Stopalom se bave mame, vrhunski arhitekti, kirurzi, pedikeri, pjesnici, ljubavnici. «Fetišiziraju» ga mnoge kulture, u običajima je većine naroda. U čemu je njegova snaga?
Stabilnost i snagu mu osiguravaju tri uporišne točke, na peti, ispod palca i malog prsta, a one čine tri luka, što stopalo čini vrhunskim sredstvom naše statičnosti, pokretljivosti i fleksibilnosti. U stopalu je 28 kostiju, brojne sveze, zglobovi, a pokreću ga mišići stopala i potkoljenice.
U životu sretoh brojna stopala. Ravna, čukljasta, deformirana, gljivičasta, ishemična, otečena. Ona u mome životu imaju osobit, skoro kultni značaj, jer ih držim doslovce ogledalom srca.
Ta brojna stopala su moj grad, zove se logično i jednostavno Stopagrad. Osobit je, jer pripada samo meni. Nema ulica, automobila, kafića. U njemu žive samo stope i stopala. Njihove priče, želje i sjećanja su draga i potresna.
I tako, šetam i sretnem malo, slatko, baršunasto, dječačko stopalo. Ima samo jednu želju, neka me mamina i tatina ljubav grije cijeli život. Ništa drugo mi ne treba, skromno će.
Odmah do njega, s bolnim izrazom jeca dijabetičko stopalo. Modro, ofurene kože, s ružnim gnjiležom na prstu. Njegov govor je dojmljiv. U životu sam gazilo punim gasom. Nosilo sam radišnog, aktivnog, poduzetnog bankara. Bio je šećeraš i tlakaš, no nije zatim mario, kao ni za mene. Kada sam poplavilo, kirurg mi je odvratno prosiktao: šećer te «pojeo», nema ti lijeka, za infektivni si otpad. Sada čekam presudu.
Hodam svojim gradom i slušam stopala domaćica, seljaka, političara, bakica.
Odjednom, predamnom obamrlo stopalo. Blijedo, kahektično, suhe kože, beživotno. Njegova priča je složenija. Služilo sam dragog gospodina, voditelja tekstilne proizvodnje. Dijelio je sa mnom i brojnim djelatnicima poslovne brige, uspjehe, krize i zadovoljstva. Živio je asketski, bavio se sportom. Kada je firmi krenulo po zlu otkrio je: Za sve je kriv drug Mao (vjerojatno je mislio na Mao Zedonga, revolucionara i tvorca najzatvorenije zemlje na svijetu- Kine, umro 1976!). Da ga je Bog poživio barem sto godina, ne bi do ovoga došlo. Izgrizala ga odgovornost prema ljudima, prolupao je, počeo gutati cigarete, u pušenju pronalaziti utjehu. Jedno jutro probudi me jaka bol, promijenim boju. Kirurg mi kaže ishemija, vjerojatna amputacija.
Zgranut i ojađen okrećem se na drugu stranu. Raznježi me ćutljiva priča lijepo njegovanog, mirišljavog, pravilno oblikovanog stopala. Bilo je to djevojačko stopalo. Želim samo njegove ruke, tople i vlažne usne, za cijeli život i ja sam zadovoljno.
I tako prolazi stotine sjećanja, doživljaja, sudbina. Svako stopalo priča. Kada prestanu pričati ona, nastavit će njihove stope. Život ne staje. To je moj Stopagrad.
Odlazim iz svoga grada, uzimam novine iz poštanskog sandučića i čitam: Brazilska misica umrla u dvadesetoj godini poslije amputacije oba stopala. Stopalo!? Ljudska sudbina.
Nema komentara:
Objavi komentar