Na moj članak Flaster na ustima, urednik slatinskog tjednika V.G. dobio je priliku naširoko odgovoriti na stranicama Slatinskog portala. S obzirom da se radilo o pamfletu, tražio sam od portala svoj kratki osvrt na navedno u formi ovoga pisma, što mi je uskraćeno. Flaster na ustima br.2.
Objavljujem ga zato na stranicama svoga bloga da bude svjedočansto sumanutom vremenu straha i nepovjerenja.
Petar Nedić
Dragi moj Vinco,
Umjesto zamornog mučenja pisanjem pamfleta, kojim si mi zahvalio na jednogodišnjoj suradnji, ja ću ipak trezvenije.
Kada si me uznemireno nazvao ulaskom «uljeza» u tvoje monopolistički medijski prostor, dao si mi zapravo šlagvort za priču koju nosim u sebi.
Prvo, da intelektualno stvaralaštvo i vlasništvo ima svoju vrijednost, za njegovog autora čak neprocjenjivu, i da ne može služiti kao kićeni zaperak ničijim šeširima. Zato ga ljubomorno čuvam. Volim svoje, zar to nije pošteno?
Drugo, htio sam te uvesti u osnove medijskog ekonomskog razmišljanja. Školu koju ti sada započinješ, ja pohađam više od deset godina. Samo su nam uloge različite, ti si struktura, ja sam uljez. Tebi, strukturnom novinaru i uredniku, ogroman je trošak i napor dati dvije kune za tipski obrazac ugovora kojim bi našu suradnju stavili u zakonske okvire. Ja, svojevrsni društveni uljez, imam pak sreću da sam izgradio zavidnu moć preživljavanja u svim mogućim i nemogućim uvjetima. To me čini sretnim.
Cenzura? Ja nisam cenzuriran, to je točno. To nigdje nisam ni rekao. Ja sam maknut, ako ti već zaflasteren smeta, jer sam se drznuo dirnuti, što više reći "ne" strukturi.
Zbunjen si kada ti kažem da si ugodan čovjek. To doista mislim. Osobno, iskren si čovjek, imaš dušu i emocije. To cijenim i to je bogatstvo. Zato sam si i dozvolio ovako slobodniji stil pisanja. Ali, potrebe profesije su načele tvoju plemenitu osobnost.
Oprosti na koncu, s malo zakašnjelom reakcijom. Bio sam na studijskom putovanju i nije mi se dalo o ničem drugom razmišljati.
S poštovanjem
Petar Nedić
P.s.
Sjetih se još nečega. Nisi me kudio za članak o izboru gradonačelnika (čak sam tada bio i na naslovnici Petka!), nego zbog članka: Tko laje na križeve? Vinco moj, vrijeme čini svoje.
