18 rujna 2010

Tjedni retrovizor

Carla Bruni: Žderačica muškaraca

 

         Objavljena je stota po redu biografija pjevačice, top modela i zavodnice, fatalne žderačice muškaraca Carle Bruni. Na meniju je uglavnom imala slavne i bogate (Jaggera, Claptona, Trumpa), ponešto razvikanih intelektualca, sve do posljednjeg kapitalca, francuskog predsjednika Sarkozya, koji joj je otvorio vrata Elisejske palače kao prvoj francuskoj dami. Da li je vragolasta Carla zadnjom udajom dosegla vrhunac? Teško je u to povjerovati. Za ambicioznu ženu izazovi nikada ne prestaju. Za Carlu, koja uvijek traži više, pravi izazovi su nesumnjivo svjetski kitovi: ruski bećar Putin i zagorjeli (po Berlusconiju!) amerikanac Obama. Istina, veća senzacija mogla bi biti jedino Merkelica, ali ne vjerujem da je Nijemica spremna za avanturu.

         Nama, običnim smrtnicima, Carlin kanibalizam za sada ne prijeti.

U svakom zlu, ponešto i dobroga!

        

        

 

Polančec: Preljubnica

 

         Sirotom Polančecu nije lako. Knedla u grlu, znoj, pa i suze. Braća su ga izdala, teško to pada. Svoju patnju naciji je prispodobio starozavjetnim Josipom, koga braća za sitniš predadoše mrskim Egipćanima. Nacija vjerojatno nije u potpunosti shvatila metaforu, koja se Polančecu svidjela za dugih remetinačkih dana, dok je vrijeme kratio čitajući biblijsku Knjigu postanka.

         Da se u Remetincu dulje zadržao došao bi do Knjige izreka, i do jasnije slike: «Takav je put preljubnice: najede se, obriše usta i veli: Nisam sagriješila». A, politika je k…, pardon preljubnica. Narod bi to lakše razumio.

        

        

Vaha: Koliko vrijedi duša?

 

Bivši mostarski rasni golgeter Vaha Halihodžić nakratko se skrasio u Maksimiru. Sada, kao trener svjetske klase, postavio je dijagnozu Dinamu za pet minuta: Ljudi moji, ovi dečki ne znaju cilj igre- gurati loptu naprijed i zabiti gol. Kada im je Vaha navedeno objasnio i ovi shvatili, Dinamo je uz fanatičnu i besprijekornu igru postigao jednu od najvećih pobjeda u svojoj povijesti.

Što je Vahid zapravo napravio? Dinamovim prvotimcima, tim dojučerašnjim klempavim kreaturama  udahnuo je dušu, ništa drugo. Koliko udahnuće košta za sada se ne zna. Ali, nećemo dugo čekati. Već prodajom Samira ili neke druge novostvorene zvjezdice, lajavi šef Maminjo će se pohvaliti kako mu je brod krcatiji nego ikad. Život ide dalje.

 

 

Tipkovnica: Šteta

 

Dok su slavni i bogati već prodali ili prodaju duše vragu, narod muče bizarnije stvari. Što ako vam se u važnom trenutku isprazni baterija mobitela i ostanete bez bitne SMS poruke? Ili, zakaže vam računalni miš, kabel za napajanje ili, što se meni dogodilo, zakaže čitava tipkovnica. Jer, naša osjetila: oči, uši, živci ne funkcioniraju više samostalno, potrebni su im baš navedeni nadomjesci. Tako nas uspješno odgaja moćna telekomunikacijska industrija i vlasnici društvenih mreža. Postajemo njihova prćija i vlasništvo.

Bogati i slavni prodaju duše za svežnje zelenih novčarki, a mi svoje zabadava. Šteta. Prava šteta.

04 rujna 2010

O ljubavi (i njezinoj sestri!)

Dva puta smo se gledali u oči, izbliza. Prvi puta prije desetak godina na cesti, ja u  Vectri, ona u nabildanom BMW-u. Bili smo na pet metara udaljenosti. Lom u glavi je počeo, miris krvi sam već osjećao, a onda nesvjesna refleksna reakcija. Kratka rupa u pamćenju i spasonosno prevrtanje u pet metara duboki jarak. Ostao sam sjediti, s glavom naopačke. Uz mozaični filmski životni zapis, osjetivši prste na nogama, počeo sam se ludo, ludo smijati.  

Drugi susret je novijeg datuma i bio je znatno dramatičniji. Džogirajući u predvečerje, spletom nevjerojatnih okolnosti zadobio sam napadaj gušenja. Koncentrirao sam se na disanje, svejedno sam osjećao da moj udah postaje sve teži i kraći. Kada sam čuo k tomu, ono smrtonosno hroptanje, uhvatila me užasna panika. Gurnuo sam dva prsta duboko u ždrijelo i grkljan, hoteći ih valjda proširiti ili iščupati…ni danas ne znam što?! Gledao sam ju ispred sebe raširenih zjenica, oznojen, izmoren i izmožden, nesretan što ću završiti k'o zadnja seoska bitanga il' pijandura i da će me te noći tražiti policijskim reflektorima…

Kod ovoga susreta, kao i kod prvoga, mučio me osjećaj neodgovornosti, a k tomu i nelagoda da ću završiti u polju kao zahvalni plijen čopora izgladnjelih pasa.

Doista sam ju gledao izbliza, dirao sam joj kosu.

Ali znam, da barem neki od vas, imaju još intimniji doživljaj susreta, možda ste ju i poljubili, a ona još osora i bahata nije vam poljupcem uzvratila. Neka, ne brinite, učiniti će to drugi puta. Imate zasada privilegij, barem pročitati ovu priču do kraja.

 Dobro vam je poznat hrvatski poeta A.B.Šimić. Živeći intenzivno i misleći koncizno, brzo se potrošio i otišao u dvadeset sedmoj. Dostojanstveno i polagano, osušio se, od neizlječive sušice. Odlazeći pjevao je odu ljubavi i životu:

 

«Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene…»

         Hrvući se s tuberkulozom, mladi umjetnik pišući himnu ljubavi i životu nije ni slutio, da je svijetu ostavio najbolju medicinsku definiciju umiranja koju sam ikada pročitao. Nevjerojatno prepoznatljivom i ilustrativnom slikom prorastanja, pogodio je u samu biološku bit umiranja.

Jasno je, u Šimićevom prorastanju ne stanuje samo već spomenuta neodgovornost. Dom je to svih naših bahatosti, slabosti, visokih kolesterola i tlakova, pretilosti i cigareta, nabrijanih automobila i loših cesta, genskih atipija i koje čega drugoga.

         I poslije svega- bili to susreti ili prorastanja, i nije najvažnije.

Meni je najvažnije, neka budu nježni.