Prošli tjedan dvojica mojih kolega s ovoga podneblja, iskoristili su dijelić svojega medijskog prostora i poslali javnosti svoje poruke.
Mladi Rešetar, na početku svoje liječničke karijere, na Slatinskom portalu dojmljivo je poručio: dođite u hitnu službu, odstranit ćemo krpelj za deset sekundi, sigurno, pedantno i bez komplikacija. Baš kako i priliči doktoru mladcu i što je još važnije, što očekuju pacijenti. Osobito u vremenu kada krpeljni meningoencefalitis ubire svoje žrtve. Smrt ili doživotnu invalidnost. O vrijednosti (cijeni) svoje usluge mladi kolega još ne razmišlja. O tome razmišljaju drugi.
Stariji Babić, glavni liječnički sindikalist, pojavio se na javnoj (državnoj) telki na sindikalnoj presici, neugodno se nabijajući na leđa lideru Matijaševiću, poručujući naciji: mi doktori se ne odričemo prava na cipelarinu i božićnicu. Ne znam koliko je doktora u sindikatu (znam da u svome okruženju takve ne poznajem!), ali sam siguran da je Babićevo guranje u žarište javne televizije mnoge zasmetalo.
Nisu doktori baš takva socijala, da se bilo tko u njihovo ime pojavljuje na televiziji kao borac za njihovu cipelarinu. Radije bi oni, poput seljaka, naftaša, telefondžija, hepovaca, i mnogih drugih, europsku plaću i europske uvjete rada (političare ću namjerno izostaviti!). I ništa više od toga. Tim više, što je zdravstvo Europi prilagođeno od svoga postanka, a navedeni se tek prilagođavaju, mudro krenuvši s plaćama.
Zašto mladi Rešetar i vječni Babić? Jer su metafore hrvatske realnosti. Mladost i kvalitetna usluga na jednoj, te vječitost i pravo na drugoj strani.
Možda i medij gdje su se pojavili nije slučajnost!?
Nema komentara:
Objavi komentar