DIJETA POLA TANJURA

Shvatio sam. Tri stvari me u životu mogu ozbiljno naljutiti: obitelj (dok sam bio mlađi rabio sam izraz žena(e)!), računalo i dijeta.

Za obitelj razumljivo je, višak brige uvijek rađa ljutnju. Danas manje brigam i manje se ljutim.

S računalima nije uvijek išlo jednostavno. Počeci s 286-om, zaleđivanje slike, padanje programa, gubljenje podataka, loša veza…ludilo do ludila. Pa posljedična aktivacija simpatičkog živčanog sustava i adrenalin u glavu, crvenilo lica, lupanje srca, preznojavanje, košmarni snovi… Danas je rad na računalu gospodski posao.

Ostala mi je dijeta. Kao osobna, ali i profesionalna slabost. Tih prokletih pet kila viška žderu me već dvadeset godina. Danas sam već manje ambiciozan i shvaćam da ću ih nositi i dalje, do kraja života. Ili dok ne obolim od kakvog malignoma, srčane kaheksije ili staračke pothranjenosti.

I profesionalno me užasno nerviraju lupetanja o dijetama. I mrzim taj izraz, jer je ritualan, a ne životan. Laži o prehrani, pardon prežderavanju su morbidne. Tu je ljudsko licemjerje, patvorenost i lakomost dovedena do savršenstva. Dvadeset i pet godina slušati priče o sporom metabolizmu, debljanju poslije operacije žuči ili od bunarske vode... pa ti izdrži. Lovačke ili muške priče o raskoši seksualnog života su prava pačja škola u odnosu na maštovite priče o ljudskoj nutritivnoj bijedi. I moram priznati, žene su u tome spretnije.

Dok ovo pišem buljim u najmodernije dijete. Spisak je impresivan, ostajem bez daha. Sve zvučna imena: banana, cambrige, abs, bezmasna, mesna, anticelulitna, chili, javorovog sirupa, bodovna, dijeta krvnih grupa, dijeta s vilicom, dijeta tjelesnog sata, dijeta tri sata, zonska dijeta, UN, dijeta uz pomoć boli, dijeta za orgazam, dugina dijeta, pa za zaposlene, hollywodska, japanska, kineska, limunska, mjesečeva, ruska pilotna, south beach, trodnevna, trosatna, ubrzana, vikend, zelena, voćna….To je samo dio, besmislicama nikad kraja.

A stvar je knjigovodstveno precizna: unos, potrošnja, bilanca. Koja usput mora biti negativna (to barem nama Hrvatima, nije poteškoća!). I to je čitava filozofija zdravog mršavljenja. Kada bih ju gurao na gornji popis, zvala bi se dijetom pola tanjura.

I zato sam ljut na sebe i na druge. Tako jednostavne i male stvari, a postanu ti velika životna opsesija.

MRKVA I BATINA (ili 100% šizofrenija)

Unatoč percepciji da se u našem društvu, osim jada i jala, ništa ne događa, neke stvari se ipak miču. Tako, do kraja godine umjesto onih papirnatih, našim jelovnicima dobrano dekoriranih recepata, dobit ćemo modernije i nevidljive, E-recepte. Dvojaki je to povijesni događaj: dokaz da se i birokraciji može staviti soli na rep, ali da velike strukturne promjene mogu raditi mali ljudi. Operativni posao E-recepata odrađuje tisuće liječnika i medicinskih sestara, osoba potpuno drugačijeg profesionalnog usmjerenja i naobrazbe. Nitko u njima ne bi prepoznao pionire istinske E-Hrvatske, jer do jučer mnogi od njih da figurativno kažem, nisu uočavali bitnu razliku između električnog šporeta i osobnog računala. Danas, preko računala prometuju s 5 milijardi proračunskih kuna.

Zašto su uspjeli? Ne svojom posebnom e-pameću, nego nemilosrdnom batinom državnog osiguravateljskog društva (HZZO-a).

Na ulici druga slika. Dok ovo pišem javljena je najnovija vijest, sindikalci su prikupili 97% potpisa za izvjesni referendum. Dnevno brojeći postotke, sutra će vjerojatno biti odrađen i dan D, dakle 100% potpisa. Upsss…

Istovremeno, na vijestima simpatični ministar Čo tumači seljacima stari zakon fizike: ne može se dati nečega čega nema.

Sindikalne vođe, blago rečeno, ti karikaturalni i amoralni radnički predstavnici, poslije decenija dugog sna, daju se u misiju «buđenja» radništva. Nisu pri tome zaboravili već otrcanu sindikalnu sintagmu kako su naši radnici dokazano najbolji na svijetu, kako zaslužuju svjetliju budućnost…sve fraza do fraze.

A tko su zapravo hrvatski radnici?  Godinama bez identiteta (samoupravljači, djelatnici, poslušnici…) sveli su se na sretnike koji su se, za sada, sretno uhljebili na državnim jaslama i ostatke onih koje pretvorbena oluja nije otpuhala. S poznatom krilaticom, ne mogu me tako malo platiti, koliko mogu malo raditi.

Priča o «najboljima na svijetu» starijeg je datuma, iz drugih vremena i drugoga podneblja. Postojao je gazda, u jednoj ruci s batinom, u drugoj s mrkvom. I sve je funkcioniralo, iskreno najbolje na svijetu. To bi sindikalci trebali znati.

Danas nemaju ni mrkve, ni batine. Ostali su im samo smiješni sindikalni lideri. I neizvjesna budućnost. Kapital i kapitalizam i ovako mogu pričekati.

GUTAJ HRVATSKO

U početku su ih zvali pederima. Nomenklatura su brzo promijenila, te su postali homoseksualci, a onda LGBT zajednicom kao akronimom (skraćenicom) za šaroliko, spolno i rodno nedoraslo i nedefinirano društvo lezbijki, geyeva, biseksualaca i transvestita. Kao i prethodnih godina, i ovog lipnja punit će medijski prostor svojom poznatom šetnjom zagrebačkim ulicama poznatom kao parada ponosa. Ono, čime će zasigurno ove godine plijeniti pozornost je slogan: Hrvatska to može progutati.

LGBT-ovci, smatrajući valjda, da ovaj narod zadnjih godina dovoljno ne guta, nude mu svoju dozu sredstava za gutanje, valjda kao sedativ i nadu. Zanimljivo je, da su u tome dobili i podršku predsjednika države, a oni mu uzvratili jednako srdačno, darivajući ga svojim bedževima i majicama.

Homoseksualci kao rijetko koja društvena skupina zadnjih godina iskazuje neprimjerenu agresivnost u promicanju svojeg tobožnjeg životnog svjetonazora, koji se po prirodi stvari ipak ne može odmaknuti od analne regije. Udovoljavajući im, po njihovoj mjeri već su skrojeni neki zakoni u Hrvatskom saboru. Ali, frustracija im je i dalje ostala. Usput, čineći novu iracionalnu spolnu populacijsku podjelu na homo i hetero, u ovim drugima obično prepoznaju okorjele (homo)fobiste. A fobija je bolest. I dođosmo do zamjene teza, na homoseksualni način.

Prostori u kojima živimo nisu oskudijevali totalitarnim režimima. Bez obzira na njihovu želju da nam kroje sudbine do najsitnijih detalja, nije mi poznato, da su ulazili u spavaće sobe namećući bilo kome, bilo kakav spolni izričaj. To je sloboda svakog pojedinca. Zato čudi, da u vremenu demokracije i širokih sloboda, LGBT zajednica se osjeća neshvaćenom. Ili oni doista, svoje kukavičje jaje, žele nametnuti kao novu ideologiju ili moralni standard?

U vremenima inflacije svih mogućih prava koja su nas i dovela do moralne i društvene katastrofe, riječ vrijednost još uvijek je društveni podstanar. U dvojbi prava ili pomodarstva i bahatosti LGPT zajednice s jedne i vrijednosti obitelji u društvu s druge strane ne bi trebalo biti dileme. To bi trebao jasno prepoznati i reći i predsjednik države.