Zdravlje mu se dobrano narušilo. Žućkasto sedefasti micelij sve dublje ga je izjedao, prožimao i odvajao od ponoktice. Jedne večeri, u napadaju bijesa, iščup'o sam ga. Palac na lijevoj nozi ostao je bez rožnatog pokrova, prekriven sukrvičastom pokožicom, a nokat je svoje završio. Na smetlištu historije.
Gledao sam siroti palac, a on me odveo u neka ranija vremena, kada se poštivao cirkadijalni biološki ritam, a komunikacijska tehnologija odrastala u pamučnim pelenama.
-Telefon je dosadno zvonio, zvonio…(što te u životu može nervirati kao noćni telefonski poziv?!), ustao sam, nategao dvometarsku telefonsku žicu i javio se:
Želim tvoj palac, iznenadio me ženski glas s druge strane. Protrljo sam oči, protresao još jednom glavu i promrmljao: Ne razumijem!
Želim tvoj palac, dobro si razumio!? Ne razuu… I veza se prekinula.
A nemir započeo.
Tu noć sam, jače nego ikada, shvatio da ne postoji samo ženska znatiželja. Vegetativni živčani sustav odrađivao je svoj dio posla, dok me ozbiljno mučilo pitanje, tko se krije iza tajanstvenog ženskog glasa?
Stotinu ideja, analiza, likova…ne, ne i ne… pa ni CIA mi tu ne može pomoći!
Prvo sam eliminirao podvalu zločestih (kvazi)prijatelja. Ne, nemaju oni hrabrosti u dva iza ponoći instruirati neku rospijetinu za takvu podvalu. To sam odmah isključio.
U zoru, u svitanje, mučio me zao duh moje kolegice, drage šašavice (Bog nek' joj bude milostiv, mlada je otišla!) koja mi je prije nekoliko dana davala mudre životne i profesionalne savjete: Čuj ti mene, pacijentice ne žele doktora, one žele doktora-mangupa. Želiš li uspjeti, budi na to spreman, budi spreman na sve, baš na sve…pa i ljubovati na radnom stolu! Pribrao sam misli i nastojao pobjeći. Ženska glavo, zaboravila si moje principe, zakletvu, Hipokrata, etiku… zbrajao sam argumente, sjetivši se i posljednjega, ja sam gromada, a stol je malen, jedva metar duljine. Ona je cinik, konačno sam shvatio.
Teško je te noći, moram priznati, bilo pobjeći od imaginarnih, zanosnih i rasnih crnki, brineta, pa i plavuša (boje su bile nebitne). I nisu one nipošto bile na zadnjem mjestu, kao u ovoj priči. Možda su podlegle trenutku slabosti? Ili su pale na moj pogled, šarm? Koji muškarac na ovome svijetu u to ne vjeruje? Al' zašto na takav način? Ubacile su mi bubu u uho i nestale. Prožimala me ugoda i nesreća, istovremeno.
Znam samo da nisam sanjar, niti mjesečarim. Slušalica telefona monotono je pištala na podu pored noćnog ormarića, kao neoboriv dokaz noćnog poziva.
-Sredio sam svoje misli i uprisutnio duh.
Iztupferirao sam još jednom vodenastu sukrvicu s korijena palca, previo ga i pripremio za brz oporavak. Bit će za njega još izazova.
A noćni ženski glas ostao je, do danas, zarobljen u tami ljetne noći.
Nema komentara:
Objavi komentar