BRANITELJI

Iza nas je sjećanje na veliku vojnu operaciju Oluju u kojoj je Hrvatska vojska i policija oslobodila skoro 20% okupiranog područja od strane odmetnutih Srba, te ga vratila pod hrvatski suverenitet. Oluja je ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. S hrvatske strane u njoj je učestvovalo preko 150 tisuća vojnika. Akcija je briljantno pripremana, vođena, kratko trajala (4 dana) i odnijela relativno mali broj žrtava. Iznjedrila je brojne heroje, golobrade mladiće s naših ulica, branitelje, kojima se cijela Hrvatska do zemlje klanjala. Danas, u spomen ulaska hrvatske vojske u grad Knin, slavi se kao Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i branitelja.
Hrvatska braniteljska priča je osobita. Od gore spomenutih nacionalnih heroja, branitelji su postali jedna od stigmatiziranijih društvenih skupina koja tobože živi ili uživa na leđima poreznih obveznika. Da li je tome baš tako i da li su to zaslužili?
Branitelji i politika od prvoga dana nisu živjeli u prevelikoj ljubavi. Zasluge za oslobađanje Hrvatske, politika je grozničavo i sebično pripisivala samo sebi. Tu mjesta za dvoje, političare i branitelje, jednostavno nije bilo. Izlaskom iz rata izgubljena su radna mjesta, poharala ih je tajkunizacija. Junacima rata zaprijetila je ulica. Ostalo je ono, što čine sve civilizirane države svijeta, naći pravedan model zadovoljštine za fizički i psihički stradale branitelje. Taj model nije pronađen i priča je krenula naopako.
Povijesna sudbina 1991 g. učinila me sudionikom i najodgovornijim u formiranja i vođenju saniteta dviju postrojbi na ovim prostorima, 64 samostalnog bataljuna i 136 brigade. Bili smo odlično ekipirani, već tada dovoljno iskusni i prema priznanjima nadređenih, jedan od najbolje organiziranih saniteta Slavonije. Uz sanitetsko osiguranje i zbrinjavanje, mnoge smo iznenadili do perfekcije vođenom medicinskom dokumentacijom. Demobilizacijom, otišli smo svojim profesionalnim i životnim putovima. Rat je tu za nas završio. Naša izvorna, autentična medicinska dokumentacija i vrijedna saznanja o stradalim braniteljima više nikome nisu bili potrebni. Kao i njeni autori. U međuvremenu, počela se stvarati nova državna birokracija za pitanja branitelja.
Već godinama na stručnim skupovima srećem kolegicu, «pobjegulju» iz Osijeka. Vrativši se poslije rata iz Amerike dobila je posao u II stupanjskoj komisiji za branitelje u Zagrebu, jednoj od komisija koja je trebala rješavati brojne braniteljske statuse. Uz iskrenu zavist koju je budila u meni, znala mi je govoriti o nezadovoljstvu i frustracijama na poslu. Jer iznad njene II stupanjske, nalazilo se Povjerenstvo (valjda za žalbe!), uglavnom šaroliko političko društvo, čija je uvijek bila zadnja. Moj posao je posao kretena, govorila je.
Tako uređen sustav «proizveo» je nevjerojatnih blizu pola milijuna branitelja, najviše da tako kažem «državnih». Samim time, pravim braniteljima i njihovim obiteljima nanešena je nesaglediva šteta. Ako se kojim slučajem pitate, zašto godinama, pa i prije dva dana dvije proslave Dana pobjede, odgovor je vrlo jasan, to je (pravo)braniteljski odgovor na postojeće stanje.
U svakom civiliziranom društvu odnos prema ratnim veteranima, osobito stradalima i invalidima, budi obilje pozitivnih emocija. I zahvalnost za žrtvu koju su podnijeli. Zaslužuju to i naši heroji.