Unatoč percepciji da se u našem društvu, osim jada i jala, ništa ne događa, neke stvari se ipak miču. Tako, do kraja godine umjesto onih papirnatih, našim jelovnicima dobrano dekoriranih recepata, dobit ćemo modernije i nevidljive, E-recepte. Dvojaki je to povijesni događaj: dokaz da se i birokraciji može staviti soli na rep, ali da velike strukturne promjene mogu raditi mali ljudi. Operativni posao E-recepata odrađuje tisuće liječnika i medicinskih sestara, osoba potpuno drugačijeg profesionalnog usmjerenja i naobrazbe. Nitko u njima ne bi prepoznao pionire istinske E-Hrvatske, jer do jučer mnogi od njih da figurativno kažem, nisu uočavali bitnu razliku između električnog šporeta i osobnog računala. Danas, preko računala prometuju s 5 milijardi proračunskih kuna.
Zašto su uspjeli? Ne svojom posebnom e-pameću, nego nemilosrdnom batinom državnog osiguravateljskog društva (HZZO-a).
Na ulici druga slika. Dok ovo pišem javljena je najnovija vijest, sindikalci su prikupili 97% potpisa za izvjesni referendum. Dnevno brojeći postotke, sutra će vjerojatno biti odrađen i dan D, dakle 100% potpisa. Upsss…
Istovremeno, na vijestima simpatični ministar Čo tumači seljacima stari zakon fizike: ne može se dati nečega čega nema.
Sindikalne vođe, blago rečeno, ti karikaturalni i amoralni radnički predstavnici, poslije decenija dugog sna, daju se u misiju «buđenja» radništva. Nisu pri tome zaboravili već otrcanu sindikalnu sintagmu kako su naši radnici dokazano najbolji na svijetu, kako zaslužuju svjetliju budućnost…sve fraza do fraze.
A tko su zapravo hrvatski radnici? Godinama bez identiteta (samoupravljači, djelatnici, poslušnici…) sveli su se na sretnike koji su se, za sada, sretno uhljebili na državnim jaslama i ostatke onih koje pretvorbena oluja nije otpuhala. S poznatom krilaticom, ne mogu me tako malo platiti, koliko mogu malo raditi.
Priča o «najboljima na svijetu» starijeg je datuma, iz drugih vremena i drugoga podneblja. Postojao je gazda, u jednoj ruci s batinom, u drugoj s mrkvom. I sve je funkcioniralo, iskreno najbolje na svijetu. To bi sindikalci trebali znati.
Danas nemaju ni mrkve, ni batine. Ostali su im samo smiješni sindikalni lideri. I neizvjesna budućnost. Kapital i kapitalizam i ovako mogu pričekati.
Nema komentara:
Objavi komentar