Prije deset godina, za vrijeme izborne kampanje, hrvatski predsjednik na odlasku, kompletom ksenofobičnih i rasističkih dosjetki i viceva o Hercegovcima zapuhao je novim vjetrovima hrvatskim društvenim krajolikom. «Naučiti ću ih pecati, a ne da jedu našu ribu» najpoznatija je dosjetka o Hercegovcima kojom je impresionirao birače, i postao predsjednikom države. A nitko mu, prije toga, nije davao šanse ni dva posto. Mesić je vješto iskoristio (post)tuđmanovsko vrijeme dezorijentiranosti, straha i depresije, i s vicom preko noći osvojio Hrvate.
Danas, vremešni starac, s ponosom govori o perfektno odrađenih svojih deset godina («bez ijednog gafa»), o tome kako je Hrvatsku učinio miljenicom Europe i iskrenim prijateljem svojih susjeda. K tomu, stvorio je nevjerojatno pozitivnu klimu snošljivosti i uvažavanja. Državničkom mudrošću iz društvene močvare je iskorijenio siromaštvo i korupciju, podigao narodu moral, te ga učinio sretnim i zadovoljnim. I sitim.
Duh ksenofobije, tada pušten iz boce, više nije vraćen. Hrvatska vrhuška, po staroj kumrovačkoj školi svojih vladara, manje je gledala svoja posla, a više živjela izmišljajući vanjske, a bogme i unutarnje neprijatelje. Tako su stvorene poznate hrvatske krvopije: već spomenuti Hercegovci i pridruženi im Bosanci, pa Slovenci i Cigani, već tradicionalni Srbi, pa dođoši svih fela, zatim hrvatski nacionalisti i ustaše, jugonostalgičari, tompsonovci, klerofašisti…i naravno brojni drugi. Sve njih, uboge parazite, mater je rodila s jednim jedinim ciljem, da naude nama, pravovjernim rodoljubima i radoholičarima i dragoj nam Hrvatskoj.
Hercegovci, i pridruženi im Bosanci (premda i sami dva različita svijeta!) pri tome prednjače u protuhrvatskoj raboti. Priča se, da su im žene za vrijeme petstoljetne otomanske okupacije rađale čiste poturice, bez hrvatskog gena i u ostacima i da su na hrvatsko tlo zapravo donijeli prljavi trgovački zloduh Carigrada. Zato «misija Hercegovina» se nastavlja, koknuti svakog Hercegovca, ma gdje bio. A, koji preživi: pecat će ribe i dalje, ali bez štapa i udice. Pa, kom opanci, kom obojci.
Za razliku od njih, naša povijest je povijest finog ugarsko-austrijskog štiha. Na pustarama ugarsko-hrvatskih grofova slušala se klasična glazba i plesao valcer. Čardaš samo u kasnim noćnim satima. Red, moral i čistunstvo bili su iznad svega. Za služinčad i konjušare, kako su nas grofovi od milja zvali, osobito. A, i Osmanlije su nas gazili samo dvjesto godina. I zato logično, našoj pomirljivosti nema mjesta.
Kako vratiti pušteni duh ksenofobije i rasizma? Što ako se boca u međuvremenu razbila?
Nema komentara:
Objavi komentar