Rijetke se genijalne povijesne ličnosti poput Winstona Churchilla. U nastupnom premijerskom govoru svome narodu je ponudio «samo krv, znoj i suze». To znamo. Manje znamo za njegovu jednako genijalnu izjavu «u novinama sve češće čitam o vezi raka s pušenjem i zato sam odlučio- više neću čitati novine». 450 godina prije Churchilla, «tobacco» su u Španjolsku prenijeli Kolumbovi mornari.
Danas se pušačima loše piše, postaju društveni izopćenici. A radi se od skoro 30% hrvatske populacije, više od 11 tisuća ih godišnje glavom plati svoju poročnost. I još tridesetak tisuća oboli od raznih bolesti povezanih s pušenjem (karcinom, moždani i srčani udar). I previše, za malu analizu.
Tri su čimbenika u pušačkom svijetu: duhanska industrija, država i žrtve.
Duhanska industrija je jedna od najmoćnijih. Svoju moć crpi iz jeftine sirovine, perfektno odrađenog marketinga i «vjernosti» svojih potrošača. Zabrana javnog promicanja dala im je potrebnu dozu mističnosti, toliko zanimljive mladom čovjeku, budućem ovisniku. Stvari su se počele mijenjati 2004 g. kada je u medicinskom časopisu The Lancet objavljena, do tada 30 godina skrivana velika studija o «dokazima da je pasivno pušenje čak i štetnije od aktivnog», te o «laži duhanske industrije o nesvjesnosti štetnosti cigareta». Izravno u studiju, uspješno skrivajući je, bio je uključen i najveći svjetski duhanski div Philip Morris. Od tada su zaredali vrtoglavi odštetni zahtjevi obitelji preminulih. Bježeći od pravne američko-europske regulative, na djelu je ambiciozni «azijski» projekt stvaranja 500 milijuna novih pušača.
Država pri tome svjesno ili nesvjesno maže vrat masnoj patki. Naša se (samo)zadovoljava sa 7% proračuna koje pune konzumenti duhanske industrije. A ekonomist Miodrag Hitrec izračunao je, da je odnos gubitka i zarade od pušenja 7:1, u tu računicu nisu uključeni ljudski životi. Slijedi pranje savjesti kroz obvezne, zabavne i tragikomične poruke na kutijama cigareta «pušenje je štetno za zdravlje», «pušenje u trudnoći šteti i razvoju djeteta», «pušenje smanjuje broj spermatozoida», «pušenje razara vaš mozak», pušenje što sve ne… A zapravo, time se ne štite pušači, nego duhanska industrija (neki koriste i izraz mafija!) od novčanih odštetnih potraživanja.
Ostaju žrtve. Bez obzira na koloplet dobiveno-izgubljenih sloboda i prava, oko kojih se pušači i nepušači spore, to ne bi smjela biti nova razdjelnica u hrvatskom društvenom tkivu. Podjela je i ovako previše. Pušači, ojađeni i marginalizirani, učit će novu lekciju, o «društveno prihvatljivom» ponašanju, istu onu koja je do jučer servirana nepušačima. Žrtve pušenja su podjednako, jedni i drugi.
I na koncu, kako prestati? Najbolje, ne početi. A za «pušačke veterane», savjet Marka Twaina može koristiti, «prestati pušiti uopće nije problem, ja sam prestao pušiti već tisuću puta». Inače, Churchill je umro u 91 godini života od moždanog udara. Nije mi poznato da li je prethodno prestao čitati novine ili pušiti cigarete.
Nema komentara:
Objavi komentar