Simpatično zbunjeni poljoprivredni ministar Čo naredio je novu reviziju silosa kako bi namirio nestalu seljačku pšenicu. Posljedica je to bezdušne pljačke državnog i seljačkog žita iz silosa u Đakovu. Za dosadašnje krađe uvijek su optuživani, ili proždrljivi štakori ili neuspješna deratizacija. Državnim revizorima za argumentaciju se ostavljao štakorski gustiš pri dnu silosa, za dokazni materijal, što je gospoda uredno i unosila u zapisnik.
Pljačka žita na našim prostorima ima dugu povijest. U pedesetim godinama prošloga stoljeća seljacima su se meli tavani. Bilo je to vrijeme nenarodnog, komunističkog režima, kada je tadašnja vlast silom nametala obaveze, kako bi prehranila gradske revolucionare. Spomenute tavane meli su i policajci i seljaci, zajedno. S time što su ovi posljednji meli i plakali. Ipak, neuništivi narodni duh nije klonuo, nego je vlastodršca i opjevao: Druže Tito nešto bi te pito, gdje je naše sa tavana žito…(?)
Danas, pedeset godina kasnije, proces obrade žita je uznapredovao. Seljaci oru, siju, žanju i sami dovoze svoju ljetinu u silose. Na skladištenje i čuvanje. Sve do trenutka kada pregladnjeli štakori započnu svoj nemilosrdni egzistencijalni pir i u ispražnjenim silosima, nekada punog slasnog žita, ne ostave svoje suhonjave brabonjke. Za svjedočanstvo i dokaz.
A neuništivi narodni duh, svoju tugu liječi novim pjevom: Draga Jaco naš zlatni biseru, truj štakore dok nas ne zaseru…(!)
Nema komentara:
Objavi komentar