Iz regionalnog centra urgentne medicine (jednog od četiri u Hrvatskoj!) upravo je dojavljeno; visokorizični bolesnik za krvožilnu bolest Mile Slatinski, ima jaku bol u prsnom košu i preznojavanje. Dispečer regionalnog centra provjerava lokacije timova urgentne medicine na terenu. Daje nalog najbližem od njih. Educirani liječnik urgentne medicine i medicinska sestra za 9,5 minuta su u kući bolesnika. Pregledom, EKG-om i priručnim laboratorijem postavljaju dijagnozu infarkta. EKG-e upućuje da se radi o infarktu, koji se liječi hitnim propuhavanjem začepljene krvne žile (takvih je danas više od 70%). Na taj način nekroza (odumiranje) srčanog mišića bit će minimalna. Bolesnik je stabilan, i na vozaču i čitavom timu je borba s kilometrima da bi bolesnik što prije bio dovežen u invazivni kardiološki centar gdje će mu biti napravljen navedeni zahvat. Mile u prostranom sanitetskom autu cijelo vrijeme monitoriran, vitalne funckije u nijednom trenutku mu nisu ugrožene. Dispečer koordinira bolničko osoblje. 121 minutu od početka boli započinje koronarografija, implantira se stent, šteta je minimalna. Drugi dan Mile odlazi svojoj kući, četvrti dan je na poslu.
Mislite da se radi o znanstvenoj fantastici? Nipošto! To je europski model funkcioniranja urgentne medicine. On živi u praksi. Na europskim i svjetskim kardiološkim kongresima prezentiraju se podaci, od početka boli do stentiranja («from pain tu baloon» ), usporedjuju se gore navedene minute. To je mjera uspješnosti urgentne kardiološke službe. To razmišljanje je ušlo u stručne protokole, i to je zakon kojega svi segmenti struke poštuju.Mi u Europu ulazimo za dvije ili pet godina. Nije bitno. Do ulaska u «klub», kako si tepaju, moramo prilagoditi zakone. I pravna država mora profunkcionirati. A zakon se mora poštovati. Ako se ne poštuje, na scenu stupaju čuvari zakona. Policija, državna odvjetništva, oštećeni i/ili izmanipulirani pacijenti, k’o gladne hijene nabrijani odvjetnici, mediji, sve moguće «babske» udruge . Drama. Da li smo spremni zato?!Naravno, da nismo!
Prije 22 godine radeći u ambulanti u Višnjici, ruke sam prao u prohrđalom željeznom lavoru. Danas su higijenski uvjeti bolji, ali stanje u zdravstvu nije. Zadnjih dvadeset godina tehnologija je učinila zdravstvenu revoluciju neslućenih razmjera, a mi od te revolucije smo, samo prohrđale lavore zamijenili nešto boljim lavaboima, i to je sve.
Sustav upravljanja zdravstvom na lokalnoj razini očišćen je od zdravstvenog osoblja. Vode ga ljudi bez pozitivnih radnih biografija, sumnjive kompetentnosti, hladnokrvni karijeristi, bez stručnog znanja i vizije. Državni novci se troše po principu «sve za ništa». Brojna i dobro ugojena zdravstvena administracija ih servisira i daje ima osjećaj snage i važnosti.
Najveći broj njih su tipični zdravstveni paraziti koji godinama parazitiraju na leđima osiguranika i troše suhu zdravstvenu supstancu. Sustav životari na potplaćenim liječnicima i drugom zdravstvenom osoblju, ucjenama, prisilama, plešući pri tome, blago rečeno, po rubu zakona.
Europa, sa svim svojim manama, ipak razmišlja drugačije. Pacijent je svetinja i čitav sustav je podređen njemu. Prostor između pacijenta i zdravstvenog djelatnika je debirokratiziran. Feudi ne postoje. Rad se cijeni. Zdravstvo nije potrošnja, to je gospodarska investicija.
Pred bolnim smo rezovima, valjda nam zdravo zdravstveno tkivo do tada neće odumrijeti.
Nema komentara:
Objavi komentar