiv navedene ovisnosti. Jer, ljudi su najvažniji potencijal, a ova neman guta baš njih. Borba protiv pušenja i visokog tlaka su okosnica medicine u liječenju krvožilnih bolesti, malignih bolesti i prometnih nezgoda, što čini više od tri četvrtine smrtnosti hrvatske populacije.Vijest je i način na koji se liberalizacija dogodila. Dogovorena je navodno u četiri oka između ministra i glavnog hrvatskog sindikalnog birtijaša pod motom: spašavanjem kafića, spasimo Hrvatsku. Naravno, ponovno je preskočena struka, nepušači će opet postati građani drugoga reda (premda to neće javno pokazati!), poslana je otrovna poruka mladima, politička vjerodostojnost si još jednom pljunula u lice, a pravna nesigurnost koju proizvodi država poprima zabrinjavajuće razmjere. Proturječna je i činjenica da navedeni zakon donosi ministar kome je u opisu radnog mjesta zaštita zdravlja svojih građana. Umjesto očekivane žestoke protupušačke kampanje sa već poznatim morbidnim porukama ispisanim na omotnici kutije cigareta, ovoga puta je trebalo dodati i aktualnu gospodarsku. Recimo, slogan tipa: «Manje puši, Hrvatsku ne buši» ili «Ne puši, ak' ti je proračun na duši» bio bi primjeren za ovo doba. Jer pušenje državu košta. Kalkulacija je jasna, popušena kutija cigareta košta fond zdravstva 7 kuna, samo po osnovi liječenja komplikacija pušenja. I još toliko indirektnih troškova zbog bolovanja, smanjene produktivnosti i drugih kerefeka, sve skupa do 15 kuna. Samo malo matematike i postat će jasno, da pušenjem država financijski puno više gubi, nego pušačkim porezima dobiva. Naravno, za one koji ne misle od danas do sutra.U ime proklamiranog cilja, spasimo Hrvatsku (ili svoje fotelje?), jedan drugi ministar, odgovoran za udžbenike, mrtav hladan nam je zaželio dobrodošlicu u 19 stoljeće i proklamirao školu bez knjiga. Za krizna vremena dovoljni su kreda, ploča i potplaćene učiteljke, imputira dužnosnik. Građani s nestrpljenjem očekuju i druge odluke. Mislim, da bi ih odluka ministra zaduženog za promet o dozvoli vožnje automobila na tri kotača iskreno razveselila juniore željne adrenalina, a ministra financijaša o nepotrebnom plaćanju baš svakog poreza i dobar dio drugih građana.Bilo kako bilo, ministar je uhvaćen je u dubokom ofsajdu, a Vlada u skandaloznoj odluci. Konačno rješenje po dobrom starom običaju čekat će se na Ustavnom sudu.

TKO LAJE NA KRIŽEVE?

Kroničar je izračunao, u tri tjedna prošloga mjeseca u različitim tiskovinama objavljeno je preko stotinu, uglavnom negativno intoniranih članaka i komentara o Crkvi (misli se na katoličku!). Uvodnik, kao i u većini drugih strateških kampanja u državi, potpisao je g.Stjepan Mesić, nezadovoljan komentarom novinara Glasa Koncila Ivana Miklenića, koji u svojem pisanju navodno nije pokazao dovoljno topline i uvažavanja za lik i djelo aktualnog nam predsjednika. Navedena antikrižarska kampanja bila je puna zapleta, raspleta, niskih udaraca, kameleonskih obrata, sve u maniri svoje već prepoznatljive lakoće površnosti hrvatskih medija. Vrh Crkve držao se po strani i nije se oglašavao.Posjetimo, tema je bila laička država, križevi sredstvo, a cilj Kaptol (vrh katoličke Crkve). U europskoj uljudbi, pod laičkom državom se podrazumijeva da Crkva ili njeni pripadnici (biskupi, svećenici) ne mogu obnašati političku službu kao stalešku privilegiju. Laicizam je započeo francuskom revolucijom u 18. stoljeću, u Hrvatskoj je zaživio hrvatskim narodnim preporodom, 1848 god. Od tada je bilo, istina sporadično, crkvenih službenika u politici, ali su svoju legitimaciju stekli na uobičajeni građanski način. Dakle, navedena tema je apsolvirana prije više od 150 godina.Križevi su nešto složenija tema. Za vjernike kršćane križ je simbol žrtve, smrti i uskrsnuća Isusova, što je bit njihove vjere. Za većinu drugih građana znak nade, vjere u bolje sutra, ili pak draga uspomena ili modni detalj. Ne postoji ni zakon, ni diktat, kako državni tako i crkveni, koji križ nameće u javne prostore. Ovdje se jednostavno radi se o pravu i slobodi pojedinca da svoju vjeru, svjetonazor ili svetinje mogu slobodno i javno izražavati. I toleranciji drugih, da ih takvima prihvate. Ili je tolerancija uvijek jednostrana kategorija? Ako se uklanjaju križevi s radnih stolova i zidova, kako će se micati oni ispod vrata, s narukvica ili piercinga nosa?Vjernike je više od svega zasmetalo to, što su antikrižarsku kampanju vodili pojedinci formirani na ateističkoj matrici, po kojoj su svi koji su povezani s križem nazadnjaci, sumnjivci, ustašoidi i antidržavni elementi. A navedeno, budi ružna sjećanja na vremena, za koja smo mislili da su zauvijek iza nas.Protivnici križa su svoju oštricu usmjerili na Kaptol. Pri tome su zaboravili sitnicu. Kaptol nisu kardinali i biskupi, Kaptol su svi vjernici, njih stotine tisuća koji prakticiraju svoju vjeru. Tako je već više od tisuću godina. Koristeći pri napadu teška oruđa (npr.izraz talibanizacija !), svjesno ili nesvjesno talibanima su, danas najgnusnijim izrazom za zlo, počastili i dobar dio svojih sugrađana. Kampanja protiv križeva je nepotrebno trošenje vremena, novca i emocija, i bježanje od ključnih stvari od kojih ovisi opstanak ovog društva. Za vjerovati da su to shvatili i njeni akteri. Ili je lajanje na križeve, zapravo lajanje na puni ljetni mjesec, koji mirno ploveći, nije se udostojao barem malo namignuti za pozdrav.