Teško mu je ne odati priznanje za puninu osjećaja rascvjetalog proljeća, adrenalinski doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina u okruženju slasnih delicija. Ali, on je puno više od toga.
Okrutni smo prema njemu. Ružimo ga s različitim epitetima; da je velik, pa širok, onda baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.
Zaboravlja se pri tome njegova mirisna prijemčivost svega i svačega, a u zadnje vrijeme osobito društvenih («miris novca») i političkih odnosa («začepi nos i glasaj»).
«Razbi mu nos» postala je forma fine društvene komunikacije.
Nos je i najfiniji glazbeni instrument čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.
A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali neregistrirani da nema njega?! «Tihomiri» bi zasigurno zauvijek ostali nelocirani.
Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagrijaju.
Onima, kojim on znači kruh, proživljavali su s njim razne hunjavice, šmrcanja i kihanja. Mene je, više od nosa destruiranog karcinomom, dojmio nos tamponiran polipima. Užasno me asocira na gušenje.
Kako bi danas izgledale naočale da nema nosa?!
Nosevi su pisali povijest. Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznata je stvar. Danas me nitko ne može uvjeriti da bismo još uvijek živjeli u svijetu podijeljenim željeznom zavjesom, da nije bilo ono prčastog nosa prelijepe Raise Gorbačov. I nesputani mudroslovac Voltaire nije odolio nosu. «Mudro» je zaključio da su svi ljudi rođeni s deset prstiju i nosom, a nitko za znanjem o Bogu.
Ugodni osjećaj kopanja nosa označava našu vječitu težnju dječaštvu i nedoraslošću.
Što bi danas znali o svijetu bez nosa? Skoro ništa.
«Drage kolege, inspirirane kolege, slijedite svoj nos» poručio je Nikola Tesla. I uspio.
Nema komentara:
Objavi komentar