BOŽIĆNI BOR

Gay Igor

Pričaj mi o gayevima, prišla mi je jednoga dana. Oni su veseli i dragi, i u trendu su, a ovome narodu baš toga nedostaje. Nisam odolio, svjestan skliskog puta na koji krećem.

Onda sam se sjetio Igora, 29 godišnjeg simpatičnog mladića i priča može krenuti.

Kolega, dođite u moj ured, rekao mi je poslije jutarnjeg sastanka prof.dr.I.Antić. Pet minuta iza sastanka ulazio sam u njegov ured u obrambenom stavu, zbunjen i ukočen. Nitko nije volio Antića, osobito njegove jutarnje dogovore. Niti ja.

Sjedite, da li ste za kavu? Još me više zbunio, kada sam vidio njegova široko nasmijana usta i netipični sjaj u očima. Krenuo je odmah, i medias res. Čujte kolega, dolazi nam iz Zagreba poseban pacijent, imunokompromitiran, na kemoterapiji. Potrebno je nastavno liječenje, osigurat ćemo za njega zasebnu sobu, a vas molim, preuzmite brigu o njemu. U vas imam povjerenja, i muškarac ste (poslije ću se toj idiotariji uvijek ludo smijati!). Nazvat će vas i upoznati s njime prof.Brdić s Infektološke klinike iz Zagreba.

Nisam dugo čekao i Brdić se javio. Govorio mi je mirno, staloženo, do u detalje opisujući dosadašnji tijek liječenja. Pripast će vam čast, da vodite prvog pacijenta s AIDS-om u Slavoniji, podilazio mi je na kraju razgovora. Brdića nisam osobno poznavao, ali sam znao da je najveći autoritet za AIDS u Hrvatskoj i to mi je godilo.

Samo sat vremena poslije imao sam i Igora. Dobio je smještaj u najboljoj sobi, odvojenoj od drugih, u apartmanu. Izgledao je umorno, dehidriran, kao sjena. Strašile su me njegove buljave i upale oči, opečene usne, ispala rebra i femuri… Bio je potpuno krezav. Brojne modrice, na natkoljenicama ogromni hematomi.

Uzimao sam anamnezu natenane, prelistavao obimnu popratnu dokumentaciju, tupo gledajući kapljice fiziološke koje su punile njegove prazne vene.

Igor se otvorio. Iz te morbidne, umiruće sjene izrodio se zanimljiv sugovornik. Ja sam peder, narkoman i imam sidu, nije okolišao. Znam na čemu sam, i nisam lud kao što me žele prikazati. Ne budite opterećeni, nije mi pomogao Brdić, nećete ni vi, ali poslušajte me.

Kada su mi prije dva dana javili da me vara s drugim dečkima poludio sam. Sad, kada sam pao na ove grane, kada sam obolio, kada me zarazio, kurva me vara. Plakao je… Preko zajedničkog prijatelja, nastavio je, namamio sam ga k sebi u bolnicu, fingirajući to željom za podjelu zajedničke imovine. I došao je, jučer. Kada sam ga vidio, pukao sam po svim šavovima. Iščupao sam ladicu iz bolničkog ormarića i počeo ga bezdušno udarati po glavi, nastavio s kuhinjskim nožem. On nije shvatio, da je ta tučnjava, na život i smrt, za mene bila pitanje osobnog dostojanstva. Odjel se digao na noge.

Nekoliko sati poslije, sediranog i drogiranog, nazvao me Brigić i rekao da ću nastaviti liječenje u Osijeku…

Teško mi je u sve bilo povjerovati. Ljudska sjena i tučnjava. Homić, ovisnik, AIDS bolesnik, žrtva patološke ljubomore. To je Igor…

Reći ćeš mi na kraju, ali ta priča nije vesela. Nažalost nije, takva je, kakvu ju je život napisao. Vesela je na svoj način. Nisam autor žutih romansi, Red carpeta i TV sapunica.

 

P.s.

Igora i njegove osobite životne priče, sjećam se s posebnim poštovanjem.

Tjedni retrovizor

Carla Bruni: Žderačica muškaraca

 

         Objavljena je stota po redu biografija pjevačice, top modela i zavodnice, fatalne žderačice muškaraca Carle Bruni. Na meniju je uglavnom imala slavne i bogate (Jaggera, Claptona, Trumpa), ponešto razvikanih intelektualca, sve do posljednjeg kapitalca, francuskog predsjednika Sarkozya, koji joj je otvorio vrata Elisejske palače kao prvoj francuskoj dami. Da li je vragolasta Carla zadnjom udajom dosegla vrhunac? Teško je u to povjerovati. Za ambicioznu ženu izazovi nikada ne prestaju. Za Carlu, koja uvijek traži više, pravi izazovi su nesumnjivo svjetski kitovi: ruski bećar Putin i zagorjeli (po Berlusconiju!) amerikanac Obama. Istina, veća senzacija mogla bi biti jedino Merkelica, ali ne vjerujem da je Nijemica spremna za avanturu.

         Nama, običnim smrtnicima, Carlin kanibalizam za sada ne prijeti.

U svakom zlu, ponešto i dobroga!

        

        

 

Polančec: Preljubnica

 

         Sirotom Polančecu nije lako. Knedla u grlu, znoj, pa i suze. Braća su ga izdala, teško to pada. Svoju patnju naciji je prispodobio starozavjetnim Josipom, koga braća za sitniš predadoše mrskim Egipćanima. Nacija vjerojatno nije u potpunosti shvatila metaforu, koja se Polančecu svidjela za dugih remetinačkih dana, dok je vrijeme kratio čitajući biblijsku Knjigu postanka.

         Da se u Remetincu dulje zadržao došao bi do Knjige izreka, i do jasnije slike: «Takav je put preljubnice: najede se, obriše usta i veli: Nisam sagriješila». A, politika je k…, pardon preljubnica. Narod bi to lakše razumio.

        

        

Vaha: Koliko vrijedi duša?

 

Bivši mostarski rasni golgeter Vaha Halihodžić nakratko se skrasio u Maksimiru. Sada, kao trener svjetske klase, postavio je dijagnozu Dinamu za pet minuta: Ljudi moji, ovi dečki ne znaju cilj igre- gurati loptu naprijed i zabiti gol. Kada im je Vaha navedeno objasnio i ovi shvatili, Dinamo je uz fanatičnu i besprijekornu igru postigao jednu od najvećih pobjeda u svojoj povijesti.

Što je Vahid zapravo napravio? Dinamovim prvotimcima, tim dojučerašnjim klempavim kreaturama  udahnuo je dušu, ništa drugo. Koliko udahnuće košta za sada se ne zna. Ali, nećemo dugo čekati. Već prodajom Samira ili neke druge novostvorene zvjezdice, lajavi šef Maminjo će se pohvaliti kako mu je brod krcatiji nego ikad. Život ide dalje.

 

 

Tipkovnica: Šteta

 

Dok su slavni i bogati već prodali ili prodaju duše vragu, narod muče bizarnije stvari. Što ako vam se u važnom trenutku isprazni baterija mobitela i ostanete bez bitne SMS poruke? Ili, zakaže vam računalni miš, kabel za napajanje ili, što se meni dogodilo, zakaže čitava tipkovnica. Jer, naša osjetila: oči, uši, živci ne funkcioniraju više samostalno, potrebni su im baš navedeni nadomjesci. Tako nas uspješno odgaja moćna telekomunikacijska industrija i vlasnici društvenih mreža. Postajemo njihova prćija i vlasništvo.

Bogati i slavni prodaju duše za svežnje zelenih novčarki, a mi svoje zabadava. Šteta. Prava šteta.

O ljubavi (i njezinoj sestri!)

Dva puta smo se gledali u oči, izbliza. Prvi puta prije desetak godina na cesti, ja u  Vectri, ona u nabildanom BMW-u. Bili smo na pet metara udaljenosti. Lom u glavi je počeo, miris krvi sam već osjećao, a onda nesvjesna refleksna reakcija. Kratka rupa u pamćenju i spasonosno prevrtanje u pet metara duboki jarak. Ostao sam sjediti, s glavom naopačke. Uz mozaični filmski životni zapis, osjetivši prste na nogama, počeo sam se ludo, ludo smijati.  

Drugi susret je novijeg datuma i bio je znatno dramatičniji. Džogirajući u predvečerje, spletom nevjerojatnih okolnosti zadobio sam napadaj gušenja. Koncentrirao sam se na disanje, svejedno sam osjećao da moj udah postaje sve teži i kraći. Kada sam čuo k tomu, ono smrtonosno hroptanje, uhvatila me užasna panika. Gurnuo sam dva prsta duboko u ždrijelo i grkljan, hoteći ih valjda proširiti ili iščupati…ni danas ne znam što?! Gledao sam ju ispred sebe raširenih zjenica, oznojen, izmoren i izmožden, nesretan što ću završiti k'o zadnja seoska bitanga il' pijandura i da će me te noći tražiti policijskim reflektorima…

Kod ovoga susreta, kao i kod prvoga, mučio me osjećaj neodgovornosti, a k tomu i nelagoda da ću završiti u polju kao zahvalni plijen čopora izgladnjelih pasa.

Doista sam ju gledao izbliza, dirao sam joj kosu.

Ali znam, da barem neki od vas, imaju još intimniji doživljaj susreta, možda ste ju i poljubili, a ona još osora i bahata nije vam poljupcem uzvratila. Neka, ne brinite, učiniti će to drugi puta. Imate zasada privilegij, barem pročitati ovu priču do kraja.

 Dobro vam je poznat hrvatski poeta A.B.Šimić. Živeći intenzivno i misleći koncizno, brzo se potrošio i otišao u dvadeset sedmoj. Dostojanstveno i polagano, osušio se, od neizlječive sušice. Odlazeći pjevao je odu ljubavi i životu:

 

«Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene…»

         Hrvući se s tuberkulozom, mladi umjetnik pišući himnu ljubavi i životu nije ni slutio, da je svijetu ostavio najbolju medicinsku definiciju umiranja koju sam ikada pročitao. Nevjerojatno prepoznatljivom i ilustrativnom slikom prorastanja, pogodio je u samu biološku bit umiranja.

Jasno je, u Šimićevom prorastanju ne stanuje samo već spomenuta neodgovornost. Dom je to svih naših bahatosti, slabosti, visokih kolesterola i tlakova, pretilosti i cigareta, nabrijanih automobila i loših cesta, genskih atipija i koje čega drugoga.

         I poslije svega- bili to susreti ili prorastanja, i nije najvažnije.

Meni je najvažnije, neka budu nježni.

Duh Kumrovca i priča Jovanova

Prije dvadeset i više godina u Kumrovcu, rodnom mjestu druga Tite, djelovala je politička škola, tadašnje jedine stranke, Saveza komunista. Nepoznato je, da li je bila osnovna, srednja ili fakultet. Koliko se prisjećam, iz tadašnjih novinskih natpisa, zvali su je školom za političko opismenjavanje članova partije, osobito mladih. Pohađali su je komunisti iz cijele države, a dobivenom potvrdom dokazivali su svoju političku legitimaciju. Postojao je i ubrzani ljetni tečaj, poput današnjih volonterskih radionica, gdje se «opismenjavalo» tijekom ljetnih ferija. Bez obzira, redovno ili volonterski, posjedovati diplomu iz Kumrovca, značilo je ubrzano i sigurno političko napredovanje.

Urušavanjem navedenog sustava, urušila se i navedena škola. Rijetki su za njom pustili i jednu suzu. Zakoračilo smo u demokraciju, u kojoj po svojoj definiciji narod na političkom tržištu bira svoje najbolje predstavnike, a oni opet rade za opće dobro naroda i države. Blagodati demokracije, osobito one s našim autentičnim hrvatskim štihom, svakodnevno osjećamo:).

Prije nekoliko dana s prijateljima sam posjetio manastir sv. Nikole kod Orahovice. U ugodnom druženju s pravoslavnim parohom, poslije obilaska manastira, došle su na red one uobičajene teme, pa i pitanje Kosova. Paroh Jovan nije se libio dati svoje viđenje. Prepričat ću ga, jer je osobito. Meni kao Srbinu, kao i svakom Srbinu na svijetu, Kosovo je najbolnija rana, započeo je Jovan. To je otuđenje srpske zemlje i naših svetinja. Zbog toga će patiti generacije Srba. Ali reći ću vam i svoje osobno mišljenje kao vjernika i paroha. Srbi su izgubili Kosovo jer nisu poslušali duhovnu mudrost Evanđelja: «rađajte se, množite se i napučite zemlju i upravljajte njome». Da smo imali toga duha, vjere i da smo živjeli Evanđelje, Kosovo bi danas bilo srpsko, završio je paroh.

Duh komunizma i njegove neizostavne sastavnice ateizma, danas je ponovno tema hrvatske javnosti. Priču je inicirala kolumna napisana u katoličkom tjedniku Glasu koncila, gdje rečeno da duh komunizma sa svim svojim atributima i danas je dominantan u hrvatskom društvu i politici, zamjerajući mu osobito manjak državotvornosti i višak pljačke narodnih dobara. Odnosno, da za potrebe ovoga članka metaforički pojednostavim. Škola Saveza komunista je prestala s radom, ali njen duh je ostao u njenih brojnim učenicima koji svoju «pismenost» stečenu u političkoj školi, vrlo dobro kapitaliziraju u brojnim područjima društvenog života, te unosnim i zavidnim funkcijama.

U godini, ili bolje rečeno godinama koje slijede, najdublje krize hrvatske države i društva, postavlja se logično pitanje, kojim putem dalje?

Ateistički i bezdušni liberalizam sa svojim jedinim ciljem: vrtoglavim stjecanjem bogatstva pojedincu i stavljanja države i naroda u funkciju toga cilja. Radnju toga filma i danas gledamo svojim očima i osjećamo u svojim venama, već skoro dvadesetak godina.

Ili nam je, ma kakvo to oporo zvučalo za uši jednog dijela nacije, pametnije povjerovati priči Jovanovoj i dobronamjernih katoličkih i drugih vjerskih otaca i društvo graditi na duhovnoj mudrosti i njenim vrijednostima. S čovjekom u središtu.

Izbor je uvijek na narodu.

Poziv u dva

Zdravlje mu se dobrano narušilo. Žućkasto sedefasti micelij sve dublje ga je izjedao, prožimao i odvajao od ponoktice. Jedne večeri, u napadaju bijesa, iščup'o sam ga. Palac na lijevoj nozi ostao je bez rožnatog pokrova, prekriven sukrvičastom pokožicom, a nokat je svoje završio. Na smetlištu historije.

Gledao sam siroti palac, a on me odveo u neka ranija vremena, kada se poštivao cirkadijalni biološki ritam, a komunikacijska tehnologija odrastala u pamučnim pelenama.

-Telefon je dosadno zvonio, zvonio…(što te u životu može nervirati kao noćni telefonski poziv?!), ustao sam, nategao dvometarsku telefonsku žicu i javio se:

Želim tvoj palac, iznenadio me ženski glas s druge strane. Protrljo sam oči, protresao još jednom glavu i promrmljao: Ne razumijem!

Želim tvoj palac, dobro si razumio!? Ne razuu… I veza se prekinula.

A nemir započeo.

         Tu noć sam, jače nego ikada, shvatio da ne postoji samo ženska znatiželja. Vegetativni živčani sustav odrađivao je svoj dio posla, dok me ozbiljno mučilo pitanje, tko se krije iza tajanstvenog ženskog glasa?

         Stotinu ideja, analiza, likova…ne, ne i ne… pa ni CIA mi tu ne može pomoći!

         Prvo sam eliminirao podvalu zločestih (kvazi)prijatelja. Ne, nemaju oni hrabrosti u dva iza ponoći instruirati neku rospijetinu za takvu podvalu. To sam odmah isključio.

         U zoru, u svitanje, mučio me zao duh moje kolegice, drage šašavice (Bog nek' joj bude milostiv, mlada je otišla!) koja mi je prije nekoliko dana davala mudre životne i profesionalne savjete: Čuj ti mene, pacijentice ne žele doktora, one žele doktora-mangupa. Želiš li uspjeti, budi na to spreman, budi spreman na sve, baš na sve…pa i ljubovati na radnom stolu! Pribrao sam misli i nastojao pobjeći. Ženska glavo, zaboravila si moje principe, zakletvu, Hipokrata, etiku… zbrajao sam argumente, sjetivši se i posljednjega, ja sam gromada, a stol je malen, jedva metar duljine. Ona je cinik, konačno sam shvatio.

         Teško je te noći, moram priznati, bilo pobjeći od imaginarnih, zanosnih i rasnih crnki, brineta, pa i plavuša (boje su bile nebitne). I nisu one nipošto bile na zadnjem mjestu, kao u ovoj priči. Možda su podlegle trenutku slabosti? Ili su pale na moj pogled, šarm? Koji muškarac na ovome svijetu u to ne vjeruje? Al' zašto na takav način? Ubacile su mi bubu u uho i nestale. Prožimala me ugoda i nesreća, istovremeno.

         Znam samo da nisam sanjar, niti mjesečarim. Slušalica telefona monotono je pištala na podu pored noćnog ormarića, kao neoboriv dokaz noćnog poziva.

         -Sredio sam svoje misli i uprisutnio duh.

         Iztupferirao sam još jednom vodenastu sukrvicu s korijena palca, previo ga i pripremio za brz oporavak. Bit će za njega još izazova.

         A noćni ženski glas ostao je, do danas, zarobljen u tami ljetne noći.

Zagreb dragi moj, impotentni

Teško je članak, o nekome koga istinski voliš, započeti s navedenom naslovnicom. Ali, ne mogu pobjeći od osjećaja i logike. I brojnih argumenata. Znam, da će mi netko spočitnuti kako je to samo jal zatucanog provincijalca. Ali, neka…

Sve što je u Hrvatskoj središnje, glavno i bitno, u Zagrebu je. Zgrade, arhitektura, kazališta, ulice, ustanove, fakulteti. I najveći je. Zasluga je to čitave plejade vrhunskih europskih arhitekata i projektanata koji su tadašnje livade, svojim znanjem i umijećem  pretočili u monumentalne građevine i trgove. Zasluga je to i brojnih vrijednih ruku koji su zadnjih sto godina udeseterostručili broj stanovnika i gradski poračun, praveći Zagreb velegradom, istovremeno pustošeći svoj zavičaj. Zasluga je to i brojnih zagrebčana vizionara koji su širili duhovne, kulturne i urbanističke horizonte grada.

To je povijest.

Prije dvadeset i više godina, kada se krojila budućnost ovih prostora, pamtimo ga po famoznoj političkoj «zagrebačoj šutnji». Bilo je to vrijeme amputacije svake suvisle ideje i vjetar u leđa Miloševićevoj Srbiji.

Ni rat nije bio zagrebački. Krvarili su Vukovar, Osijek, Sisak, Gospić... Zagrebčani su se bavili logistikom, savjetima i sobom. Čast izuzecima. Nekoliko raketa suludog zločinca Martića na Zagreb, dobile su više medijskog prostora, nego stotine tisuća drugih ispaljene po provinciji.

I semafori su u metropoli drugačiji. Pamtimo ih po orkestralnom trubljenju, ukoliko niste startali u maniri Alonsa ili Hamiltona. I kolege su osobiti. Uvijek ih interesira životopis, fakultet, specijalizacija, doedukacije... I neizbježna glupa pitanja, tipa imate li RTG-e, EKG-e, telefon? I priča s time završava.

Danas bijeli Zagreb buči. I kontaminira medijski i društveni život svojim prosvjedima. Ili nazovi prosvjedima. I to zbog tri posječene lipe i jedne garaže, koja će umanjiti komoditet purgerskih jetsettera. Okomili su se na sve, ponajviše na policiju zbog «svilenog» privođenja. Pozivaju se pri tome na Europu, zaboravljajući da ona pravnu državu brani šmrkovima, palicama i konjima. Za početak, prije oklopnih vozila.

Zaboravili su purgeri također, da 30 metara ispod Varšavske, do guzice u betonu, dnevno kruh zarađuje pet stotina radnika, hraneći i školujući svoje đake, studente, državne parazite, pa i njih prosvjednike.

Zato Zagrebe, uozbilji se. Teška su vremena, nije sada čas za glumatanje, predstave i performanse.

A fotelje, kao pozadinska kulisa svega, i ovako se dijele na dan izbora.

Rešetar i Babić, u čemu je razlika ?

         Prošli tjedan dvojica mojih kolega s ovoga podneblja, iskoristili su dijelić svojega medijskog prostora i poslali javnosti svoje poruke.

         Mladi Rešetar, na početku svoje liječničke karijere, na Slatinskom portalu dojmljivo je poručio: dođite u hitnu službu, odstranit ćemo krpelj za deset sekundi, sigurno, pedantno i bez komplikacija. Baš kako i priliči doktoru mladcu i što je još važnije, što očekuju pacijenti. Osobito u vremenu kada krpeljni meningoencefalitis ubire svoje žrtve. Smrt ili doživotnu invalidnost. O vrijednosti (cijeni) svoje usluge mladi kolega još ne razmišlja. O tome razmišljaju drugi.

         Stariji Babić, glavni liječnički sindikalist, pojavio se na javnoj (državnoj) telki na sindikalnoj presici, neugodno se nabijajući na leđa lideru Matijaševiću, poručujući naciji: mi doktori se ne odričemo prava na cipelarinu i božićnicu. Ne znam koliko je doktora u sindikatu (znam da u svome okruženju takve ne poznajem!), ali sam siguran da je Babićevo guranje u žarište javne televizije mnoge zasmetalo.

Nisu doktori baš takva socijala, da se bilo tko u njihovo ime pojavljuje na televiziji kao borac za njihovu cipelarinu. Radije bi oni, poput seljaka, naftaša, telefondžija, hepovaca, i mnogih drugih, europsku plaću i europske uvjete rada (političare ću namjerno izostaviti!). I ništa više od toga. Tim više, što je zdravstvo Europi prilagođeno od svoga postanka, a navedeni se tek prilagođavaju, mudro krenuvši s plaćama.

Zašto mladi Rešetar i vječni Babić? Jer su metafore hrvatske realnosti. Mladost i kvalitetna usluga na jednoj, te vječitost i pravo na drugoj strani.

Možda i medij gdje su se pojavili nije slučajnost!?

DIJETA POLA TANJURA

Shvatio sam. Tri stvari me u životu mogu ozbiljno naljutiti: obitelj (dok sam bio mlađi rabio sam izraz žena(e)!), računalo i dijeta.

Za obitelj razumljivo je, višak brige uvijek rađa ljutnju. Danas manje brigam i manje se ljutim.

S računalima nije uvijek išlo jednostavno. Počeci s 286-om, zaleđivanje slike, padanje programa, gubljenje podataka, loša veza…ludilo do ludila. Pa posljedična aktivacija simpatičkog živčanog sustava i adrenalin u glavu, crvenilo lica, lupanje srca, preznojavanje, košmarni snovi… Danas je rad na računalu gospodski posao.

Ostala mi je dijeta. Kao osobna, ali i profesionalna slabost. Tih prokletih pet kila viška žderu me već dvadeset godina. Danas sam već manje ambiciozan i shvaćam da ću ih nositi i dalje, do kraja života. Ili dok ne obolim od kakvog malignoma, srčane kaheksije ili staračke pothranjenosti.

I profesionalno me užasno nerviraju lupetanja o dijetama. I mrzim taj izraz, jer je ritualan, a ne životan. Laži o prehrani, pardon prežderavanju su morbidne. Tu je ljudsko licemjerje, patvorenost i lakomost dovedena do savršenstva. Dvadeset i pet godina slušati priče o sporom metabolizmu, debljanju poslije operacije žuči ili od bunarske vode... pa ti izdrži. Lovačke ili muške priče o raskoši seksualnog života su prava pačja škola u odnosu na maštovite priče o ljudskoj nutritivnoj bijedi. I moram priznati, žene su u tome spretnije.

Dok ovo pišem buljim u najmodernije dijete. Spisak je impresivan, ostajem bez daha. Sve zvučna imena: banana, cambrige, abs, bezmasna, mesna, anticelulitna, chili, javorovog sirupa, bodovna, dijeta krvnih grupa, dijeta s vilicom, dijeta tjelesnog sata, dijeta tri sata, zonska dijeta, UN, dijeta uz pomoć boli, dijeta za orgazam, dugina dijeta, pa za zaposlene, hollywodska, japanska, kineska, limunska, mjesečeva, ruska pilotna, south beach, trodnevna, trosatna, ubrzana, vikend, zelena, voćna….To je samo dio, besmislicama nikad kraja.

A stvar je knjigovodstveno precizna: unos, potrošnja, bilanca. Koja usput mora biti negativna (to barem nama Hrvatima, nije poteškoća!). I to je čitava filozofija zdravog mršavljenja. Kada bih ju gurao na gornji popis, zvala bi se dijetom pola tanjura.

I zato sam ljut na sebe i na druge. Tako jednostavne i male stvari, a postanu ti velika životna opsesija.

MRKVA I BATINA (ili 100% šizofrenija)

Unatoč percepciji da se u našem društvu, osim jada i jala, ništa ne događa, neke stvari se ipak miču. Tako, do kraja godine umjesto onih papirnatih, našim jelovnicima dobrano dekoriranih recepata, dobit ćemo modernije i nevidljive, E-recepte. Dvojaki je to povijesni događaj: dokaz da se i birokraciji može staviti soli na rep, ali da velike strukturne promjene mogu raditi mali ljudi. Operativni posao E-recepata odrađuje tisuće liječnika i medicinskih sestara, osoba potpuno drugačijeg profesionalnog usmjerenja i naobrazbe. Nitko u njima ne bi prepoznao pionire istinske E-Hrvatske, jer do jučer mnogi od njih da figurativno kažem, nisu uočavali bitnu razliku između električnog šporeta i osobnog računala. Danas, preko računala prometuju s 5 milijardi proračunskih kuna.

Zašto su uspjeli? Ne svojom posebnom e-pameću, nego nemilosrdnom batinom državnog osiguravateljskog društva (HZZO-a).

Na ulici druga slika. Dok ovo pišem javljena je najnovija vijest, sindikalci su prikupili 97% potpisa za izvjesni referendum. Dnevno brojeći postotke, sutra će vjerojatno biti odrađen i dan D, dakle 100% potpisa. Upsss…

Istovremeno, na vijestima simpatični ministar Čo tumači seljacima stari zakon fizike: ne može se dati nečega čega nema.

Sindikalne vođe, blago rečeno, ti karikaturalni i amoralni radnički predstavnici, poslije decenija dugog sna, daju se u misiju «buđenja» radništva. Nisu pri tome zaboravili već otrcanu sindikalnu sintagmu kako su naši radnici dokazano najbolji na svijetu, kako zaslužuju svjetliju budućnost…sve fraza do fraze.

A tko su zapravo hrvatski radnici?  Godinama bez identiteta (samoupravljači, djelatnici, poslušnici…) sveli su se na sretnike koji su se, za sada, sretno uhljebili na državnim jaslama i ostatke onih koje pretvorbena oluja nije otpuhala. S poznatom krilaticom, ne mogu me tako malo platiti, koliko mogu malo raditi.

Priča o «najboljima na svijetu» starijeg je datuma, iz drugih vremena i drugoga podneblja. Postojao je gazda, u jednoj ruci s batinom, u drugoj s mrkvom. I sve je funkcioniralo, iskreno najbolje na svijetu. To bi sindikalci trebali znati.

Danas nemaju ni mrkve, ni batine. Ostali su im samo smiješni sindikalni lideri. I neizvjesna budućnost. Kapital i kapitalizam i ovako mogu pričekati.

GUTAJ HRVATSKO

U početku su ih zvali pederima. Nomenklatura su brzo promijenila, te su postali homoseksualci, a onda LGBT zajednicom kao akronimom (skraćenicom) za šaroliko, spolno i rodno nedoraslo i nedefinirano društvo lezbijki, geyeva, biseksualaca i transvestita. Kao i prethodnih godina, i ovog lipnja punit će medijski prostor svojom poznatom šetnjom zagrebačkim ulicama poznatom kao parada ponosa. Ono, čime će zasigurno ove godine plijeniti pozornost je slogan: Hrvatska to može progutati.

LGBT-ovci, smatrajući valjda, da ovaj narod zadnjih godina dovoljno ne guta, nude mu svoju dozu sredstava za gutanje, valjda kao sedativ i nadu. Zanimljivo je, da su u tome dobili i podršku predsjednika države, a oni mu uzvratili jednako srdačno, darivajući ga svojim bedževima i majicama.

Homoseksualci kao rijetko koja društvena skupina zadnjih godina iskazuje neprimjerenu agresivnost u promicanju svojeg tobožnjeg životnog svjetonazora, koji se po prirodi stvari ipak ne može odmaknuti od analne regije. Udovoljavajući im, po njihovoj mjeri već su skrojeni neki zakoni u Hrvatskom saboru. Ali, frustracija im je i dalje ostala. Usput, čineći novu iracionalnu spolnu populacijsku podjelu na homo i hetero, u ovim drugima obično prepoznaju okorjele (homo)fobiste. A fobija je bolest. I dođosmo do zamjene teza, na homoseksualni način.

Prostori u kojima živimo nisu oskudijevali totalitarnim režimima. Bez obzira na njihovu želju da nam kroje sudbine do najsitnijih detalja, nije mi poznato, da su ulazili u spavaće sobe namećući bilo kome, bilo kakav spolni izričaj. To je sloboda svakog pojedinca. Zato čudi, da u vremenu demokracije i širokih sloboda, LGBT zajednica se osjeća neshvaćenom. Ili oni doista, svoje kukavičje jaje, žele nametnuti kao novu ideologiju ili moralni standard?

U vremenima inflacije svih mogućih prava koja su nas i dovela do moralne i društvene katastrofe, riječ vrijednost još uvijek je društveni podstanar. U dvojbi prava ili pomodarstva i bahatosti LGPT zajednice s jedne i vrijednosti obitelji u društvu s druge strane ne bi trebalo biti dileme. To bi trebao jasno prepoznati i reći i predsjednik države.

Gužva međ' ženskim međunožjem

Visoka društvena temperatura ponovno je u prvi plan gurnula žene, ovoga puta trudnice. U sklopu aktualnih državnih ušteda ministar zdravstva pokušava što smanjiti, što racionalizirati skupi, mastodontski i neučinkoviti zdravstveni državni aparat. Krenulo se sa rodilišnim stacionarima, koji od svojega osnivanja ne zadovoljavaju niti kadrovske, niti materijalno-tehničke uvjete, te rade, kako se to obično kaže na rubu zakonitosti. Dokidanje slavonskih stacionara išlo je glatko, no dalmatinski su se pokazali tvrđim orahom.

Gužva oko rodilišta izrodila je umjesto rješenja, njegove glavne aktere: ginekologe, ministra i pobjedničku ekipu.

Ginekologija, kao prevažna zdravstvena djelatnost, krivo se pozicionirala u zdravstvenom sustavu od samoga početka. Gurajući se u tzv. primarnu zdravstvenu zaštitu sa spomenutim stacionarima kao utezima, postala je svrhom sama sebi. Svela se na bezbrojne i bezidejne kontrole zdravih trudnica, ultrazvučno praćenje bebica i njihova slikanja za kućne fotogalerije. Trudnoća, kao prirodno, fiziološko drugo stanje pretvorena je u patologiju.  

Prave patološke trudnoće, kao stanja koje traže ozbiljni medicinski pristup, i ovako se vode negdje druge, u nekolicini kliničkih centara.

Ministar zdravstva će pod hitno morati tražiti nove savjetnike, ali ne za reformu, nego za javne nastupe. Umjesto da se jasno i nedvosmisleno drži svoga reformskog kursa, olako pokazuje svoj mekani gard i pojačava uvjerenje da je očuvanje vlasti važnije od bilo kakve reforme.

Najzadovoljnije je veselo i šareno društvo iz pobjedničke ekipe. Predvođeni već spomenutim lokalnim šerifima, alkarima, fratrima, primaljama i instrumentaliziranom svjetinom, izvojevali su laku i uvjerljivu pobjedu. Uz to još, i obnovu stacionara iz prazne kase ministarstva, kao novih spomenika hrvatske gluposti.

U danima koji slijede ministar će svoju vjerodostojnost testirati lagodnom misijom spajanja zagrebačkih bolnica, primarni ginekolozi iznova pronalaziti smisao svojega postojanja, a trenutno pobjednička ekipa pripremati se nove izazove.

A trudnicama? Njima, u drugom, blaženom stanju i ovako je najvažnije je roditi živu i zdravu bebu.

VRTOM PROTIV RECESIJE

Proljeće je dio dobrodošle poslijezimske katarze. Budi brojne primisli, ali nekako miris, zelenilo i rascvjetalost vrta, bašće su mi najbliži.

Kako to proljetno buđenje stvara toliko pozitivnih vibracija u ljudskoj duši? Zašto tom dašku proljeća radujemo se svi? Postoje tu suvisli i manje suvisli odgovori.

Npr. onaj baziran na našem biološko-hormonalnom cirkadijalnom ritmu. Ili, o spiralno-kružnom životnom hodu. Ili pak onaj, o ljudskoj težnji što dubljeg ucjepljenja u probuđenu prirodu.

Ne trudim se dati odgovor na to pitanje. I ovako nije jednoznačan. A vrt, i sve što na njega podsjeća, zanima me više kao odličan medij društvene komunikacije i kao prostor fizičkog opuštanja, profinjene duhovnosti, pa čak i svojevrsne erotičnosti. Nema imunih kada je vrt u pitanju.

Jačega prirodnog stimulansa i antidepresiva od vrta ne poznajem, naravno ako se izuzme obitelj. «Samo da se ja prihvatim vrta i motike, sve će biti lakše», uobičajeni je psihološki autosuport. Zadojenost vrtom raste godinama. Moj kolega, za kojega kažu da mu je asocijativnost jača strana ličnosti, zna reći: kada muškarac počne peći rakiju, a žena praviti pekmez ili liker, andro/menopauza je tu.

Vrt bi mogao ispričati puno pikantnih pričica s natruhama tako dragog nam voajerizma. Obilje je tu i najnovijih vijesti, zločestih susjedskih podmetanja, čarki, pa otvorenih svađa i sukoba. Ali, i nezaboravnih ljubavnih susreta. Prava proljetna katarza!

Njegovanje kulta bašće poznato je od pamtivijeka. Izljedrio je čak poznata  «bašćanska», ljubavna pravila. Treba iz znati i poštovati, odstupanja mogu biti neugodna. A jednostavna su: Ako je bašća obrađena i ograđena zaobiđi ju, ukoliko je ograđena, a neobrađena razmisli, ukoliko je neobrađena i neograđena pomozi!

Zašto onda bašća? Odličan je lijek u borbi protiv recesije. Gospodarske, političke, društvene, duhovne, moralne, intelektualne, sportske, kulturne…

KANITE SE NAŠIH GUZA

Mlada, lijepa, preplanula guza sjela je na želuce nekolicini uvaženih dama. Na svoju žgaravicu javno su se požalile. Damska gadljivost mi je potpuno razumljiva, jer, radi se o rijetkim, čistokrvnim puritankama, ćudorednim biserima, neposredno izšetalih iz male ženske kartuzije.

A dokona nacija po običaju, dala se u plebiscitarno, što javno, što tajno, izjašnjavanje. I sam to činim, istina, s ponešto razumljive nelagode, te se priklanjam razumnoj većini. Jednostavno, činjenice su me natjerale. Neke od njih ću i navesti, nadam se da će i one olakšati damsku bol.

Lijepa stražnjica rezultat je sistematskog i napornog rada. A on se mora cijeniti. Pomno je klesana u biranim teretanama i natapana obilnim količinama znoja. A usput, preskočila je mnoge slasne obroke.

Ideal je svih, koji barem malo drže do sebe. A kuda ćemo, ako izgubimo još ideale? Naciji treba optimizam.

Tek oskudno odjenuta i slobodna guza uskladištit će dovoljne količine vitamina D i kalcija te ojačati arhitekturu i još graciozniji hod njenih nositeljica. Intenzitet njene osunčanosti simbol je popularne helioterapije.

Guzama se završavaju fakulteti, a ne glavama, kako se obično misli. A cilj nam je država znanja.

Tomu bih pridodao i svoje profesionalno iskustvo. Uvijek mi se isplatila, kroz vidljiv osjećaj zadovoljstva, primjereno pohvaljena ljepota.

I zato sam za guzu. Jer utjelovljuje rad, ljepotu, zdravlje, znanje i slobodu.

Na koncu da se vratim žgaravici. Navedena damska žgaravica spada u skupinu tzv. žgaravica napuhanih ega. Tu nije potrebna farmakološka terapija. Potrebno je samo lagano ispuhavanje navedene nemani. U ovome slučaju, ono će vjerojatno odpiriti i «sablažnjivu» guzu. Žgaravica će definitivno nestati.

OBAMA BUDI PAMETAN, POSLUŠAJ I HZZO

Američki predsjednik i novopečeni nobelovac Barack Obama izvojevao je svoju najtežu, kako kaže, povijesnu pobjedu. Progurao je zakon iz zdravstvenog osiguranja «boksačkom» pobjedom u parlamentu, 217:212. Navedenim zakonom država će zdravstveno osigurati svoju sirotinju, beskućnike, neradnike i džabalebaroše, njih par desetaka milijuna.  Radi se o enormnoj količini dolara, većom od cijene svih ratova koje Ameri koje kuda vode zadnjih desetak godina. Čak se i Obaminom potpredsjedniku omaklo nazvavši zdravstveni proračun «je… lovom».

Amerika je sinonim surovog kapitalizma, rada, profita i bezdušnosti. Solidarnost tamo ne stanuje. Zato će biti zanimljiva reakcija radne Amerike kada sljedećih mjeseci i godina shvate, kome i kako sve cure državni zdravstveni dolari.

Obama se požurio. Da si je dao malo truda i pročešljao modele zdravstvenog osiguranja europskih država, starijih od same Amerike, mogao je koješta naučiti. Pa, i u našem HZZO-u (Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje), jasno bi mu rekli da kartica dopunskog (privatnog) osiguranja je jedina zdrava kartica (po reklamnom spotu!). Nije to ona državnog. Ona u startu amnestira (su)odgovornost osiguranika.

Ako je američki predsjednik nečim želio dati povijesni obol svojem mandatu, imao je puno jačih poteza. Osobno bi mu savjetovao, kao i većina svjesnog čovječanstva, da zakonskom regulativom makne dva američka nutritivna smeća (Colu i McDonalds) te prekine s višegodišnjim trovanjem ne samo Amerikanaca, nego i čitave planete. Time bi, kao što i priliči jednom nobelovcu, poslao jaku poruku o važnosti prevencije u zdravstvu.

Ovako, trošiti će beskrajno energije u objašnjavanju svojega povijesnog zakona, sve do sljedećih izbora, koji bi mu mogli donijeti klasični politički nokaut. I Pirovu zdravstvenu pobjedu.

NASILJE PROKLETE AVLIJE

         Traži se karta više. Za odlazak. Prvi dan iza Uskrsa kolone hrvatskih žena će ponovno u tuđinu. Cilj, razlog i motiv su: Njemačka, šparoge i preživljavanje. Ostavit će svoju maloljetnu djecu, često na milost i nemilost drugima, i kao u predhistorijska vremena matrijarhata, krenuti u lov. Za goli opstanak.

Ostaje sjetno prisjećanje kolona gladnih, koji su radi korice kruha dolazili i nastanjivali bogatu Slavoniju. Trend se promijenio, za čitavih sto osamdeset stupnjeva.

         Studenti, stipendisti grada Slatine ne dobivaju stipendije. Grad nema novaca.  I olako se odriče svoje najvrednije supstance. Za sitne novce. Sutra, isti političari, pričati će novu priču, nemaju mladih i školovanih ljudi, da pokrenu gospodarstvo.

A, svi koji su prošli studentske vode, dobro znaju što znači dobiti stipendiju. Studenti se organiziraju preko društvenih mreža, pišu molećive dopise, žicaju zadnje kune bakine penzije. Opet, za goli opstanak. Ali, to ne vrijedi. Oni, koji im uskraćuju solidarni novac njihovih sugrađana, ne znaju što je internet, ne koriste se elektronskom poštom i ne čitaju novine. Pa bogme, mnogi ni studenti nisu bili. Oni su slijepi, gluhi i ne razumiju. Njihov mentalni doseg je «džondir», koga jedino čuju, vide i razumiju.

Šikaniranje i osobno vrijeđanje radnika već se udomaćilo kao standard ponašanja novopečenih poslodavaca.

Danas, kad nam medijski prostor pršti od imaginarnih nasilja, zaboravlja se na bez skrupulozno nasilje vlastite avlije. Šparoge, stipendije i radnici, samo su metafora domaćeg nasilja.

Pišući ove retke, osjećam protagoniste Andrićeve Proklete avlije. Svi pate od ograničenog i tjeskobnog prostora, a sporednost i nevažnost je njihova životna filozofija. Biti, za njih znači tamnovati.  Promijenilo se, istina, mjesto i vrijeme. Džem-sultan, Ćamil, fra Petar, raja i utamničeni, žive i danas.

I zato nam ne treba javna uskrsna čestitka. Osobito onih, koji u navedenim žrtvama nasilja ne vide Uskrsloga.

Uskrsnuće njihove pameti, u koje želimo vjerovati, nije moguće. Zauvijek je utamničeno u prokletoj avliji, koja i ovako «živi sama za sebe, sa stotinu promjena, i uvijek ista».

Zdravko Tomac: reality show obraćenja !?

         Dugogodišnji visokopozicionirani komunistički dužnosnik SR Hrvatske Zdravko Tomac, zadnjih godina intrigira hrvatsku javnost svojim misterioznim, dvostrukim obraćenjem. Od komuniste i ateiste u antikomunistu i vjernika. Čini to kroz javne nastupe i tribine, što je vrlo atipično za jedan takav duboko intiman čin.

Obraćenje nije trenutak, nego je to proces stalnog duhovnog jačanja, obogaćivanja i stvaranja kvalitetnijeg odnosa s Bogom i ljudima. Uostalom, spoznajni i vrijednosni sudovi i nevjernika podložni su stalnim mijenama. Stoga, obraćenje nije ekskluziva, nego dnevni život svakog vjernika.

         Obraćenje Tomca sporno je s dvije osnove. Njegovo javno događanje (knjige, mediji, tribine…) te njegove karakteristike (vrijeme događanja, istovremenost ideološkog i vjerskog obraćenja itd). S druge strane, njegovo obraćenje je logičnije od brojnih prekonoćnih konvertita  koji su se pojavili devedesetih, s uglavnom dubioznim motivima.

         Koga danas zanima obraćenje ili duhovni performansi ocvalog komunjare? Iskreno, nikoga ili malo koga. Ali, kada se najavi, da će isti na Cvjetnicu aktivno sudjelovati u evangelizaciji Slatinčana, nevjerica je prisutna na svakome mjestu. «Dok on u crkvi bude pričao, ja ću vrištati», kaže mi jedan vjernik.

         Uz svu Tomčevu dobronamjernost, pa i onih koju mu omogućavaju, pa i potiču na takvo djelovanje, zaboravlja se na moralni konflikt navedenog čina. A to je, korištenje sustava na kome si služio i gradio svoj politički, ideološki i  moralni habitus, kao sredstvo negacije istoga. Time valjda i sebe samoga.

Tomac je svoje obraćenje i odnos s Bogom mogao graditi u tišini svojega obiteljskoga doma, što bi mu donijelo traženi duhovni mir. Misleći da svojim obraćeničkim svjedočenjem čini dobro Hrvatskoj i vjerničkoj zajednici kriva je pretpostavka. Prošlo je vrijeme velikih proroka, a profanaciju i estradizaciju svetinja iskreni vjernici doživljavanju kao poniženje. Tomac nije sv.Pavao, nego simbol turobne hrvatske prošlosti, bezidejne sadašnjosti i nikakve budućnosti.

Zato, Tomčev svečani ulazak u Slatinu, nećemo shvatiti kao djelovanje Duha svetoga,  nego kao nepotreban eksperiment ili nedajbože reality show. Ili, reality show obraćenja.

Nepotreban Crkvi, vjernicima i Tomcu.

PRIČA O NOSU

Teško mu je ne odati priznanje za puninu osjećaja rascvjetalog proljeća, adrenalinski doživljaj zavodničkog daminog parfema ili curenje slina u okruženju slasnih delicija. Ali, on je puno više od toga.

Okrutni smo prema njemu. Ružimo ga s različitim epitetima; da je velik, pa širok, onda baburast, grbav, šiljast, surlast, tupast…čega se sve nećemo sjetiti.

Zaboravlja se pri tome njegova mirisna prijemčivost svega i svačega, a u zadnje vrijeme osobito društvenih («miris novca») i političkih odnosa («začepi nos i glasaj»).

«Razbi mu nos» postala je forma fine društvene komunikacije.

Nos je i najfiniji glazbeni instrument čija rezonantna kutija proizvodi brojne tonalitete i boje hrkanja, na užas cimera, bračnog supružnika ili slučajnog partnera.

A koliki bi tek prdci blaženog olakšanja ostali neregistrirani da nema njega?! «Tihomiri» bi zasigurno zauvijek ostali nelocirani.

Najintimniji poljupci su oni nosni. I Eskime zagrijaju.

Onima, kojim on znači kruh, proživljavali su s njim razne hunjavice, šmrcanja i kihanja. Mene je, više od nosa destruiranog karcinomom, dojmio nos tamponiran polipima. Užasno me asocira na gušenje.

Kako bi danas izgledale naočale da nema nosa?!

Nosevi su pisali povijest. Da su žene dugog nosa uništile Rimsko carstvo poznata je stvar. Danas me nitko ne može uvjeriti da bismo još uvijek živjeli u svijetu podijeljenim željeznom zavjesom, da nije bilo ono prčastog nosa prelijepe Raise Gorbačov. I nesputani mudroslovac Voltaire nije odolio nosu. «Mudro» je zaključio da su svi ljudi rođeni s deset prstiju i nosom, a nitko za znanjem o Bogu.

Ugodni osjećaj kopanja nosa označava našu vječitu težnju dječaštvu i nedoraslošću.

Što bi danas znali o svijetu bez nosa? Skoro ništa.

«Drage kolege, inspirirane kolege, slijedite svoj nos» poručio je Nikola Tesla. I uspio.

JAVNI SERVIS, A PRIVATNI DŽEP

Neki mi kažu da radim puno dijagnoza, a premalo terapije. Ne slažem se. U oživljavanju na smrt bolesnog društva, kao i kod pacijenta, jasna i precizna dijagnoza je najvažnija. Umrijeti ili preživjeti?! Terapija se i ovako nameće sama od sebe. Za pametne.

Pred nama su dani istine. Istinom bi, između ostaloga, trebalo skresati krila mnogobrojnim tzv. javnim servisima građana. Redati će nam se sljedećih tjedana, kao na tekućoj vrpci, zajapureni sindikalni čelnici i odlučni vladajući s istim ciljem: još jednom, po ne znam koji puta pomoći ili spasiti javni servis. Po onoj M. Twaina, najlakše je prestati pušiti, učinio sam to već stotinu puta.

A bolesni javni servis proizvod je bolesne države i njene neutažive želje da bude kapa svemu. I tako nastade bolesno zdravstvo, školstvo, sudstvo, mediji, državna i gradska poduzeća, silosi…To je već poznato.

Ono što je manje poznato, ili se namjerno ili zlonamjerno prešućuje, je da mnoga privatna poduzeća, udruge, ustanove i pojedinci, predano rade posao javnog servisa na iznimno zadovoljstvo svojih građana.

Formati mnogih javnih servisa su osmišljeni prije stotinjak i više godina, u međuvremenu ih je politička elita dodatno prilagođavala svojim potrebama, a sindikat «branio» prava zaposlenih (i građana!?). I tako se servis zakotrljao i sunovratio,  bez pameti i logike.

Vjerojatno je to sada bogohuljenje, ali Hrvatska može ponuditi primjeren javni servis kroz potpuno privatizirano zdravstvo, školstvo, medije, silose, javna poduzeća itd. Sve je jasno: država postavlja pravila, preusmjerava prikupljene novce poreznih obveznika i kontrolira, sve drugo radi privatni javni servis. Na sigurno zadovoljstvo svojih građana.

Ili nam je javni servis, a privatni džep, bolja opcija.

MOLITVA ZA SLAVONIJU

Pogledaj ju, molim te.

Njenu ljepotu, šarenilo ptica, raznolikost zvjeradi. I kunu zlaticu.  

Osluhni šum Drave, silinu Dunava i plavetnilo Papuka.

Pogledaj Slavonce, Šokce i Srijemce, Baranjce, Podravce i Posavce.

Molim te za mati Slavonku. Za njeno naborano čelo, isušene ruke i suzu u oku.

I oca Slavonca. Za njegove brazgotine na rukama, tvrde žuljeve i zemljanu zanokticu.

Sjeti se njenih orača, sijača, ranoranioca, žeteoca i težaka.

Budi dobrostiv njenim sinovima, što ih je dojila, hranila i branila.

A oni umirali za Nju, s osmijehom na usnama.

 

Bože, velik si, svemoćan i ljubiš pravednika.

 

Ne zaboravi Slavoniju.

Spasi njena polja i potoke, međe i vrbake, spilje i šišmiše, vidre i zečeve,

njene žitelje, ognjišta i običaje.

Oslobodi ju od pogana i barbara, kojima nije stalo do tvoje volje,

nego robuju svojoj pohlepi i lakomosti.

Misleći da su i sami bogovi.

 

Čuvaj nam Slavoniju, Bože.