Zagreb dragi moj, impotentni

Teško je članak, o nekome koga istinski voliš, započeti s navedenom naslovnicom. Ali, ne mogu pobjeći od osjećaja i logike. I brojnih argumenata. Znam, da će mi netko spočitnuti kako je to samo jal zatucanog provincijalca. Ali, neka…

Sve što je u Hrvatskoj središnje, glavno i bitno, u Zagrebu je. Zgrade, arhitektura, kazališta, ulice, ustanove, fakulteti. I najveći je. Zasluga je to čitave plejade vrhunskih europskih arhitekata i projektanata koji su tadašnje livade, svojim znanjem i umijećem  pretočili u monumentalne građevine i trgove. Zasluga je to i brojnih vrijednih ruku koji su zadnjih sto godina udeseterostručili broj stanovnika i gradski poračun, praveći Zagreb velegradom, istovremeno pustošeći svoj zavičaj. Zasluga je to i brojnih zagrebčana vizionara koji su širili duhovne, kulturne i urbanističke horizonte grada.

To je povijest.

Prije dvadeset i više godina, kada se krojila budućnost ovih prostora, pamtimo ga po famoznoj političkoj «zagrebačoj šutnji». Bilo je to vrijeme amputacije svake suvisle ideje i vjetar u leđa Miloševićevoj Srbiji.

Ni rat nije bio zagrebački. Krvarili su Vukovar, Osijek, Sisak, Gospić... Zagrebčani su se bavili logistikom, savjetima i sobom. Čast izuzecima. Nekoliko raketa suludog zločinca Martića na Zagreb, dobile su više medijskog prostora, nego stotine tisuća drugih ispaljene po provinciji.

I semafori su u metropoli drugačiji. Pamtimo ih po orkestralnom trubljenju, ukoliko niste startali u maniri Alonsa ili Hamiltona. I kolege su osobiti. Uvijek ih interesira životopis, fakultet, specijalizacija, doedukacije... I neizbježna glupa pitanja, tipa imate li RTG-e, EKG-e, telefon? I priča s time završava.

Danas bijeli Zagreb buči. I kontaminira medijski i društveni život svojim prosvjedima. Ili nazovi prosvjedima. I to zbog tri posječene lipe i jedne garaže, koja će umanjiti komoditet purgerskih jetsettera. Okomili su se na sve, ponajviše na policiju zbog «svilenog» privođenja. Pozivaju se pri tome na Europu, zaboravljajući da ona pravnu državu brani šmrkovima, palicama i konjima. Za početak, prije oklopnih vozila.

Zaboravili su purgeri također, da 30 metara ispod Varšavske, do guzice u betonu, dnevno kruh zarađuje pet stotina radnika, hraneći i školujući svoje đake, studente, državne parazite, pa i njih prosvjednike.

Zato Zagrebe, uozbilji se. Teška su vremena, nije sada čas za glumatanje, predstave i performanse.

A fotelje, kao pozadinska kulisa svega, i ovako se dijele na dan izbora.