Kreće, već ne znam koja po redu zdravstvena reforma. U startu budi sumnjičavost naroda. Naime, Hrvati ne vole izdvajati za zdravstvo, to nikada nije bila stavka u obiteljskom proračunu. Dio javnosti ne razumije bit problema, veći dio ne želi razumjeti. Protivnicima reformi mašte ne fali. A kako će roditelj s invalidnim djetetom plaćati participaciju?! Vrisak djeteta i reforma završava. Po toj špranci su prekinute sve dosadašnje zdravstvene reforme.Zdravstveni proračun čini sedminu državnog proračuna. Navedenu svotu troše pacijenti, zdravstvene strukture i struka. Participacija čini manje od 5% zdravstvene potrošnje.
Participacija nije bit reforme i nametnuta je tema. Ne postoji nijedan ozbiljan zdravstveni sustav bez participacije osiguranika. Ona nije ni porez, ni namet, ona je regulator potrošnje zdravstvenog sustava. Jednako, kao što se cugom štednjaka regulira potrošnja drva. Simbolično učešće je istovremeno poruka o odgovornosti za vlastito zdravlje. Plaćaju je svi, velikoj skupini siromašnih plaća država i za sve razumne i dobronamjerne priča o participaciji završava.
Promjene u strukturi zdravstvenog sustava i reforma struke, to je bit reforme.
Sustav bi trebao postati učinkovit servis pacijenata i struke, i naravno pri tome potrošiti što je manje novaca. Dobro organiziran, protočan, logičan i nebirokratiziran. Da je kod nas tako reforme ne bi ni trebalo. Tko bi nabrojao svu silu administracije koja se valja po svim lokacijama Ministarstva, fondova, zavoda, bolnica, domova zdravlja. U toj muljatoj naplavini jedva da možeš zamijetiti vrijedno kamenje (a ima ga!) koje bi trebalo biti jedan od nositelja nadolazeće reforme. Oni su najveći kočničari reforme iz jednostavnog razloga što na taj način štiti svoje privilegirane i dobro plaćene radne pozicije. Strukturne reforme nužno podrazumijevaju kategorizaciju bolnica, ukidanje nepotrebnih postelja, objedinjavanje bolnica po funkcionalnom principu, jačanje dnevnih bolnica. Tu ministru prijeti nova poledica, moćni doktorsko politički lobiji.
Naposljetku, reforma struke je najteža. Iz jednostavnog razloga što je struke sve manje, a čega nema ne može se ni reformirati. A što podrazumijeva ova treća reforma? Prije svega, vraćanje društvenog i materijalnog digniteta struci. Nezadovoljan, ucijenjen i frustriran liječnik ne može biti dobar liječnik. Sa ovakvim vrednovanjem i pristupom liječničkoj struci mi ne možemo u Europu, ne zato što našeg doktora malo plaćamo, nego zato što je Hrvatska svome doktoru oduzela elementarna ljudska i radna prava, a to u Europi ne prolazi. A ona će istovremeno od nas dobivati gotove, školovane zdravstvene stručnjake u čiju formaciju nisu uložili niti jedan cent.
Zato, priča o participaciji kao nametnutoj temi i nepostojećem problemu. O glavnom problemu, strukturi i struci, malo ko da razmišlja. Ali, to nam je već poznato.
Nema komentara:
Objavi komentar