U jednim regionalnim novinama promakla je mnogima vijest jedne europske ispitivačke agencije o hrvatskom zdravstvu. Naime, po kriterijima učinkovitosti ono je iznenađujuće visoko rangirano, a po kriteriju informatiziranosti čak na trećem mjestu u Europi. Vijest je previše dobra, da bi dobila širi odjek u javnosti.
S druge strane, zdravstveni težaci uz obilje odgovornog i ozbiljnog posla ovih dana bave se i jednim bizarnim problemom koji godinama na razne načine opterećuje hrvatsko društvo i koji je postao jedan od sinonima njegove korumpiranosti. Radi se o PTSP-u, posttraumatskom stresnom poremećaju, okviru za više duševnih bolesti i stanja, uglavnom trajnog karaktera.
Uz mnogobrojne časne hrvatske branitelje koji su svoju hrabrost platili ovom teškom dijagnozom, njima se zadnjih godina prikrpio i popriličan broj onih koji s PTSP-om nemaju baš puno veze, ali dobro im je došao za materijalno osnaživanje svoje ratne invalidnosti. Ili pak, za njeno ostvarivanje. I tako u konačnici većina je dobila ili bolje rečeno odradila PTSP, a temeljem toga i povećala mirovine, naravno uz malo sportske sreće. A država, ne sklona priznavati vlastite greške s problematičnim zakonima i iz njih ostvarenim pravima, pila ju okrenula naopako. PTSP-ovcima zabranjuje posjedovanje oružja, dirajući tako u jednu od najvažnijih ikona hrvatskog čovjeka (druga je žene, istina lovačkim veteranima sve manje!) s idejom da obeshrabri buduće kandidate na PTSP.
Svaki PTSP je ostvaren kroz zdravstveni sustav uz enormnu potrošnju zdravstvenog državnog novca. Sve po zakonu. U novonastaloj situaciji mnogi bi doslovce i bez skrupula izbrisali PTSP iz svoje medicinske dokumentacije. Ali, ispriječila se medicinska etika zdravstvenih težaka, ali i gore opisana informatizacija, koja ne poznaje opciju «delete», brisanje.
I, tu se krug zatvorio. Dok policija uredno puni skladišta dragim lovačkim rekvizitima, nezadovoljni kucaju na kriva vrata svojih liječnika.
Prava su, ona Hrvatskog sabora i promjene zakona.
Nema komentara:
Objavi komentar